Penthouse
|
Potkrovlju, koje sam zadnjih godina ionako koristio isključivo sâm, nije trebalo puno da bi postalo potpuno funkcionalno kao zaseban stan, odvojen od prizemlja. Krenuo sam od posebnog ulaza - probušen zid, postavljena dva pregradna i riješena priča. Malo sam uredio stubište, na zid stavio vješalice, ofarbao nešto namještaja, prenamijenio mu funkciju pa ono što nije ostalo u hodniku, bilo je jednostavno rješenje za dnevni boravak. Stari krevet je uz novu boju i par novih jastuka postao prostran kauč, pomalo starinski pisaći stol nakon kraćenja nogu ispao je perfektan stolić, a stari kuhinjski stol koji se godinama povlačio po garaži uz jednostavnu restauraciju postao je solidan stol za ručak. Kuhinja je bila najzahtjevniji prostorni zahvat. Elemente i aparate kruto standardnih dimenzija (60×60) trebalo je ukomponirati u vrlo skučeni prostor nestandardnih dimenzija (186×174) i nespretno pozicioniranih vrata (38 cm od zida). Za to mi je valjalo prvo naći nestandardne kućanske aparate. I standardni koštaju enormno, znate i sami, možete samo pretpostaviti cijene nestandardnih. U uži frižider, užu indukcijsku ploču (na kojoj se istovremeno mogu grijati tri pa čak i četiri manje rajngle), nisku pećnicu, napu bez ventilacijskog odvoda i sudoper s dizajnerskom pipom uloženo je pravo malo bogatstvo na 24 rate i tri kredita. Bogatstvom sam usput kupio i superduper televizor, s četiri ulaza za usb i wifijem - kakav bi to prozor u svijet bio kad ne bi bio povezan na internet!? Već sam pozvao društvo na tulum useljenja kad sam shvatio da zapravo nemam sređenu najvažniju prostoriju - spavaću sobu. Poanta cijele priče zapravo je bila stvaranje playboyskog penthousea. Nema penthousea bez sobe za karanje. Odradio sam te palačinke što sam brže mogao, servirao ih napola sirove s pokvarenim pekmezom, (a i smjesa je, da budem iskren, bila od sumnjivo svježeg mlijeka), pozvao se na redukciju struje u večernjim satovima zbog radova na trafostanici i ispričao se zbog ludih susjeda koji ne toleriraju ni najmanju buku zbog čega ne možemo druženje nastaviti na terasi pod mjesečinom. Pohitao sam u dućan s namještajima pola sata prije zatvaranja i odabrao luksuzan krevet za dvije i pol osobe s mjedenim uzglavljem. Tu je još, jasno, došao i beskrajno udoban madrac s podnicama i svilena posteljina. Ništa ne bi imalo smisla bez popluna i ogromnog jastuka ispunjenih pravim perjem, a još bi manje imalo smisla da je sve to bilo za manje od 36 rata. Uz duplo skuplju dostavu, sve je za već pola sata bilo na mojoj adresi, spremno za upotrebu. Potkrovlje, tip-top sređeno, jednostavno je žudilo da se netko poseksa u njemu. Da začinim atmosferu, na zidove spavaće sobe sam povješao nekoliko uokvirenih slika sa slikama iz meni omiljenih pornića. Neće mi valjda na zidu visiti plakat E.T.-ja ili Kuma. Nismo u srednjoj školi. Poslao sam cirkularni SMS svim svojim frendicama, oglasio na svim krajevima interneta da je soba za karanje spremna, no te sam noći usnuo sam. Shvatio sam ubrzo ono što sam oduvijek i znao, univerzalne metode nisu za mene, seks ne dolazi tek tako, sam, nakon jednog SMS-a. Moram smisliti svoj sistem, svatko mora pronaći svoj ključ za seks. Nisam se dugo domišljao, napravio sam deset kopija ključa od stana i svaki zakačio za privjesak s ispisanom adresom. Ionako uzaludne večernje ulete i neperspektivna upucavanja zamijenio sam frajerskim poziranjem i šibanjem cura zagonetnim pogledima. Sulude priče i fore, smiješne samo meni, zamijenio sam škrtim zavodljivim frazama: "Ti i ja, nas dvoje, ti i ja, jedna noć" ili nečim već u tom stilu. Ako bih vidio iskricu u njenim očima, samo bih joj pružio ključ s privjeskom i rekao: "Čekam te". Iskrice su frcale posvuda i ključeve sam razdijelio prije ponoći. Kroz glavu mi je odmah prošlo: "tko ne kara do ponoći...", licem razvuklo smiješak i natjeralo me što brže doma. Zaogrnuo sam se baršunastim kućnim ogrtačem i zavalio se na svilenu posteljinu tako da je iz baršuna virilo samo moje golo koljeno. Prisjećajući se iskrica u očima zagrebačkih koketuša zabavljao sam se mišlju koja će se od njih deset uspeti stubama i nahraniti potkrovlje znojem golog ženskog tijela. Nakon sve te vatre u očima i te sam noći na kraju usnuo - sam. Srećom, usnuo sam sa sretnim mislima, prije nego što sam mogao shvatiti da su iskrice u očima zapravo bili odrazi uličnih svjetala ili farovi taksija koji su se zrcalili u očima Zagrepčanki te večeri. Ako ću računati samo sa Zagrepčankama, neću daleko doći, moje potkrovlje zauvijek će ostati prazno i gladno seksa. Treba proširiti horizonte i povećati vjerojatnosti. Napravio sam novih pedeset kopija ključeva s privjescima. Na privjesku je sada s jedne strane bila ispisana adresa, a s druge nacrtana karta mog dijela grada