Ovaj produženi vikend idem u rodni kraj mog dragog. A rodni kraj mog dragog je jedno malo mjesto na jednom našem otoku. Moja namjera je dugo očekivani – ODMOR!

Ali...

Ah, taj ali....

Naravno, idem u kuću njegovih roditelja. Koji su divni i krasni, ali...

Ah, taj ali....

Naši dragi otočani imaju svoje mjesno narječje koje se od standardnog veoma razlikuje. Razlikuje se toliko da ja njih uopće ne razumijem! A nerazumjevanje njihovog narječja njima je nepojmljivo. Mislim, ja sam dalmatinka, a opet ih ništa ne kužim. Već tri godine uredno posjećujem to mjesto i njegove roditelje, i u te tri godine njegovi roditelji se vjerojatno pitaju kakvu li je to nepismenu curu našao niihov predragi sinčić. Moji vikendi provedeni tamo sastoje se od pokušaja da ja prokljuvim što mi to oni pokušavaju reći, no ostaje samo to da ih čujem i gledam, ali ništa ne razumijem. I kako da se tako odmorim? Moždane vijuge su mi toliko napete na sve što oni kažu, da mi je radni tjedan na poslu “mila-majka” naspram takvog vikend - umnog opterećenja.

Otišla sam toliko daleko da sam kupila rječnik njihovog narječja (možete misliti kakvo je to narječje kad postoji “rječnik za lakše snalaženje na otoku” – nešto ko Klaićev), ali sve je to ok dok se čita polako, ali u praksi, ajme meni… Rječnik mi je samo pomogao da shvatim da se ti ljudi čak ne pridržavaju ni vlastitog narječja, već imaju opet neku svoju inačicu…

Kako je obitelj mog dragog prilično mnogobrojna, a to znači da ih ima petero braće i sestara, a većina ih ima i svoju obitelj, pa kad se svi oni okupe na nedjeljnom ručku, zajedno sa mnom bude nas 15-ak… I sad zamislite, svi oni pričaju u jedan glas, obično se meni obraćaju, a ja ih apsolutno ne razumijem. Popila sam toliko srama tamo, da mi je crvenilo na obrazima već prirodna pojava.

Naravno, ne moram napominjati da kad i progovorim na tim ručkovima, kad sva ushićena i sretna pomislim kako sam razumjela neko pitanje upućeno meni (i to, zamislite, samo po boji njihovog glasa i mimikama) – nakon mog odgovora obično nastupi mrtva tišina za stolom. Odgovor nema veze s pitanjem. Pa tako na pitanje da li volim neki njihov specijalitet pripremljen na neki njihov specijalni način, ja odgovaram: “Je, je, hvala, dobro sam se naspavala…” I takve nebuloze slažem rečenicu za rečenicom.

Od mog predragog dragog, naravno, nema pomoći, jer on uživa u tim mojim ispadima.

Na prošlom ručku, ne pitajte me kako, ali ispalo je da sam rekla da sam židovka po vjerskom opredjeljenju, i sad ih nikako ne mogu uvjeriti u suprotno. Baš me briga, protiv židova nemam ništa, a i mlađi brat mog dragog je oduševljen tom izjavom, pa sam mu sad predmet nekog obožavanja. Ajde, barem sam kod njega pobrala simpatije!



Eto, dragi moji blogeri, dok se budete odmarali na nekom prekrasnom mjestu, dok budete ljenčarili na suncu, dok se budete opuštali… posvetite jednu misao meni jer će mi trebati netko tamo dolje koji će biti na mojoj strani...

Eto, čemu onaj “ali” s početka… Neuspjeh koji me čeka ima loše posljedice na mene jer se doma vraćam s osjećajem manje vrijednosti… inače mi strani jezici idu i rasturam ih, ali njihov jezik je za mene - “bolna točka”….