27.11.2006.
"A tko mene pita hoću li internet...?" Post nema veze s ovim naslovom!!!

Borim se ovih dana s nedostatkom vremena. Premalo mi je 24 sata dnevno. Treba mi 36 sati. Svake godine pred božićne blagdane ogromna nam je gužva na poslu. Ali na takvu ludost sam već navikla. Znam da će se za tjedan-dva i gužva smanjiti. No, ono što okupira moje slobodno vrijeme je uređenje mog novog malog stančića. Postupak sređivanja stambenog kredita je u tijeku, a ja sam krenula u pohode na trgovine u izabiranje parketa, pločica, WC školjke, vrata, štokova za vrata, čeličnih konstrukcija (ne pitajte!)...

Na pitanje kakve parkete želim, kakve pločice, boje zidova... moja prva misao je bila da nemam pojma. Imala sam opak plan! "Znat ću što želim kada to i vidim". Tako sam birala i svoje muškarce. :))) I uvijek je moj odabir bio nepogrešiv. Uz pokoju iznimku... :)

No, ljudi moji, to je tako grozan plan. Umorila sam se već u prva dva dana šlepanja po dućanima. Umorila sam se od svih tih ponuda i primjeraka. I na kraju je ta ponuda, koja je u početku izgledala famozno i prepuna lijepih stvari i puna mogućnosti kombiniranja, meni postala premala. Pusta lutanja ni za što. Odbacila sam svoj opaki plan!

SAD imam viziju svog stana. Opaku viziju! No, meni opake stvari očito ne idu za rukom. Moja vizija se pokazala neostvarivom, jer to što želim – nigdje nema. I sad, uglavnom, ponovno obilazim već obiđene trgovine, ovaj put s vizijom, no prodavači me sada gledaju još bljeđe nego prije. Vjerojatno se uklapam u neki profil tipičnog kupca-koji-ni-sam-ne-zna-što-dovraga-želi, pa su ih još u školi naučili kako treba postupati sa mnom. Ali, ne znaju oni da ja ustvari padam na slatkorječivost i da ću im se, s takvim njihovim pristupom, ponovno vratiti. Ja sam njihova noćna mora. A još kad se pojavim sa mojim dragim – e, to je tek ubitačna kombinacija... On je u stanju inzistirati prodavačima da ga vode u skladište kako bi se zajedno s njima uvjerio da u skladištu ZAISTA nema ničeg što nam već nisu pokazali u trgovini. Takav je i kad idemo u kino ili kazalište. Ako su sva dobra mjesta već prodana, onda on, onako diskretno da ga ne čuje ostatak reda, priupita blagajnicu:
"Molim vas, nama dajte one karte koje držite ispod pulta."
"Mladi gospodine, nemam ja nikakve karte ispod pulta."
"Ma imate sigurno barem dvije karte na nekoj dobroj poziciji. Znam ja kako to ide."

Ja se čitavo vrijeme crvenim i glupavo se smješkam tipa nemam-pojma-što-on-to-govori, no, moram mu priznati da sa svojim šarmom uspijeva razbiti sve blokade kod blagajnica i prodavačica. Blagajnici i prodavači ipak su moje područje... :)))

Eto tako, glava mi je u balunu, ne znam što ću prije i samo se nadam da se do kraja neću raspasti u komadiće... BTW, ako netko zna gdje i kako mogu nabaviti sive parkete, neka mi javi... : )))




- 22:03 - Komentari (44) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

16.11.2006.
Neću, neću i neću...

Prekjučer smo imali scenu u uredu. Sudionici te scene bili su šef i nova pripravnica. Šef ko šef, uvijek imamo zamjerka na šefove, ali u globalu gledano, jako je dobra osoba i jako strpljiv i tolerantan. Nova pripravnica je mlada dama koja je prije svega svojeglava i koja misli da je na faksu naučila sve potrebno i da zna sve što će joj u životu i u poslu ikada trebati. Nadalje, ta mlada dama bez problema će reći "Neću" kad joj se ne da raditi neki posao koji treba i koji je u okviru njezinog radnog mjesta.

Prekjučer je, eto, započelo upravo s tim. Šef joj je dao predmet na kojem mora raditi, a ona je pogledala spis i rekla mu: "Neću ja to!"
"Kako to – nećeš?"
"Neću!!!"
"Čekaj malo, ne možeš ti meni reći – neću – bez razloga!"

... na to je ona uzela taj spis u ruke, zahitila ga preko stola doslovno njemu u facu i kategorički izjavila: "Neću ja to. Jednostavno. Neću, neću i neću!!!"
I ne karikiram, citiram ih od riječi do riječi.