s ulicama i jasno naznačenom lokacijom moga stana. Ključeve sam tada dijelio nešto sporijim i opreznijim tempom. Nisam se toliko bazirao na frazama o fatalnosti našeg fizičkog susreta, već sam zaigrao na priču o interijeru, lucidnom dizajnerskom rješenju ekstra male kuhinje, indukcijskoj ploči vrtoglave cijene i još skupljem retro frižideru. Sedmog dana podijelio sam i posljednju, pedesetu kopiju ključa i zadovoljno krenuo doma. Ključ mog stana imala je gotovo svaka žena koja je izašla van proteklog tjedna, i gotovo svaka je znala da kod joj kod mene, na mojoj indukcijskoj ploči, mlijeko neće pregoriti ako zaboravi da ga je stavila grijati, svaka je znala da se preko moje telke može spojiti na YT ili Skype, da u spavaćoj sobi svjetlo može upaliti samo pljeskom dlanova. Tko zna, možda je neka već u stanu, možda me već čeka gola u krevetu! Toliko me zabavilo niskostrasno maštanje i iščekivanje da nisam ni registrirao da su me ulazna vrata dočekala otključana. Čudno mi je bilo tek što bicikl nije bio u hodniku, no smirio sam se zaključivši da sam ga vjerojatno spremio u garažu. Kad sam se zavalio u kauč ne bih li provirio kroz prozor u svijet shvatio sam da televizora nema. Nije bogme bilo ni DVD playera na kojem je stajala. Provirio sam u kuhinju da bih shvatio da nedostaje i mikrovalna, toster, pećnica, indukcijska ploča, napa, dizajnerska pipa, a bogami i frižider. Nestala je čak i po mjeri skrojena hrastova radna ploha. U sudoperu je ostavljen tek skromni sadržaj hladnjaka: par sirovih palačinki od prošlog tjedna, pekmez kojem je gornji sloj popljesnivio i pokvareno mlijeko. Daljni razgled stana pokazao je da je otuđen i mjedeni okvir bračnog kreveta, zajedno s podnicom i svilenom posteljinom. Ostao je samo goli madrac na parketu. Legao sam u nevjerici na madrac i stao neutješno prebrojavati rate otplate, jednu po jednu, od prve do šezdesete, jedna do druge, sve uzaludne. Stigao sam negdje do četrdeset i pete kada je iznenada i sasvim nečujno u sobu provirila dugokosa blond glava. Jedna joj je pletenica bila kao vijenac povezana oko glave dok su se druge dvije, još duže, spuštale niz leđa gotovo do guzice. Veselo je upala u sobu. "Bok, frendica mi je dala ključ... baš ti je super uređen stan", okretala se oko sebe i ogledavala sobu, "Onak je nekak... naturalistički... nema telke, nema frižidera, nema nikakvih aparata. Ugodan prostor, baš da bi se čovjek ovdje samo družio...", sjela je na madrac do mene, "...i seksao!", duboko je udahnula zrak skupivši i istegnuvši ruke, "Seksao! Onak, cijeli dan i noć, bez prestanka!", kako je nastavila okretati glavu tako su me njene pletenice gladile po desnoj ispruženoj ruci. Tad je lupila dlanovima o madrac, naglo se ustala i skočila do vrata sobe proviriti u hodnik. "No, di je taj kreten zapeo!?", vikala je u hodnik, "Dominik, di si? Daj dođi! Kaj kopaš čovjeku po kuhinji!? Pa nemoj pit iz tetrapaka, glupane!" Okrenula se s vrata natrag meni, "Joj, sori, uvijek to radi." Tren kasnije je i on ušao u sobu, "Stari, dobar ti je ovaj kefir!" "Kefir?", napokon sam uspio nešto izustiti, "Nije to kefir, to je pokvareno mlije...", ali ne do kraja. Zlatokosa mi je upala u riječ: "Nego, kaj onda? Se možemo mi ovdje poseksat? Buš nas pustio pol sata? Možemo i u dnevnoj sobi, kak ti god paše...", upitno je raširila ruke, "nama je svejedno". Povukao sam se u kuhinju k starim palačinkama i pljesnivom pekmezu. Bilo mi je u neku ruku i drago. Bar se netko seksa u tom potkrovlju. Bilo mi je i drago što se moja teorija pokazala točnom: mliječni proizvodi se zbilja ne kvare, već samo pretvaraju iz jednog u drugi. Od svježeg mlijeka do kefira. Između je sigurno bilo kiselo mlijeko. Na staklu krovnog pokrova začuo sam udarce kapljica kiše. Ubrzo se začulo kako kiša lupa i po crijepovima i taj je zvuk, zajedno s onim otjecanja vode u žlijebovima, ispunio cijelo potkrovlje. Lijep, romantičav i beskrajno sanjiv zvuk. Zvuk koji je sama suština života u potkrovlju. Kiša vani pada, a ti si u kući, zaštićen, na toplom. Shvatiš da ti zapravo ništa više ne treba. Ni televizor ni retro frižider ni indukcijska ploča, ni dizajnerska pipa. Potpuno sam zaboravio na sve otuđene stvari, ionako mi je materijalno oduvijek previše značilo, ovo je vrijedna lekcija. Uzet ću palačinke, umotat se u deku, zavalit na kauč i gledati kako kiša lupa po krovnom prozoru koji sam, nisam vam to ni rekao dosad, ugradio točno iznad kauča da se mogu od tamo noću gledati zvijezde i mjesec ako prođe. U trenu kad sam bezbrižan skočio na kauč, shvatio sam da je kišu zamijenio pljusak. Nisam to shvatio toliko po zvuku koliko po tušu koji me zapljusnuo. Prozor (104×150, s energetski učinkovitim samozatamnjujućim staklom i daljinskim upravljanjem) je po svoj prilici isto bio otuđen. |
