Prilika
|
Da su dva i pol tjedna u vezi za mene maltene rekordni rezultati, to već znate. Kako su, nažalost, sve stvari na svijetu relativne, većina će reći da je to vrlo kratak period, štoviše ista ta većina reći će da to nije niti bila veza. Naravno da je i pojam veze relativan, no to omalovažavanje nečijeg odnosa samo zato što nije trajao ni mjesec dana, iz mog kuta apsolutno je vrijedno prijezira. Osim što se zbilja radi o - omalovažavanju (jer zašto bi neka budala procijenjivala koliko je potrebno nekom paru da se zbliži i kakve je prirode njihov odnos), ako pod veze nećemo ubrajati ništa manje od mjesec-dva, mogli biste lako reći da ja zapravo nikad nisam bio u nikakvoj vezi! Priznat ćete i sami, to bi za mene bilo vrlo poražavajuće. Trideset i dvije godine pa nikad curu nije imao. Zato ja pod cure pišem svaku s kojom sam se dvaput zaredom našao solo na cugi. Tom sam računicom na prste druge ruke prešao već ohoho - prošli tjedan! (Usput, jedna cura mi je, valjda kad je uvidjela da će mi morati slomiti srce, rekla da je mogu uzeti kao alibi za vezu od šest mjeseci. Ako me netko pita koliko mi je trajala najdulja veza nek se ne sramotim, neka kažem šest mjeseci, ona će potvrditi ako treba. Vidite kak je krava bila dobra.) ;) No, sad, zbilja, pustimo dosadnu statistiku. Zbilja me živciraju ti: "Pa što ste vi uopće imali prekidati!?" Kako nismo imali ništa za prekinuti!? Ljudi se žene nakon dva tjedna, mi smo skoro otišli negdje na vikend nakon dva tjedna, netko od nas možda se već zamislio pred oltarom - da, trebaju nam objašnjenja i nakon tjedan dana! Ja sam, pobogu, napisao scenarij za film od 25 minuta jer mi je cura nakon jedne noći ljubljenja rekla: "Žao mi je, ali postoji netko". Ja sam je nakon jedne noći (ali bila je zbilja romantična noć, najromantičniji trenuci mog života do sada, na kraju Terminala u Rijeci, lukobrana, jesen, zvijezde, zapljuskivanje valova, svjetla Opatije, nešto fantastično, moram se pohvalit), ja sam nju nakon tog kratkog i neuvjerljivog objašnjenja, u tom filmu stavio, ni manje ni više, na sud i osudio na dvije godine nezaljubljivanja! Ja vam kažem: ako se vidite s curom još jednom nakon seksa - u vezi ste. Ma možda i za manje, poljubili ste se jednom (ali, onako, malo strastvenije), vidjeli drugi puta: imate već o čemu pričati, morate se razjašnjavati - u vezi ste. Najviše iz čega sam se izvukao bez riječi bile su dvije kave i jedan koncert (na koji smo došli odvojeno, svatko sa svojom ekipom) - kasnije se samo nismo čuli i sve je ispalo super (usput, s njom sam imao jedan Seinfeldovski moment: od trenutka kad mi je rekla tko joj je bio otac i gdje je glumio, nisam je mogao pogledati a da nisam umjesto njenog lica vidio lice tog smiješnog, ali uvijek ozbiljnog, brkatog glumca). To što je veza kraća, ne znači da ju je lakše prekinuti. Čak bih rekao da se lakše opravdati nakon godinu dana, nego nakon mjesec dana. Ljudi se u godinu dana upoznaju, shvate u kojim se stvarima razilaze, ne slažu, shvate da si ne pašu, da jednostavno - nisu jedno za drugo. Ali nakon dva tjedna to ne možeš znati. Možeš pretpostaviti (nije potrebno puno za zaljubiti se, ali potrebno je zaljubiti se... ili nije? Ja kažem da je). No, nakon dva tjedna će te u pravilu optužiti da nisi niti dao priliku. Lakše je objasniti zašto prekidaš jednogodišnju vezu nego zašto ne daješ niti priliku. Ta prilika... Ta prilika se čini čisto legitimna. Izašli su na kavu, zabrijali su, poseksali su se ili nisu ili će skoro, privlačnosti nekakve ima, logično je da jedno drugome daju tu čuvenu priliku. Priliku da se upoznaju. Šansu. Da pokušaju... štogod. Brojna su svjedočanstva parova kako u početku i nisu bili ludi jedno