Možda sam ja druga sorta ljudi, ali meni nikad, nikad, nikad nije palo na pamet šefu reći – neću!!! Da ne spominjem što sam sve morala raditi kao pripravnica (Candy će me shvatiti, je li tako?), od otpreme pisama, preko čiščenja WC-a i ureda, do rada na spisima (a i dalje sve to radim). I nikad mi ni u jednom kutku mozga nije bljeskalo to – neću! Nije mi padalo na pamet! Nisam se toga ni dosjetila!!! Nije bilo u mom jeziku, a niti u kulturi.

"Neću ja to. Jednostavno. Neću, neću i neću!!!"

Šef nije tip šefa koji će u takvoj situaciji primjeniti neku silu, i ne mislim na silu da joj glavom udara o stol ili silu da je mlati spisima, nego mislim na onu umjerenu i prihvatljivu silu da je sjedne preko puta sebe i objasni joj da prije svega mora prihvatiti svoje radne zadatke i radnu naviku i kulturu ponašanja, inače... Na takvu silu mislim.

No, što se ja uopće bunim. Mlada dama je ustvari svojim ponašanjem pokazala mom šefu da sam ja kao pripravnica bila mila majka. Jučer je došao u moj ured, zatvorio vrata, sjeo na stolicu preko puta mene, ja sam već pomislila – oh, shit, što sad?, a on je ozbiljno rekao: "Woman, sinoć sam te sanjao i imao noćne more."
WTF???
"Sanjao sam da te je drugi ured htio preoteti i da su mi za tebe nudili neke velike novce. A ja sam im rekao da ne dolazi u obzir... ni za kakve novce ovog svijeta! Bla, bla, bla..." još je tako laprdao i hvalio me (a ja guštala, naravno) i onda, šećer na kraju: "Od idućeg mjeseca ćeš imati povišicu...!!!" Jeeeeeeee...

No, nešto je i mene kopkalo u vezi te njegove noćne more, pa sam ga, kad je bio već na izlazu iz ureda, morala pitati ono što me jaaaaako zanimalo:

"A koliko su Vam to uopće novaca nudili za mene?!"

Pizda, nije htio odgovoriti... :))))








- 08:40 - Komentari (41) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off

06.11.2006.
Pitajte me što sam radila ovaj vikend...

Malo sam u stisci s vremenom, pa ne stignem biti na Blogu onoliko koliko bih to htjela. Puno je posla i planova i želja i namjera, a tako malo vremena. U ovako "zgužvanom" vremenu pomislim kako je 24 sata dnevno ipak premalo za sve aktivnosti koje treba zgurati u samo jedan dan, svaki dan, a to znači: odspavati barem šest sati, odraditi osam sati radnog vremena, nakon posla priuštiti sebi barem trideset minuta popodnevnog odmora, opustiti moždane vijuge čitanjem knjige, gledanjem TV-a, ljubovanjem s dragim, kavicama s prijateljima, sređivanjem kuće, pranje robe, peglanjem... ma dalo bi se toga još nabrajati...

... a osim svih gore nabrojenih aktivnosti, moram za ove aktualne dane pribrojiti još jednu, a to je branje maslina. Ma, dobro, nije da sad berem masline po cijele dane, pa da to moram posebno isticati kao nešto što bi mi oduzimalo previše dragocjenog vremena. Prije bi se reklo da sam brala masline samo u subotu, i to u trajanju od svega - dva sata ... i ... i ... to je to... No, ja sam takva pa se time moram šepuriti i hvalisati, tim više što je ovogodišnje (ovosubotnje) branje maslina bilo moje prvo iskustvo u svezi s tim, pa se trudim da s tim budu upoznati i svi koji me znaju.

"I...", pita me šef jutros, "kako si?",
"BRALA SAM MASLINE!"...


... ili ako sam danas srela nekog u prolazu, nema šanse da bi ta osoba danas samo prošla kraj mene... eto, mene za njom:

"Ej, ej... brala sam masline...!!!"
"Daaa, pa što?"
"Pa, eto, ništa, ali... BRALA SAM MASLINE!"...


...osim branja maslina i hvalisanja s tim, vrijeme mi oduzima i planiranje putovanja na koje želim ići s dragim. Cilja nemamo, samo želimo otputovati na nekoliko dana. Bilo gdje. Tako da sad uglavnom surfam netom u potrazi za last-minute letovima i sličnim ponudama. No, to moje surfanje ništa ne znači. I prošle godine u ovo doba sam surfala s istim ciljem, no završilo je to samo na surfanju. Ako ovih dana podignete pogled visoko gore ka nebu i ugledate avion koji za sobom vuče veliki natpis: "BRALA SAM MASLINE!", znajte da je i moje putovanje napokon realizirano...





... Uglavnom, ako to već niste opazili u ovom postu, htjedoh vam samo reći da sam ovaj vikend BRALA MASLINE...



- 16:19 - Komentari (42) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off