Tulumi, zašto su loši
|
Tulumi su jedan od najglupljih oblika druženja. I ne mogu bolji biti kad su po definiciji isforsirana prigoda od koje se očekuje da bude luda i zabavna. Izmišljajući procjenjujem da samo 5-10% tuluma uspije ispuniti očekivanja. I to nikako ne svačija. Što je manje ljudi na tulumu, prije će uspjeti jer manje je očekivanja za ispuniti. Tulum koji se odvija u više prostorija i ima toliki broj ljudi da se ne mogu svi sudionici istodobno zajedno družiti, zabavan je jedino onom tko je pozvao sve te ljude, tko ih sve dakle poznaje, a to je domaćin. Njemu je dobro jer u svakoj prostoriji zna nekoga (sve) i svagdje ima s kim popričati i zabaviti se. Takav tulum sam iskusio samo jednom i to za svoj rođendan. Slavio sam zajedno s frendicom pa se jednako zabavila još samo ona te par sretnika koji su uspjeli s nekim zabrijati. Da je tulum bio dobar, danima kasnije pričali smo frendica, ja i nekolicina tih brijača. Ostalih se ne sjećam da su nešto naveliko hvalili. Tulum, ako je velik, općenito je dobar odnosno bolji što je više sretnika brijača. Ostalih par tuluma na kojima sam se proveo zbilja dobro, bila su manja druženja s gitarom ili večere (gdje smo svi bili za istim stolom). Tulumi će u pravilu ispasti dobri samo ako se odvijaju u jednoj prostoriji ili ako je pozvano manje ljudi to jest ako su ostvareni preduvjeti da se svi sa svima istodobno druže, a to je izvedivo samo ako se može voditi jedan razgovor prilikom kojeg svatko može svakoga čuti. Ziheraški dobar tulum ne smije dopustiti fragmentaciju društva i separaciju malih grupa. Jer to su pojave koje uništavaju velike tulume. Grupiraju se ljudi koji se znaju otprije, poznanici koji su došli s iste "strane" domaćina. Puno je ljudi, stvori se nekoliko grupa, miješanje je moguće, no zapravo prilično naporno: razgovori koji se stvaraju dolaze iz najdosadnije grupe razgovora: tko si, što si, otkud si. Grubo rečeno, stvara se situacija kao u našim bircevima i klubovima: čovjek koji je solo izašao van, teško će se zabaviti. Nije se nemoguće dobro provesti, ali znate i sami koliko je to rijetko. Dok god znaš nekoliko ljudi, neće ti biti dosadno i dobar provod je moguć. Tulum na kojem poznaješ samo domaćina, najgora je vrsta tuluma. Iako se čovjek lako navuče na takva druženja (jer si je super s domaćinom) pri prihvaćanju poziva smetne s uma da će domaćin biti zaokupljen sa svim gostima i da od njega teško može očekivati više od dvije-tri minute druženja. A tulumi traju stotinjak puta duže. Solo uzvanik se vrlo optimistično sprema za tulum. Ne zna nikog, ali upoznat će puno ljudi, bit će puno žena, cuga, zajebancija - bit će je-be-no. Dođe na tulum, pozdravi se s domaćinom, pita gdje da stavi cugu koju je donio, odloži je u frižider. Shvati da, iako je stigao pola sata nakon najavljenog početka tuluma, prije njega je stiglo tek par ljudi. Kad ugleda zdjele čipsa i kikirikija, a kraj njih tornjeve ružnih bijelih plastičnih čaša, u sjećanje mu se vrate svi prijašnji tulumi i shvati da je šansa da će se zabaviti vrlo mala pa prokle svoju glupost i naivnost. Odluči se ipak pokušati zabaviti, no gotovo svatko tko pokuša biti sretan, završi još nesretniji. U kuhinji se upozna s dva-tri čovjeka koji su došli prvi, oni mu natoče cugu i krene prva tura razgovora. Ti su razgovori najbolji i interesatniji od svih koje će itko od njih voditi do kraja večeri. Nakon deset-petnaest minuta razgovor na kratko prekida jedna pridošlica, a sasvim ga uništavaju sljedećih par. Ustvari, uništava ga ona pridošlica koja poznaje ta dva-tri čovjeka iz kuhinje. Krenu se zapitkivati o međusobnim poznanicima, interesirati o nedavnim ili skorim putovanjima. Prekinut