Kad sam bila studentica u Zagrebu često sam išla u Importanne, mjesto lampica, šljokica, šarenih izloga, prepun ljudi... Poznavala sam svaki dućan, iako nisam imala novca, voljela sam ulaziti u dućane i isprobavati odjeću. Prodavačice su se, naravno, često ponašale kao da su bolje od svih jer rade na tako elitnom mjestu. Sjećam se kad su došli Top shop i Miss Selfridge. Fantastični, jeftini mladenački modeli, po povoljnim cijenama kakvih do tada nije bilo, šljokice, ukrasi za kosu, šminka, cipelice. Sjećam se jednog bijelog Top shop kaputa s kapuljačom, osjećala sam se kao diva u njemu. Pa rozi, šljokičasti remen kojeg sam nosila u disco. Plavo ljubičasta bluza u kojoj sam upoznala dečka za kojim sam patila tri godine. U Importanneu je sve bilo lakše, ljepše, uvijek toplo, za razliku od mojih podstanarskih stanova. Sjećam se dućana Kente sa jako skupom i kvalitetnom talijanskom odjećom i jako hoch prodavačicama. Tamo sam kupila jedan divan fuchsija džemper na preklop, jako mekan i fin, godinama mi je trajao, pa šafran žutu dolčevitu u kojoj sam branila diplomski rad, pa crno bež čipkastu majicu za izlaske. Gulliver sa savršenim kožnim cipelama, sjećam se jednih crvenih sandala na platformu koje sam kupila na sniženju, ali bile su mi malo tijesne i previsoke, nisam ih puno nosila. Svejedno, taj osjećaj da imam nešto fino i skupo, iako sam ja platila trećinu cijene na 70% sniženju, bio je divan. Također se sjećam i jednih retro kožnih čizama koje su vidjele svašta, nosila sam ih godinama. divna talijanska koža, crne, do pola lista, zaobljen vrh u stilu 60tih, sa umetnutim detaljima od bež i bordo kože. Koža je bila divna, glatka, sjajna, mekana, savršena... Sjećam se malih kafića na onom dijelu po sredini, kao mali trg gdje smo se okupljali. Koji put bi pojeli topli sendvič, ali najčešću kavu ili gusti sa šlagom. Sjećam se i divne dolčevite bez rukava od tirkizno-zelene imitacije zmijske kože. Čitam u novinama da se raspada, ljudi su skupo plaćali kvadrate u Importanneu nadajući se da će im se isplatiti, vlasnik naravno sve poriče, ne bi ulazila u to. Prije par godina sam bila kratko u Zagrebu i otišla sam tamo iako sad ima masu novih i većih centara, neka nostalgija valjda... Izgledalo je otužno. Svemu dođe kraj, a pogotovo nečemu što ne počiva na dobrim temeljima. Baš kao i cijela slika Zagreba iz kasnih devedesetih, lažni glamur i sjaj. Nekadašnji poduzetnici su po zatvorima ili propali, starlete uglavnom više ne viđam u medijima, mjesta za izlazak zatvorena. Zanimljivo vrijeme je to bilo, ali drago mi je što sam imala dobru ekipu koja mi je bila podrška. Posebno moju kumu koja nikad nije patila od glamura i šljokica. Zbog nje sam na kraju i diplomirala i krenula dalje, jer ako stojiš na mjestu propadaš baš kao i Importanne.

