Obožavam zelenu boju, a starke baš i ne. Nekako su mi neudobne, ali stavim unutra uložak i onda su skroz ok. Jedino što mi je baš super kod njih je to što se ne kližu na mokrim površinama, bojim se klizanja kao vraga i zato mrzim snijeg i led. Te zelene starke nisu bile namijenjene meni, zato su mi mrvicu velike i to me smeta, jer starke inače znaju izgledati veće na nozi, barem na mojoj nozi. Zato ću ih proslijediti dalje, ali zaslužuju jedan post, zato jer su zelene i zato jer su pripadale jednoj jako posebnoj osobi, najposebnijoj ikad.

Prijateljica radi kolač sinu za rođendan, onu glavnu tortu je naručila, neka kreacija iz kataloga napravljena od spužvastog tijesta, boje i šećera u obliku nogometne lopte, pa sam se sjetila torte koju je moja baka redovito radila, a odavno je nisam vidjela. Nije više popularna vjerojatno jer se moda promijenila, mame najčešće naručuju super fotogenične kreacije od ticino mase, ili one sa jestivom fotografijom na vrhu, ne znam kako se to zove, a popularne su i Ledo torte od sladoleda, a to opet nije prava torta.
Moje djetinjstvo obilježila je torta jež, koju nam je radila baka i koja mi je bila preukusna, a iako se jež ne može mjeriti s današnjim umjetničkim kreacijama, sjećam se kako sam onda bila oduševljena bodljicama-bademima, očima od kave i čokoladnom kremom. Bakina blagovaonica je bila u zeleno-smeđim tonovima, osunčana i savršeno čista i blistava, drveni namještaj i parketi ispolirani do savršenstva, okrugli drveni, lakirani stol, bijeli kukičani stolnjak, visoke stolice i mirisi koji su dolazili iz kuhinje, najčešće fina juhica od povrća i pohana teletina za ručak i jaje na maslu i mlijeko za večeru. Njena kuhinja je također bila savršeno čista i uredna, bez suđa u sudoperu i sve je klizilo u nekom laganom ritmu, uvijek ukusno i čisto i na vrijeme. Baka me naučila kukičati i vesti i te slike su mi i danas tako jasne, ja kao djevojčica, sjedim na kauču u blagovaonici i vezem dok baka sprema ručak. Taj osjećaj da imam svo vrijeme ovoga svijeta, to uživanje u ručnom radu i udubljenost u ono što radim je ono što sam djelomično izgubila odrastanjem. Sad radim bar dvije stvari odjednom, a ne napravim ništa, energija je drugačija, torte se uglavnom kupuju, ručak kasni, a za ručni rad nitko nema vremena jer svi rade isključivo na sebi.
Moja baka danas ima preko devedeset godina i još uvijek živi sama i kuha ručak i kad joj dođem u goste obavezno me ponudi kolačićem kojeg je sama ispekla i kavom, a čašu vode ili soka donese na podmetaču sa malom svilenom salveticom. Ne priča puno, uhati me za ruku, pogleda u oči i kaže:" Znaš, ti si mi najmilija." I znam da govori istinu. Blagovaonica je još uvijek besprijekorna, sunce pada pod istim kutem, samo su zavjese drugačije, nema više onih zelenih, ali vrijeme i dalje stoji, ne miče se. Baka drži ključeve vremena čvršće nego sv. Petar i kad odem od nje hodam sporije, dišem duboko i osjećam da je vrijeme opet na mojoj strani, jer ja sam unuka svoje bake, gospodarica svoga vremena i gospodarica svog života.

Ledani vjetar mi je super ime za kolač i jela bi ga samo zbog imena. Koliko je to ludo?

Pročitala sam predivnu knjigu Piranesi. Ne želim otkrivati radnju, samo slike: Beskrajna Kuća-labirint, puna antičkih Kipova, u Kući šumi More, na katu je Vjetar, Nebo i Zvijezde. Kuća je Svijet koji nam govori i brine se za nas. Da li se Svijet uvijek brine za nas? Želim misliti da brine, samo da to nekad zaboravljamo. Želim misliti da mi Svijet daje sve što mi treba i kad mi treba. Samo ja ne znam procijeniti koliko mi toga zapravo ne treba. Zaboravljam upijati ljepotu oko sebe. A naš Svijet je pun ljepote. Neki dan sam šetala sa psom uz more, pa sam se popela kroz šumu poviše šetnice. Nije mi se dalo zastajati i pričati sa poznatima. Penjala sam se uzbrdo kroz borovu šumu, pa onda preko starih suhozida i zapuštenih polja. Obrasle masline, smokve, planika i suha trava. A onda na samom vrhu brda, par napuštenih kamenih kuća, mi ih zovemo trim, a pokraj jednog trima, na suhozidu zahrđala željezna stolica okrenuta prema jugu. Kad sam sjela na stolicu mogla sam vidjeti ispod sebe šumu kroz koju sam upravo prošla, suhozide i more, samo mene nitko nije mogao vidjeti, osim jednog ribara daleko na pučini. Gledala sam u zalazeće sunce i osjećala se kao kraljica paralelnog svemira. Nikad prije nisam bila tu. Ja sam Voljeno Dijete Kuće, ja sam Voljeno Dijete Svijeta.

U kutijama za cipele čuvam stare, slomljene igračke, jeftine plavokose lutkice, vile i vilenjake iz Kinder jaja, šljokice i Barbikine cipelice. Osjećam u njima neki oblik života, neku svrhu koju ja još ne vidim. Ne znam gdje im je zapravo mjesto. Gdje točno pripadaju. Ali ni za sebe ponekad ne znam gdje mi je mjesto i gdje točno pripadam. A prava sam, pravcata živa osoba, a ne neka mala, plastična, slomljena stvarčica. Ponos moje kolekcije je jedna venecijanska gondola. Moje divno nasljedstvo.
Ima malu kabinu koja svijetli kad se uključi u struju. I onda se vrti i svira Arrivederci Roma. Ako je ponekad slučajno čujem na radiju rasplačem se. Neki uvjetovani refleks valjda. Bila je bakina i kao dijete sam bila očarana tom gondolom. Imala je i malog gondolijera na krmi, a na pramcu rasplesanu balerinu koja je dizala jednu nogu u zrak. Kad je baka umrla uzela sam je sebi. Ali tada više nije bilo ni balerine ni gondolijera. Nestali su. Možda su u nečijoj kutiji za cipele. Nečijoj tuđoj. Ako čitaju ovo, želim im poručiti da mi nedostaju i da se nadam da su sretni i da su dobro. I da sam bila i u Veneciji i u Rimu. I da sam se na trenutak osjećala kao da baš tamo pripadam. Da sam doplovila kući.