za drugim, no nakon par mjeseca proradile su emocije, zbilja su se zaljubili, zavoljeli i... bla, bla... evo ih već dvije godine zajedno. Dali su jedno drugom priliku. Eh, no ni to sa prilikama nije tako jednostavno. Da, čovjek će zapravo svakome dati priliku. To je nekako pošteno, fer, da ne kažemo pristojno. Ako nije upućen od nekog odvratnog i glupog ko kurac, bonton je prihvatiti poziv na kavu. Čovjek, ako mu je na kavi dozlaboga dosadno, može izmislit neku obavezu ili drugi dogovor na koji ne smije kasniti i tako se izvući usred kave. Ako pak odradi tu kavu do kraja, lako se došetaju do tramvajske stanice, tu pozdrave pa prazno obeća: "Čujemo se". No, nekad su kave zanimljive, bilo jer donekle ima kemije, bilo jer jedna od strana hoće samo seks. Ako kemija do drugog dejta ne dosegne vrhunac, ako jedna strana ni nakon drugog dejta ne poželi ništa više osim seksa, eh, tu nastaju komplikacije. Netko će nastaviti s tom paradom upoznavanja i davanja šansi, bilo da su nesigurni, bilo da misle da će za još koju danu šansu doći do seksa, a netko - možda pošten, možda lijen, možda u kurcu - neće. Kakve glupe šanse?, reći će. Ohladio se, spustio mu se, vidi previše komplikacije i neželjenih sati druženja, vidi preveliku cijenu za nekakav seks. Taj seks je skup, skup. U usporedbi s cijelim tim procesom upoznavanja, zajedničkog druženja i davanja pažnje, kurvinih dvije tisuće kuna se i ne čini tako visokom ponudom. Nedavno je u društvo upala jedna cura, sasvim obična cura. Možda priča malo više od obične cure, no pametna je i zanimljiva, a niti ne izgleda loše; nije spektakularna, ali usne i dekolte su svjetskih razmjera. Unatoč svjetskim referencama, nije mi bila interesantna. Skužio sam vremenom da ja njoj možda jesam. Koji tjedan kasnije bio sam i siguran u to. Krenula je i neka otvorena zajebancija, uhvatila me u prilično pohotnom periodu i došlo je do toga da sam je jednostavno morao pozvati na kavu. Bio je to jedan onih trenutaka, nalik onome kad netko digne ruku u high-five pa sad ti nemaš druge nego, značilo ti to što ili ne, jednostavno moraš pljesnut podignuti dlan jer samo će pička pognut glavu i ignorirajući proći pored. Otišli smo na tu kavu i ništa posebno se na njoj nije desilo. Ona otvorena zajebancija bila je oko potrebne količine druženja prije pristanka na seks pa se to, u malim dozama, i na kavi nastavilo. Nije bilo sigurno jesam li ja na kavi samo da ispunim tu pretpristupnu kvotu ili jer želim biti na kavi (odgovor sam pokušao izbjeći jer, da, htio sam odraditi kvotu, a kako je pametna tako je i sumnjala pa nisam htio niti ugasiti tu sumnju da izlaz bude lakši - ovo grozno zvuči, sad vidim, to sa "izlazom", ali htio sam vjerovati da je možda i njoj samo do seksa, a da je ta kvota tu tek, eto tako, iz pristojnosti, damski). Spomenula je neki film koji nikako da pogleda pa sam predložio da ga odemo zajedno pogledati kod nje. Nije mogla pristati, neuredno joj je doma. Rekao sam da možemo onda kod mene na što je rekla: "Okej, ali samo film, ništa više". Ha, dobro, ništa onda, odvest ću je kući, i bolje ovako, ništa se nije desilo, neće biti komplikacija. No, na pola puta, kad je vidla koja križanja prolazimo, upita: "A nedemo kod tebe gledat film?" Ja je pogledam, ona me upozori: "Ali samo film!", ja joj ne povjerujem i okrenem se polukružno na prvom semaforu. Da vas poštedim bestidnih prizora, podrpali smo se, ali sva je odjeća ostala na nama. Njene kvote i principi ostali su ispoštovani. Slično je, istina s nešto manje odjeće, bilo i dva dana kasnije. Još su me samo dva druženja dijelila do ispunjenja pristupne kvote i upisa na studij veličanstvenog seksa jer, to ću vam ipak reći, otkrio sam da