Jednom davno kad sam tek friško došla u Zagreb na studij susrela sam se s pojmom etikete tj marke. Sve cure su uglavnom nosile ili tamnosmeđe Louis Vuitton torbe (pošto onda nisam bila rafinirani poznavatelj visoke mode nisam nikako shvaćala zašto toliko obožavaju te nevesele torbe koje su po mom mišljenju bile za starije gospođe) ili Ken Scott ili KS torbe koje su bile jeftinija verzija onih Vuitton, tzv. Vuitton za siromašne, a također su užasno popularne bile i Paciotti tenisice, meni tada modno neosviještenoj provincijalki, simbol neukusa, sa golemim potplatom i zlatnim patentom. Inače nisam nikad ni nosila torbu kao statusni simbol, stvarčice bi držala po džepovima jakne, imala sam i nekakav ruksak za faks, ali potrošiti toliko para na komad odjeće mi je u to vrijeme bilo nevjerojatno. Moja najbolja prija s faksa imala je i Vuittonku i Paciottice, i novi auto, bila je kao neki jet set i zbog toga nije bila baš omiljena na našem faksu gdje su prolazili samo odjevni komadi sa Hreljića i torbe iz Indian shopa, ali meni je bila jako draga jer nisam gledala vanjštinu ni onda ni sad, a ona je ,iako je imala puno više novca od mene, bila zbilja pravi drug, iako iskreno ne volim kad netko nema ukusa, to mi je baš kao neka mana kod osobe, kad nemaš stila kao da ti nešto fali, eto to sam naslijedila od mame a to nema veze s lovom, jer stil se ne može kupiti. I tako sam u čudu gledala gradske cure kako šetaju POTPUNO ISTE TORBE po gradu, a pošto ja dolazim iz male sredine, kod nas se nije baš podržavalo to da imaš nešto što imaju svi, upravo suprotno, svi smo htjeli imati nešto unikatno. Ali nakon nekog vremena htjela sam iskusiti i ja taj osjećaj posjedovanja nečeg luksuznog, jer sam htjela osjetiti kako je biti ta cura, koja živi u centru, kojoj starci kupuju stan, koja ima para, ide na skijanje i zna skijati, putuje sa starcima u Beč i Pariz za vikend, htjela sam postati cura koja nosi bijelu dolčevitu, diskretno se šminka, svira klavir, zna voziti auto i ima svoj mali cool autić, dečka budućeg odvjetnika ili ekonomistu. Najjednostavniji način je bio da se barem izvana pretvaram da sam jedna od tih cura, jer sam u zbilji živjela u odvratnim, jeftinim podstanarskim stanovima, jela u menzi (jednom mi je kolegica s faksa rekla da smrdim na pomfri) dečki su mi bili jedan luzer do drugoga, nikad nisam bila na skijanju, vozila sam se tramvajem itd... tako da... na jednom sniženju sam si kupila Paciotti torbicu. Bila mi je iskreno, estetski ružna, nekako nije to bio moj đir, ali koža je bila savršena, boje bijele kave sa diskretnim zlatnim bodežom i jako kvalitetna, bila je dašak talijanske kvalitete i luksuza, nosila sam je jako dugo, iako mi je jedan prijatelj za kojeg mi je žao da mi nje postao dečko iako sam mu se sviđala, ali u to vrijeme mi je bio nekako nezanimljiv, rekao da izgleda kao mali grob, vjerojatno zbog znaka bodeža koji je Paciottijev logo, a iz daljine izgleda kao mali križ. Bila mi je jako smiješna ta usporedba (duhovit je bio), ali sam i dalje uporno nosila taj mali sarkofag pod rukom i svaki put kad bi dotaknula tu glatku bež talijansku kožu, uživala sam u dodiru luksuza, kao da milujem ljubavnika. Možda je to bio i odraz bunta na faksu na kojem upravo takvi statusni simboli nisu bili poželjni. Shvatila sam tada da svi zapravo žele biti u nekakvim ladicama, da su jednaki snobovi i oni koji nose skupe torbe i oni koji nose Che majice i palestinske marame i kupuju na Hreljiću. Dvije strane istog novčića. Ja sam prerasla tu fazu da moram imati skupe torbe, imala sam i skupe i jeftine, stjecajem okolnosti zbog posla sam se družila s bogatašima i shvatila da oni najbogatiji ne nose najskuplje, da su često opušteni i jednostavni ljudi baš kao i ja, a sa prijom sa faksa sam i dan danas dobra, ni ona više ne nosi Vuittona, već kupuje u Zari ili HMu.
Nisam se udala za odvjetnika, nikad nisam otišla na skijanje, niti me ne privlači više, vozim stari auto, i ne volim dolčevite. Polako je ono kako sam se oblačila i razmišljala prije 20 godina došlo u modu i sad moja kćer nosi opuštenu odjeću, ruksake, provincija je postala popularna, a iz centra Zagreba ljudi odlaze u provinciju. Čudno kako se sve okrene... bila sam u trendu prije 20 godina, a da nisam ni znala, možda sam neka vrsta vremenskog putnika s amnezijom. Nedavno sam sređivala foldere sa slikama i našla fotku svoje stare Paciotice i sjetila se sebe i kakvo divno dijete sam bila sa osamnaest godina.