zanimljiv razgovor nepovratno je izgubljen. Stiže još ljudi, kuhinja začas postaje prepuna, a solo uzvanik bez sugovornika. Drži se hrabro dok još ima tekućine u čaši, no tek što otpije zadnji gutljaj i ponovno natoči piće, shvaća da za njega ovdje nema mjesta. U hodniku srećom naleti na domaćina, krene s njim nadoknađivati nebitne događaje od zadnjeg susreta, no taman kad postane najzanimljivije zazvoni telefon ili zvono na vratima. Domaćin je za solo uzvanika izgubljen do kraja večeri. Usamljeni uzvanik sreću nastavi tražiti drugdje, u dnevnoj sobi. Tamo još nema previše ljudi pa se uspijeva upoznati sa svima i upasti u razgovor. Vrlo je vjerojatno da se tamo već nalazi nekolicina isto tako usamljenih uzvanika pa je gotovo ne moguće povesti ikakav razgovor osim onog samoprezentirajućeg "tko si - što si" razgovora. No, tema se ne bira, ljudi pristižu, tulum je zašao u kritičnu fazu, ako sada ne nađe društvo s kojim može preživjeti do kraja ove noćne more - najebao je. Sprema se oluja i u tim se trenucima svaki razgovor, pa i najgluplji, čini kao sigurna luka u kojoj se pod hitno treba čvrsto zavezati za d k i ne micati dok se ne razdani. Tu do izražaja dolaze komunikacijske vještine, sposobnost vođenja zanimljivih ispraznih razgovora i svakojakog blebetanja. No, istinski komunikativni i druželjubivi ljudi se ionako ne nalaze u takvim situacijama jer ne postoji nijedan tulum na koji bi takav čovjek mogao doći sam (jer on zna ljude sa svim strana i sa svih strana ih ima barem desetak). Mi, ustvari, ovdje govorimo o sasvim običnim ljudima, sociološkoj srednjoj klasi takozvanim luzerima zapravo. A oni su pak često puni razno raznih osobnosti, često i suprotnih, pa se jedan drugom zapravo čini prilično dosadan pa niti njihov razgovor ne može biti puno bolji. Zaklon od nevere u luci ne potraje ipak do jutra, već tek do ispražnjene čaše sugovornika. Brodolomac u tom trenutku shvati da d k ustvari nije ništa doli žuta plastična bova koja baš nikakvim užetom nije usidrena ili bilo kako vezana za dno. Žuta bova odlazi u kuhinju po piće, sretna što se napokon izbavila društva dosadnog čudaka koji na cijelom tulumu nikoga ne poznaje, i uspio je baš nju zadaviti. Solo uzvanik dalje baulja od grupice do grupice, kruži po stanu, i ako ne nađe neke zanimljive ženske (ili još bolje jednu isto tako usamljenu), počinje žaliti što se nije pokušao u startu izvući iz ovog tuluma. Tragikomična mi je bila scena s jednog tuluma na kojem sam poznavao samo jednog lika i to baš onog s kojim imam za progovoriti ravno tri rečenice. Zgoda je bila takva da ni on nije poznavao više ljudi. Razmijenili smo tako te naše tri rečenice i svaki je krenuo na svoju stranu. Dvadeset minuta kasnije našli smo se točno na istom mjestu. Izrodili smo još dvije rečenice i ponovo krenuli svaki na svoju stranu. Nakon što smo opet, i on i ja, okušali sreću s drugim ljudima, probali se ubaciti u druge razgovore, upoznati nove ljude i tako to, dvadeset minuta kasnije opet smo se našli baš na istom mjestu. Nismo više ni pokušavali s novim rečenicama, samo smo se pogledali i prešutno zaključili da je tulum sranje. Što je tulum bezvezniji, to je teže s njega pobjeći. Ako nije prošla ponoć, nepristojno je otići. Otići oko 12 smiju samo oni koji su ranije najavili druge dogovore (znalci) ili čudaci koji mogu napustiti tulum bez riječi, bez da se s ikim pozdrave. Period od 22 sata do 1, vrijeme je koje se svakako mora provesti na tulumu ma što da se desilo. Čak i odlazak oko 1 domaćinu indirektno govori da je tulum loš. A to iz nekog fenomenalnog nepoznatog razloga ne smijemo dati naslutiti. (To je upravo isti onaj fantastični razlog zbog