Marketing
Keep cool...
Dakle, napokon sam se preselila u novi stan. Svoje malo kraljevstvo. I hodam po stanu i govorim: moje, moje, moje… I smješkam se. Jer lijep je osjećaj imati svoj kutak. Svoj. Svoju slobodu. Biti u svom prostoru koji si sam uredio. Po svom guštu. I lijepo ti je kad na kraju dana sjedneš na kauč, pogledom prijeđeš prostor i zaigra ti srce i izmami osmijeh na lice. Doduše, prvog dana to je više bio histeričan smijeh olakšanja, nego smiješak zadovoljstva, jer je, evo, prošlo već dvije godine otkad sam stan kupila pa do njegovog konačnog uređenja i useljenja. I zadovoljna sam. Iako će me banka guziti sljedećih 25 (ustvari još 23 ipo) godina, ja sam ipak zadovoljna.
Nisam materijalista. Daleko od toga da smatram da bi najbitnije za čovjeka bilo stjecanje nekih materijalnih dobara… upravo suprotno, mislim da materijalna dobra nemaju vrijednost ukoliko u životu čovjeka ne postoji ona neka viša vrijednost, nešto što dolazi od samog čovjeka, iz samog čovjeka, iz njegove dubine i nutrine. I bezvrijedan je smiješak čovjeka radi materijalnog imanja ukoliko nema smiješka koji dolazi iz čovjeka samog i onog što on ustvari jest…
Uglavnom, shvatili ste bit mog laprdanja prouzrokovanog viškom kofeina… ponosna sam na svoj stančić. Slatki mi je cijeli. Topli. Osunčan od izlaska sunca pa sve do zalaska. I kad sjednem na balkon, s čašom vina u ruci i pogledom prema zalasku sunca, sve, ali baš sve sve sve, izgleda bezbrižnije i … gotovo nebitno. Bitan ostaje samo onaj neki feeling… feeling da sam ovdje samo u prolazu i na kraju tog prolaza, na kraju puta, na kraju tunela, ono što su nekad bile brige – nestaje… ono što je nekad bilo "pod must" - prestaje… A ono što se zbraja i oduzima su suze i smijeh… I ja sam odlučila da kod mene bude više smijeha… Pogled na zalazak sunca tjera me da prema životu budem ležernija… i jedino što mi je bitno jest toplina oko srca… slatko izgaranje…
Koliko će dugo ova moja nebriga, bezbriga i razbibriga trajati – ne znam. Možda je to samo euforija zbog novog prostora. Možda. A možda potraje malo duže od onog koliko euforija obično traje. Ma, nije me briga… zaista me nije briga. Ali, ZAISTA me nije briga...
Post je objavljen 25.02.2008. u 11:45 sati.