Kad smo bili djeca, bili smo Indijanci. Ili je to bilo u nekom prošlom životu. Kažu da vrijeme ne postoji i da se sve odvija sad. Paralelno. Znaci postoji taj paralelni prošli život koji se odvija sada i u kojem sam Indijanac. U kojem smo Dija i ja stalno zajedno. A Stipe ide u lov i poslije me ljubi. Još smo djeca, upravo na prijelazu u odraslu dob, u sumraku nevinosti. Grijemo se kraj vatre i pečemo kukuruze. Penjemo se po stablima i lutamo livadama jedući ono sto nađemo usput. Navečer sjedimo ispred kuće i strašimo jedni druge pričama o vampirima i vješticama. Babu su mi zvali vještica. Njoj iza leđa.
Babe nema vise s nama. Vidim je kako sjedi među ružama. Pogleda okrenutog prema unutra. Uvijek tako mirna.

Robert me gleda ispod oka. Želi mi nešto reći i ja znam šta je to. Ali ne trzam. Nek se potrudi malo. Gledam ispred sebe i slušam glasove u glavi.

Obožavam zelenu boju, a starke baš i ne. Nekako su mi neudobne, ali stavim unutra uložak i onda su skroz ok. Jedino što mi je baš super kod njih je to što se ne kližu na mokrim površinama, bojim se klizanja kao vraga i zato mrzim snijeg i led. Te zelene starke nisu bile namijenjene meni, zato su mi mrvicu velike i to me smeta, jer starke inače znaju izgledati veće na nozi, barem na mojoj nozi. Zato ću ih proslijediti dalje, ali zaslužuju jedan post, zato jer su zelene i zato jer su pripadale jednoj jako posebnoj osobi, najposebnijoj ikad.

Prijateljica radi kolač sinu za rođendan, onu glavnu tortu je naručila, neka kreacija iz kataloga napravljena od spužvastog tijesta, boje i šećera u obliku nogometne lopte, pa sam se sjetila torte koju je moja baka redovito radila, a odavno je nisam vidjela. Nije više popularna vjerojatno jer se moda promijenila, mame najčešće naručuju super fotogenične kreacije od ticino mase, ili one sa jestivom fotografijom na vrhu, ne znam kako se to zove, a popularne su i Ledo torte od sladoleda, a to opet nije prava torta.
Moje djetinjstvo obilježila je torta jež, koju nam je radila baka i koja mi je bila preukusna, a iako se jež ne može mjeriti s današnjim umjetničkim kreacijama, sjećam se kako sam onda bila oduševljena bodljicama-bademima, očima od kave i čokoladnom kremom. Bakina blagovaonica je bila u zeleno-smeđim tonovima, osunčana i savršeno čista i blistava, drveni namještaj i parketi ispolirani do savršenstva, okrugli drveni, lakirani stol, bijeli kukičani stolnjak, visoke stolice i mirisi koji su dolazili iz kuhinje, najčešće fina juhica od povrća i pohana teletina za ručak i jaje na maslu i mlijeko za večeru. Njena kuhinja je također bila savršeno čista i uredna, bez suđa u sudoperu i sve je klizilo u nekom laganom ritmu, uvijek ukusno i čisto i na vrijeme. Baka me naučila kukičati i vesti i te slike su mi i danas tako jasne, ja kao djevojčica, sjedim na kauču u blagovaonici i vezem dok baka sprema ručak. Taj osjećaj da imam svo vrijeme ovoga svijeta, to uživanje u ručnom radu i udubljenost u ono što radim je ono što sam djelomično izgubila odrastanjem. Sad radim bar dvije stvari odjednom, a ne napravim ništa, energija je drugačija, torte se uglavnom kupuju, ručak kasni, a za ručni rad nitko nema vremena jer svi rade isključivo na sebi.
Moja baka danas ima preko devedeset godina i još uvijek živi sama i kuha ručak i kad joj dođem u goste obavezno me ponudi kolačićem kojeg je sama ispekla i kavom, a čašu vode ili soka donese na podmetaču sa malom svilenom salveticom. Ne priča puno, uhati me za ruku, pogleda u oči i kaže:" Znaš, ti si mi najmilija." I znam da govori istinu. Blagovaonica je još uvijek besprijekorna, sunce pada pod istim kutem, samo su zavjese drugačije, nema više onih zelenih, ali vrijeme i dalje stoji, ne miče se. Baka drži ključeve vremena čvršće nego sv. Petar i kad odem od nje hodam sporije, dišem duboko i osjećam da je vrijeme opet na mojoj strani, jer ja sam unuka svoje bake, gospodarica svoga vremena i gospodarica svog života.