joj je tijelo, ni manje ni više, fantastično - apsolutno fenomenalno. Ne bi čovjek to gledajući je nikad pretpostavio. Skupio sam ipak ono malo poštenog čovjeka u sebi i rekao da ovo sve skupa ipak nije u redu, da baš i nisam zaljubljen, da je bolje da prekinemo navrijeme, dok nije kasno. Tu je ona počela o vezama i nevezama, tek jednom tjednu, prilikama i šansama, poštenju i nepoštenju. "Ja bar svakom dam šansu". Što sam mogao, bila je vrlo elokventna, argumentirana, klasu iznad mene, ispao bih najveće đubre da joj nisam dao šansu, ocrnila me u društvu, srozala na jedinoj društvenoj ljestivici na kojoj kotiram koliko toliko dobro. Tko sam, uostalom, ja da ne dajem šansu? Dao sam joj šansu. I isplatilo mi se. To ljeto pamtit ću po božanskom seksu, osjetima za koje se umire i po stotinjak nevjerojatno dosadnih kava i tristotinjak minuta dosadnih telefonskih razgovora i dvije tisuće glupih sms poruka. Onog poštenog čovjeka u sebi nisam mogao naći da to prekine još tamo ujesen, dok neće biti prekasno, pa sam zaglibio tako u fenomenalnom seksu sve do proljeća. Desila se tada jedna veća svađa i vidio sam to kao odlično priliku za izlazak iz nečega što se nikada nije trebalo ni desiti. No, opet, elokventna i argumentirana kakva je, uvjerila me o nužnosti davanja prilike, nismo djeca da prekidamo nakon prve svađe, trebamo dati šansu jedno drugome, pa ne znamo se kvragu niti godinu dana. Uručio sam joj tada i tu šansu, a par mjeseci kasnije na dlanu sam joj pokazao i jedan puknuti kondom. Moja nemirna narav sklona agonijama nagovarala ju je na antibebi pilule dan kasnije, no ona, o tom otrovu i hormonalnoj bombi za organizam koja remeti sve cikluse, nije htjela ni čuti. "Nisam ja više ni tako mlada... a i zašto se ne bismo igrali malo? Ništa ja od tebe neću tražiti." Igrali smo se tako, čekali njenu menstruaciju i, ne bih to smio tako reći no, i u toj sam igri izgubio. Rodila nam je tako divno i lijepo dijete. Zbilja ništa od mene nije tražila, niti da budem na porodu, niti da mijenjam pelene, ali zamolila me ipak da si, bar zbog tog malog anđeoskog stvora, damo šansu. Kakva bi to šansa bila, a da bude i fer prema djetetu, da se nismo zajedno uselili u stan? Bili smo već debelo u braku kada smo dobili i drugo anđeosko stvorenje. Klimalo je na sve strane, no stvari su još kako toliko funkcionirale dok djeca nisu počela ići u školu. Svađe su tada učestale pa je čak ona u jednom trenu s djecom pobjegla svojim roditeljima. Smirila se i vratila treći dan da mi - da priliku. Radili smo na našem odnosu, trudili se. Nakon dvanaest godina braka prevario sam ja nju, nakon trinaest ona mene, no nismo odustajali. Otišli smo i kod bračnog savjetnika. Nismo mogli samo tako pustiti petnaest godina braka, morali smo si dati šansu. Dogurali smo nekako i do trideset zajedničkih godina, brzo i do četrdeset. Dok nas smrt ne rastavi, rekli smo jedno drugome, što ćemo sada sami, tako stari? Ona je umrla prva, tri godina kasnije i ja. Zadnjim izdisajem otplahutao sam u nefizičkom obliku gore, prema nebu. Jedva sam stratosferu napustio kad sam ugledao - nju. Čekala me tamo, u bijeloj spavaćici naslonjena na kumulus-nimbus. "Idemo?", koketno me pozivala kažiprstom. Mudro sam se sjetio: "Ali rekli smo dok nas smrt ne rastavi. I rastavila nas je?" "A, daj, ajde, nećeš valjda takav biti prema svojoj ženici", primaknula mi se, zavodljivo šaputala na uho dok mi prstom gladila obraze i vilicu, "nećeš valjda sada glumiti advokata?" Trzao sam se, opirao, hvatao za krajičak oblaka, no prsti su mi samo rijetku maglicu hvatali. "Daj, ajde, daj nam bar jednu šansu, nakon svega što smo prošli dolje u onom paklu, jednu šansu sam valjda zaslužila...?" |
