Tko o čemu, nejebač o varanju
|
Pred koji tjedan u novinama je pisalo: "Pripadnik srpske narkomafije ljubovao je sa suprugom opasnog člana ‘ndranghete." Tri fenomena su prisutna u toj rečenici. Prvi je onaj da netko uopće ljubi nekoga, kamoli štogod više. Kako se dva čovjeka uspiju spojiti, naći jednom, dvaput, triput prije nego što se poseksaju, kako se uspiju poseksati i kako sve to uspiju ponoviti jednom ili više puta - vremenom mi je sve manje jasno. Još mi je manje shvatljivo kako sam se ja uopće uspio poseksati tih par puta, a ideja da bi se to moglo ponoviti čini mi se naprosto nemogućom. Štpviše, počeo sam vjerovati da se nitko zapravo ne seksa, da svi samo izmišljaju priče ne bi li se sačuvali srama, da su zapravo svi jadni i nesretni, pate po cijele dane i čekaju noć da napokon zaspu i bar koji sat ne misle o nesreći koju ne mogu izbjeći i seksu koji redovito izbjegavaju. Drugi fenomen je varanje. Za varanje je prije svega potreban ljubavnik (tu se vraćamo na prvi fenomen - kako!?). Ali sâm preduvjet za varanje je da već imamo nekoga (ponovni povratak na prvi fenomen - kako!? - plus vjerojatnost da smo istodobno našli dva ljubavnika ravna je istinskom čudu). Drugo pitanje koje se pri varanju postavlja jest: kada? Par puta sam se našao u situaciji da sam dogurao do drugog - trećeg dejta; već nakon prvog (tako ćemo označiti onaj na kojem smo se poljubili) i početne euforije: "ljubili smo se!" i "možda ćemo se seksati, hura!", ohladili su me ledeni željezni okovi oko vrata, pluća stisnuo oštar mraz, a već me prve noći na spavanju posjetio anđeo pažljivosti i ljubavi pa obavezao da budem dobar "dečko", da je vodim u kina i kazališta, da se viđamo svaki drugi dan, čujemo svaki, planiramo zajedničke vikende. Nije prestajao pričati sve do jutra, razglabao je o stotinama drugih obaveza koje momak prema djevojci ima i objašnjavao koliko truda se u vezu mora uložiti. Dok spavam nisam u stanju odgovarati i prepirati se s anđelom pa niti pojasniti da mi još ni nismo u vezi, da se viđamo tek tjedan dana pa da možda cijeli odnos ne bi ni trebalo previše ozbiljno shvaćati. Vrag tako, pardon, anđeo, drži monolog cijelu noć, a ja drugi dan uplašen mogu samo krenuti u potragu za njenim manama i razlogom za brzim izlaskom iz agonije. Hoću zapravo reći, već nakon dva dejta nemam vremena za ništa; neispavan sam, kuća je u rasulu, suđe ne perem, kamoli štogod više, jedva stignem u dućan po kruh i mlijeko. (Sad kad ovo pišem shvaćam da vezu dužu od dva i pol tjedna ne bih ni bio u stanju preživjeti.) Recimo ovdje da zapravo velikih životnih obaveza u slobodno vrijeme nemam. Svjestan sam da preslužbeno osjećam svoje obaveze kao "momka". Ali i ovako, solo, ne stignem sve što bih htio. S nekim na brzom biranju još manje. Jedva dakle imam vremena za nju, kad bih još ljubavnicu ugurao u raspored? A varaju i ljudi koji imaju djecu, koji djecu nakon posla vode na treninge, jezike i slično. Ostaje im pola sata dnevno za sebe, ali svejedno nalaze vremena za preljube! Kako? Priznat ću ipak, u jednom od tih rijetkih perioda kad sam imao curu, frendica me htjela spojiti s jednom curom - tada sam, recimo, našao vremena za kavu poskrivečki. Što sam curi rekao, ne sjećam se, ali očito ako hoćeš, možeš. No, ne bih mogao tako dugo. Ili se ne bih usudio. Da je kava upalila, vjerojatno bih instantno prekinuo s curom. Što se zbilja mjesec dana kasnije i desilo i to čak prije kave varalice. Nisam ni htio zvati drugu na kavu dok sam s jednom bio. Uostalom pisao sam vam o tome. Kad sam je napokon, nakon drame u tri čina (ponedjeljak-srijeda-petak) ostavio pa tjedan dana (ja!) proplakao i poslije emocionalnog oporavka pozvao drugu na kavu, saznao sam da druga ima dečka kojeg nije ostavila. Do kave tako nije ni došlo. No, dobro, ovo se pretvorilo u retrospektivu mojih emocionalno-romantičnih iskustava, a to mi zapravo nije bila namjera. Ali poslužilo je kao postepeni prijelaz s "kada?" na "jesu li uopće sposobni na prijevaru?", a s tog možemo lagano skočiti na "kako se usude?". Taj je fenomen zapravo i najmanje misteriozan, bar u ovom ekstremnom primjeru gdje žena svog supruga mafijaša vara s drugim mafijašem. Složit ćete se da opasniju kombinaciju nije moguće zamisliti. Čak bi i varanje predsjednikove žene bilo manje opasno. Bilo kojeg predsjednika, zapadne, istočne, sjeverne ili južne zemlje. Samo će najveći romantičari pomisliti da se ovo dvoje ljubavnika našlo po pozivu sudbine, da su kliknuli na fizičkoj i emocionalnoj razini kao s nikim prije, da boljeg nijedno nije moglo naći. Realisti koji vole pokazivati da sve znaju, reći će da se radi o čistoj obijesti, igranju s opasnim, da je posrijedi možda osveta, dokazivanje ili koja druga igrica egoizma. Ali, daj, zbilja, probajte se zamisliti u tom trokutu. Ne bih se usudio ljubovati ni sa ženom kostimografa u kazalištu lutaka, kamoli... |