Ledani vjetar mi je super ime za kolač i jela bi ga samo zbog imena. Koliko je to ludo?

Pročitala sam predivnu knjigu Piranesi. Ne želim otkrivati radnju, samo slike: Beskrajna Kuća-labirint, puna antičkih Kipova, u Kući šumi More, na katu je Vjetar, Nebo i Zvijezde. Kuća je Svijet koji nam govori i brine se za nas. Da li se Svijet uvijek brine za nas? Želim misliti da brine, samo da to nekad zaboravljamo. Želim misliti da mi Svijet daje sve što mi treba i kad mi treba. Samo ja ne znam procijeniti koliko mi toga zapravo ne treba. Zaboravljam upijati ljepotu oko sebe. A naš Svijet je pun ljepote. Neki dan sam šetala sa psom uz more, pa sam se popela kroz šumu poviše šetnice. Nije mi se dalo zastajati i pričati sa poznatima. Penjala sam se uzbrdo kroz borovu šumu, pa onda preko starih suhozida i zapuštenih polja. Obrasle masline, smokve, planika i suha trava. A onda na samom vrhu brda, par napuštenih kamenih kuća, mi ih zovemo trim, a pokraj jednog trima, na suhozidu zahrđala željezna stolica okrenuta prema jugu. Kad sam sjela na stolicu mogla sam vidjeti ispod sebe šumu kroz koju sam upravo prošla, suhozide i more, samo mene nitko nije mogao vidjeti, osim jednog ribara daleko na pučini. Gledala sam u zalazeće sunce i osjećala se kao kraljica paralelnog svemira. Nikad prije nisam bila tu. Ja sam Voljeno Dijete Kuće, ja sam Voljeno Dijete Svijeta.

U kutijama za cipele čuvam stare, slomljene igračke, jeftine plavokose lutkice, vile i vilenjake iz Kinder jaja, šljokice i Barbikine cipelice. Osjećam u njima neki oblik života, neku svrhu koju ja još ne vidim. Ne znam gdje im je zapravo mjesto. Gdje točno pripadaju. Ali ni za sebe ponekad ne znam gdje mi je mjesto i gdje točno pripadam. A prava sam, pravcata živa osoba, a ne neka mala, plastična, slomljena stvarčica. Ponos moje kolekcije je jedna venecijanska gondola. Moje divno nasljedstvo.
Ima malu kabinu koja svijetli kad se uključi u struju. I onda se vrti i svira Arrivederci Roma. Ako je ponekad slučajno čujem na radiju rasplačem se. Neki uvjetovani refleks valjda. Bila je bakina i kao dijete sam bila očarana tom gondolom. Imala je i malog gondolijera na krmi, a na pramcu rasplesanu balerinu koja je dizala jednu nogu u zrak. Kad je baka umrla uzela sam je sebi. Ali tada više nije bilo ni balerine ni gondolijera. Nestali su. Možda su u nečijoj kutiji za cipele. Nečijoj tuđoj. Ako čitaju ovo, želim im poručiti da mi nedostaju i da se nadam da su sretni i da su dobro. I da sam bila i u Veneciji i u Rimu. I da sam se na trenutak osjećala kao da baš tamo pripadam. Da sam doplovila kući.

Ne gledam televiziju, samo povremeno dignem pogled s knjige koju čitam. Neki dan sam ugledala čovjeka, umjetnika, mislim neki muzičar... živi u kući bez namještaja!!! Samo bijeli zidovi bez slika, bez polica sa drangulijama, samo knjige i ono nužno od namještaja, stolica, stol, sve jako jednostavno, nema fotografije, zavjese, stolnjake, jastučiće, figurice. Ima tamni drveni pod, ne znam koje drvo, neko tamno, sivo smeđe..on jednostavno odjeven, u crnom, smije se, priča o sebi. Pomislila sam da je to raj. Meni je teško baciti staru figuricu iz Kinder jaja. Čega se bojim, za što se tako grčevito hvatam? Pročitala sam knjigu od Marie Kondo, tisuće blogova o tome kako se riješiti stvari...ali nešto u meni se voli zatrpati, odjećom, obavezama, knjigama, skriptama. Želim se pročistiti.

