Jednom davno kad sam tek friško došla u Zagreb na studij susrela sam se s pojmom etikete tj marke. Sve cure su uglavnom nosile ili tamnosmeđe Louis Vuitton torbe (pošto onda nisam bila rafinirani poznavatelj visoke mode nisam nikako shvaćala zašto toliko obožavaju te nevesele torbe koje su po mom mišljenju bile za starije gospođe) ili Ken Scott ili KS torbe koje su bile jeftinija verzija onih Vuitton, tzv. Vuitton za siromašne, a također su užasno popularne bile i Paciotti tenisice, meni tada modno neosviještenoj provincijalki, simbol neukusa, sa golemim potplatom i zlatnim patentom. Inače nisam nikad ni nosila torbu kao statusni simbol, stvarčice bi držala po džepovima jakne, imala sam i nekakav ruksak za faks, ali potrošiti toliko para na komad odjeće mi je u to vrijeme bilo nevjerojatno. Moja najbolja prija s faksa imala je i Vuittonku i Paciottice, i novi auto, bila je kao neki jet set i zbog toga nije bila baš omiljena na našem faksu gdje su prolazili samo odjevni komadi sa Hreljića i torbe iz Indian shopa, ali meni je bila jako draga jer nisam gledala vanjštinu ni onda ni sad, a ona je ,iako je imala puno više novca od mene, bila zbilja pravi drug, iako iskreno ne volim kad netko nema ukusa, to mi je baš kao neka mana kod osobe, kad nemaš stila kao da ti nešto fali, eto to sam naslijedila od mame a to nema veze s lovom, jer stil se ne može kupiti. I tako sam u čudu gledala gradske cure kako šetaju POTPUNO ISTE TORBE po gradu, a pošto ja dolazim iz male sredine, kod nas se nije baš podržavalo to da imaš nešto što imaju svi, upravo suprotno, svi smo htjeli imati nešto unikatno. Ali nakon nekog vremena htjela sam iskusiti i ja taj osjećaj posjedovanja nečeg luksuznog, jer sam htjela osjetiti kako je biti ta cura, koja živi u centru, kojoj starci kupuju stan, koja ima para, ide na skijanje i zna skijati, putuje sa starcima u Beč i Pariz za vikend, htjela sam postati cura koja nosi bijelu dolčevitu, diskretno se šminka, svira klavir, zna voziti auto i ima svoj mali cool autić, dečka budućeg odvjetnika ili ekonomistu. Najjednostavniji način je bio da se barem izvana pretvaram da sam jedna od tih cura, jer sam u zbilji živjela u odvratnim, jeftinim podstanarskim stanovima, jela u menzi (jednom mi je kolegica s faksa rekla da smrdim na pomfri) dečki su mi bili jedan luzer do drugoga, nikad nisam bila na skijanju, vozila sam se tramvajem itd... tako da... na jednom sniženju sam si kupila Paciotti torbicu. Bila mi je iskreno, estetski ružna, nekako nije to bio moj đir, ali koža je bila savršena, boje bijele kave sa diskretnim zlatnim bodežom i jako kvalitetna, bila je dašak talijanske kvalitete i luksuza, nosila sam je jako dugo, iako mi je jedan prijatelj za kojeg mi je žao da mi nje postao dečko iako sam mu se sviđala, ali u to vrijeme mi je bio nekako nezanimljiv, rekao da izgleda kao mali grob, vjerojatno zbog znaka bodeža koji je Paciottijev logo, a iz daljine izgleda kao mali križ. Bila mi je jako smiješna ta usporedba (duhovit je bio), ali sam i dalje uporno nosila taj mali sarkofag pod rukom i svaki put kad bi dotaknula tu glatku bež talijansku kožu, uživala sam u dodiru luksuza, kao da milujem ljubavnika. Možda je to bio i odraz bunta na faksu na kojem upravo takvi statusni simboli nisu bili poželjni. Shvatila sam tada da svi zapravo žele biti u nekakvim ladicama, da su jednaki snobovi i oni koji nose skupe torbe i oni koji nose Che majice i palestinske marame i kupuju na Hreljiću. Dvije strane istog novčića. Ja sam prerasla tu fazu da moram imati skupe torbe, imala sam i skupe i jeftine, stjecajem okolnosti zbog posla sam se družila s bogatašima i shvatila da oni najbogatiji ne nose najskuplje, da su često opušteni i jednostavni ljudi baš kao i ja, a sa prijom sa faksa sam i dan danas dobra, ni ona više ne nosi Vuittona, već kupuje u Zari ili HMu.
Nisam se udala za odvjetnika, nikad nisam otišla na skijanje, niti me ne privlači više, vozim stari auto, i ne volim dolčevite. Polako je ono kako sam se oblačila i razmišljala prije 20 godina došlo u modu i sad moja kćer nosi opuštenu odjeću, ruksake, provincija je postala popularna, a iz centra Zagreba ljudi odlaze u provinciju. Čudno kako se sve okrene... bila sam u trendu prije 20 godina, a da nisam ni znala, možda sam neka vrsta vremenskog putnika s amnezijom. Nedavno sam sređivala foldere sa slikama i našla fotku svoje stare Paciotice i sjetila se sebe i kakvo divno dijete sam bila sa osamnaest godina.