Pita me zaljubljena frendica: "Što da mu kažem? Što bi ti htio da ti cura kaže?"
Još tamo u pubertetu, kad sam valjda shvatio da to sa ženama i ne ide tako jednostavno kako sam naivno očekivao, počeo sam maštati o curi koja će pojednostavniti život, pojaviti se niotkuda, baciti me na krevet i skinuti sve sa sebe. Bez muke, bez komplikacije, bez riječi, bez činova ravno do finala.
(Zanimljivo i nevezano, baš sinoć sam sanjao da mi [zauzeta] frendica žiletom brije zonu povrh genitalija. Koja romantika, ha? Koji um!? haha... Diskusija je bila brijemo li onda sve skroz do pupka ili radimo postepeni prijelaz.)
"Reci mu nešto direktno, tipa: 'Poljubi me' ili... hm, ne znam..." Nisam zapravo imao neku pobjedničku ideju. (Možda zato što sam luzer, haha) Kužim da ni curama, koliko god im uspješnost bila velika, nije baš lako izreći direktne stvari. Iako kad ti cura kaže: "Poljubi me", 95% je vjerojatnosti da ćeš učiniti što te zamolila.
"A ne mogu, imam curu."
"Joj, kak si glup, uopće me ne zanimaš, imaš samo lijepe usne, a ja bih se samo malo ljubila. Daj, ajde, samo kratak poljubac..."
Tko bi se iz tog mogao izvući? Ni hetero cura. Ako se izvućeš, izvući ćeš se s osjećajem inferiornosti, a možda čak i žaljenja jer nisi imao ili imala muda poljubit frajericu koja se ne libi zatražiti što želi.
Koliko god mi lagali sebi i drugima, uvjeravali se koliko je cijela ta debilna "igra" zavođenja zanimljiva i uzbudljiva, zapravo je svima dosta pronalaženja srodnih duša i nalaženja s nekakvim čudacima. Zapravo je svima pun kurac i kava i cuga i dejtova i kina i kazališta. Svi bismo mi bar jednom u životu da se to odvije jednostavno, bez komplikacija, bezbolno i brzo. Ako već ne može tako, a onda barem kad bismo mogli preskočiti vrijeme, teleportirati se u budućnost ili bar isključiti svijest za vrijeme tog stresnog perioda i jednostavno se probuditi u krevetu taman na vrijeme za predigru. Svi smo to zažaljeli, zar ne? Muškarci, žene, svi?
Morali su svi. I žene, jelda? To me zapravo zanima.
Neki dan ispadnem na stanici ispred neke ženske, profinjeno zgodne, prođe ispred mene nijansu bržim korakom. Na skorašnjem račvanju ulica, koje zapravo ne vode toliko daleko jedna od druge, odabere lijevu i pritom se osvrne za mnom koji sam naumio desnom. Par metara kasnije, predomisli se i skrene na desnu putanju, vrati na pet koraka ispred mene. Jako je mala vjerojatnost da je to učinila zbog mene, ne bi li me isprovocirala da joj pristupim, da joj se obratim, gotovo nikakva je vjerojatnost, ali ideja je sasvim zanimljiva da čovjek o tom intenzivno razmišlja tih pet minuta pješačenja.
Možda je baš nesretna i usamljena, umorna od ljigavih frajera s masnom kosom, i mašta kako će joj uletit neki fini tip, pokupit je s par lijepih riječi na ulici i odvesti u potkrovlje gdje će se ona napokon čitavu noć osjećati kao - ah - žena.
Osjećala se ona tako, maštala o tome ili ne, da joj, samo-tako, u predvečer po dnevnom svjetlu, usred grada, uleti nepoznati muškarac, obrati joj se, pozove na cugu ili pita za broj, najvjerojatnije bi ga odbila, čisto iz straha pred luđacima.
Kako bi zbilja izgledalo da sam ubrzao korak, sustigao je i počeo nešto pričati? Ne mogu zbilja zamisliti, zato valjda nisam to ni učinio.
Stvorili smo te loše zakonitosti zavođenja, upoznavanja i flertanja koja se odvijaju na strogo određenim mjestima u strogo određeno vrijeme. Ne govorim o ljudima koje susrećemo na dnevnoj ili tjednoj bazi, u kvartu, u dućanu, na stanici, na poslu. Ne govorim ni o iznimkama kada upoznamo nekog u knjižari, u čekaonici kod liječnika ili za nekakvog jednokratnog stručnog ispita u kakvoj instituciji. To su sve neznanci čija nam je prisutnost uvjetovana mjestom stanovanja, sličnim navikama ili istim liječnikom. Uzdati se da je "ljubav života" u tom krugu ljudi, vrlo je ograničavajuće i naivno. Govorim o upoznavanju apsolutno nepoznatih osoba. Vidjeti prvi put osobu na trgu, ulici, u tramvaju ili dućanu, i samo doći, predstaviti se, pitati kaj ima, progovoriti par riječi i zamoliti broj, to naprosto nije u skladu s normativima ponašanja. Moramo pričekati mrak, uljepšati se, urediti, naći s prijateljima, obično prvo popiti par cuga na "običnom" mjestu (onakvom gdje se sjedi za stolovima i društva se u pravilu ne miješaju) i tek onda otići na mjesto gdje se društva lakše miješaju i gdje je prihvatljivo pristupati nepoznatim osobama. Ali kad smo konačno tamo, opet se trudimo glumiti da nam nije to bitno, da smo se došli samo zabaviti, rasplesati i malo opustiti.
Uvijek se sjetim pandi. One ne samo što im se ne da seksati i jako se teško napale, nego k tome imaju i mala spolovila pa kada im se i javi želja za seksom zapravo im je to teško izvesti i potrebna pomoć sa strane.
Ako nemate sreće nabasati na privlačnu osobu u krugu svog dnevnog kretanja ili svojih poznanika, ostaje vam čekati mrak, našminkati se, staviti košulju ili samostojeće štrample i krenuti u lov. Zvuči glupo koliko zbilja i jest.
Obično, u zgodama kao s ovom gore profinjeno zgodnom, vidim da se ne mogu natjerati uletiti, nije kakti prikladno, a ne znam ni izbiza što bih rekao. Ali kopka me, "što ako?", što ako baš to čeka, što ako bi baš bilo filmski. Tada se, ne bih li si umirio dušu, zavjetujem da joj uletavam kad je vidim sljedeći put, i uzdam da će nas sudbina opet nanijeti na isto mjesto u isto vrijeme. Jedna od najglupljih i naivnijih stvari koje prakticiram.
Ali ajmo zbilja...
Kolika je vjerojatnost da se curi ulet potpuno slučajnog i nepoznatog frajera svidi? Da se ne uplaši, da je to zapravo upravo ono o čem se jedva usudi maštati, jednom u životu da je netko direktan samo pokupi i preskoči sve te dosadne i nepotrebne pizdarije?
Post je objavljen 07.05.2014. u 12:45 sati.