Lucija je debeljuca pravilnih, finih crta lica, zelenih očiju i koketne naravi. Od onih žena je, koje su potpuno neopterećene svojim izgledom i muškarce motaju oko malog prsta.
Demokratično i potpuno neselektivno će flertovati s konobarima, sveučilišnim profesorima i vozačima autobusa, zapravo sa svakim muškarcem u blizini, razbacujući osmijehe, dvosmislene poglede i lepršave dodire. Takva sigurnost i ženstvenost često nedostaje puno ljepšim i uspješnijim ženama od Lucije, koje se često postavljaju kao nedodirljive i neodoljive ledene kraljice, prikrivajući na taj način duboko skrivene nesigurnosti.
Družile smo se u jednom kratkom periodu, iako se zapravo znamo cijeli život, pošto smo odrasle u istom malom gradiću.
Bila sam opčinjena njom i njenom sposobnošću pričanja priče, imala je tu neku kvalitetu Šeherezade i od svega što joj se događalo je mogla napraviti film. Uglavnom je uvijek bila razapeta između dvije ljubavi, barem dva muškarca koji su bili ludi za njom i oko kojih se nije mogla odlučiti i barem dvije, tri potencijalne karijere koje nije mogla istjerati do kraja. Upisala je par fakulteta pa odustala, neke tečajeve, ali, iako strahovito inteligentna, nije imala onu potrebnu upornost, onih 10000 sati rada i sjedenja za stolom da bi bila izvrsna u nečemu. Bila je izvrsna jedino u svojoj površnosti i jako šarmantna u svemu tome. Nema puno ljudi u čijem prisustvu se osjećam kao da sam napokon doma, a s njom sam se tako osjećala. Kao da je ovaj trenutak u kojem se pije kava i puši jedini bitan i kao da je u redu biti ovdje i sada, kao da ovaj trenutak nije samo usputna stanica na putu prema uspjehu jednoga dana, kao da uspjeha zapravo nema i nebitan je, kao da je uspjeh ovdje i zauvijek. Bila je potpuno prisutna, onako nedovršena, nesavršena, bez papira, diplome, certifikata, bez motivacije koja je danas must have, bez potrebe da uspije. Kao da je samim svojim rođenjem već uspjela, koji prkos i bezobrazluk, zamisli samo, rođena sam i to je dovoljno. Time je privlačila ljude poput magneta, a u konačnici je privukla i svog muža, nevjerojatno uspješnog i zgodnog umjetnika, koji je obožava. Okušala se u masu stvari i u ničemu nije istrajala, naravno, od meditacije, makrobiotike, zdravog života, izrade sapuna, rukotvorina i sve bi joj brzo dosadilo. Oko sebe je uvijek širila neku svemirsku, umjetničku auru, nešto s čim je rođena, i potvrda u vanjskom svijetu joj nije trebala. Kad je rodila pretvorila se u posvećenu majku, zaokupljenu zdravom hranom i didaktičkim igračkama, ali i ta faza je brzo prošla i vratila se svojim starim navikama, čitanju knjiga i kasnim odlascima na spavanje. Više nismo u kontaktu, ali često je zamišljam u njenoj kuhinji, kako i dalje pije kavu i puši na prozoru, peče kolače, smijući se sama sebi, kako mašta o zgodnom mladom mišićavom susjedu, dok je muž obožava, i kako uživa u svom malom svemiru, bez šefova, ranog ustajanja i uzaludnih ambicija. Zamišljam je kako se strastveno posvećuje svakom novom hobiju i onda ga smijući se odbacuje, kako kupuje blendere za zdravu hranu, koji će neraspakirani stajati u ormaru, peć za keramiku koja će kratko biti u upotrebi, materijal za sapune koje će skuhati dva puta, perlice za ogrlice koje će dopola nanizati. Volim Luciju, i ja sam nedovršena kao Lucija, ali moj život je kaos, nema onu šarmantnu nasmijanu lepršavost kojom neki posebni ljudi obasjavaju ovu planetu samo svojim prisustvom.