Pročitala sam predivnu knjigu Piranesi. Ne želim otkrivati radnju, samo slike: Beskrajna Kuća-labirint, puna antičkih Kipova, u Kući šumi More, na katu je Vjetar, Nebo i Zvijezde. Kuća je Svijet koji nam govori i brine se za nas. Da li se Svijet uvijek brine za nas? Želim misliti da brine, samo da to nekad zaboravljamo. Želim misliti da mi Svijet daje sve što mi treba i kad mi treba. Samo ja ne znam procijeniti koliko mi toga zapravo ne treba. Zaboravljam upijati ljepotu oko sebe. A naš Svijet je pun ljepote. Neki dan sam šetala sa psom uz more, pa sam se popela kroz šumu poviše šetnice. Nije mi se dalo zastajati i pričati sa poznatima. Penjala sam se uzbrdo kroz borovu šumu, pa onda preko starih suhozida i zapuštenih polja. Obrasle masline, smokve, planika i suha trava. A onda na samom vrhu brda, par napuštenih kamenih kuća, mi ih zovemo trim, a pokraj jednog trima, na suhozidu zahrđala željezna stolica okrenuta prema jugu. Kad sam sjela na stolicu mogla sam vidjeti ispod sebe šumu kroz koju sam upravo prošla, suhozide i more, samo mene nitko nije mogao vidjeti, osim jednog ribara daleko na pučini. Gledala sam u zalazeće sunce i osjećala se kao kraljica paralelnog svemira. Nikad prije nisam bila tu. Ja sam Voljeno Dijete Kuće, ja sam Voljeno Dijete Svijeta.