kojeg, ako nas netko probudi telefonskim pozivom i upita: "Jesam te probudio?", ni pod koju cijenu ne želimo priznati da jest. Dan-danas mi nije jasno zašto kategorički niječemo da smo probuđeni i da nam je san upropašten, umjesto da ga glatko, bez ikakve grižnje savjesti, steramo u kurac: "Da, dosado, probudio si me.") Zeleno svjetlo za odlazak pali se oko 1:30. Uzvanik svakako pri pozdravu s domaćinom mora, uz zahvalu za poziv, navesti da je umoran ili da se mora sutradan rano ustati ili već nešto sa spavanjem. Zanimljivo je da tek tada s domaćinom, kojeg nije vidio više od tri sata (još tamo od susreta na hodniku na početku tuluma), povede živahan razgovor i dobru zajebanciju. I jednom i drugom u tom trenutku postane naprosto žao što se rastaju. Uzvanik se prisjeti zašto si je tako dobar s domaćinom i zašto se toliko vole družiti. Izražavaju žaljenje što se nisu stigli više družili, dogovaraju skorašnju kavu, a domaćin čak najavljuje mogućnost ponavljanja sličnog tuluma za dva tjedna, a solo uzvanik ideju s iskrenim oduševljenjem prihvaća, baš kao da mu je kratkotrajno pamćenje i sjećanje na upravo protekla katastrofalna četiri sata u potpunosti izbrisano. Znao sam da ću pisati ovaj post u subotu točno u 23:46 sati na proslavi ljetnog solsticija. Prvi razgovor (u troje), oko 21:45 bio je sasvim zanimljiv. Skužili smo ubrzo da se, kao i na svakom tulumu, najviše ljudi gužva u kuhinji i da ćemo opet tu u dnevnoj izvisiti. Složili smo se da moramo tulum iz kuhinje prebaciti k nama i to što prije. Razbijeni smo bili, kako sam gore i opisao da prvi razgovori nastradaju, pridošlicama koje su nam odmah uzele jednu sugovornicu. Ostali smo druga sugovornica i ja, nismo imali puno zajedničkih tema, no lagano smo se povezali, prepoznali jedno u drugome sigurnu luku pa smo pazili da se previše ne udaljimo. Ona je još i upadala u nekakve razgovore (najviše zahvaljujući razgolićenom ramenu), no ja sam sve lošije kotirao. Lik koji je startao daleko lošije od mene i za kojeg se u početku činilo da će ga biti žalosno gledati kako životari cijelu večer, negdje se oko 22:50 dokopao laptopa i playliste i otada nije micao. DJ se uvijek zabavlja. Ako kopa po folderima, to je zato što traži muziku, ne zato što nema s kim pričati. Uskoro sam počeo lagano gubiti nadu. Kuhinja je bila prepuna, a za žensku s golim ramenom sve sam bio sigurniji da je glupa ko kurac. Bila je tek jedna čisto zanimljiva prevoditeljica, no svaki puta bi se izvukla na praznu čašu i otišla u kuhinju. Ne bih treći put više ni prilazio da je nisam već peti put vidio samu naslonjenu na otvoreni prozor, bez društva, zirkajući okolo i naočigled se dosađujući. Nisam joj se nabacivao, htio sam nam samo skratiti vrijeme i muke, nisam kvragu baš tako dosadan. Zadnja pročitana knjiga joj je bila posljednji dnevnik Adriana Molea pa sam pitao što se sad s njim zbiva, koliko ima godina. 40, kaže, no ništa više nije htjela reći (možda mi je prevoditeljica engleskog zamjerila što sam, nakon što je nisam jasno čuo, ponovio: "Aha, Molea" s naglašenim E kako smo svi vječito krivo izgovarali). Priznao sam da sam Molea napustio još dok je imao 13 godina pa je zamolio da mi barem natukne koju srednju je upisao i kad se poseksao. "Pročitaj knjigu". Koji faks, jel se oženio, gdje radi? Ništa: "Ne, moraš pročitat knjigu". Zadnju: "Pročitaj knjigu" izgovorila je u 23:46h. Nemam sat na ruci, mobitel mi je bio daleko u ruksaku, no znam da je bilo točno toliko sati jer u policijskom izvješću stoji da je točno u tu minutu viđena ženska osoba, srednje visokog rasta, oko 30 godina, prevoditeljica po zanimanju, kako pada s otvorenog prozora stana na trećem katu. |
