22.04.2014., utorak

Superstalker

Usred bilo kojeg filma ili serije o likovima s natprirodnim moćima, u pravilu će vam biti drago što ste sasvim obični, što ne morate uz ovaj nesretan život voditi i onaj tajni, što ste dosadno normalni i što nemate obvezu spašavati svijet. Čak je i Superman jednom poklenuo i poželio biti smrtno prosječan. To je usred filma - nakon hepienda će vam ipak biti žao što ne možete letjeti, pucati paučinu iz dlana ili skakati kroz vrijeme, jer na kraju krajeva, u stvarnom svijetu nema karikiranih negativaca, tu su tek bankari, farmaceuti, izrabljivački trgovci i neduhoviti humoristi, protiv kojih vam paučina ionako ne pomaže (usputno pitanje, kakav je stav Spidermana spram insekticida?).

Jasno je ipak da natprirodna moć, koliko donosi prednosti, toliko sa sobom nosi i tereta. Slično je i sa superosjetilima. Opet u filmovima, običan čovjek nakon nezgode u kemijskom laboratoriju razvije super supersluh, supervid, supernjuh ili superosjet. To u početku zvuči odlično, ali u principu rezultira samo preranom ejakulacijom, mirisanjem pasjeg dreka ili mikroskopskim pogledom na akne na licu (do tada predivne) cure na prvom dejtu. Opet ništa zavidno sve do hepienda kad napokon poševi onu zgodnu.

Ako se nakon natprirodnih moći i pojačanih osjeta, spustimo još jednu stepenicu niže - recimo na super inteligenciju, super pamćenje ili super izgled - dolazimo u realnu sferu. Tu nema hepienda, tu nam više ne trebaju filmovi za primjer. Iako ih ima dovoljno: "Čovjeku koji je previše znao" oteli su kćerku i završilo bi loše da Doris Day ne pjeva glasno, "Genijalan um" je šizofreničar, a ni "Malcolm u sredini" ne uživa previše u razredu za napredne.

No, pustimo konačno televiziju.

Čak i sasvim običan čovjek s nešto boljom percepcijom može loše svršiti u džungli socijalnog općenja gdje je selekcijske zakone nametnula prosječna, ničim nadarena većina.

Recimo netko tko pamti datume rođendana (bez "informatičko-tehnološke pomoći"). To su obično isti oni ljudi koji su nekada pamtili sve brojeve telefona (bez "informacijsko-tehnološke pomoći" u obliku papirnatog imenika). Priznanje da znaš kad je nekom poznaniku rođendan može zazvučati nespretno. "Kak znaš da mi je danas rođendan?" Objašnjenje - da si datum čuo na tulumu prošle godine kad se pričalo o rođendanima pa je on sam spomenuo da mu je bio tri dana ranije, a kako je tulum bio na petak trinaesti u petom mjesecu, datum 10.5. je iznimno lako za zapamtiti s obzirom da je 10 višekratnik broja 5 (i k tome tko ne bi zapamtio tulum na kojem si pio lošu tajlandsku pivu koja je spoznor Evertonu?) - ne pomaže. Još ako se radi o osobi suprotnog spola možeš, u najbolju ruku, ispasti zaljubljen.

Opasno je i percipirati u kojem dijelu grada tko živi. Ja, recimo, podsvijesno ljude iz firme razrstavam na one koji dolaze sa zapada i one koji dolaze s istoka. Vidim ih ili pri dolasku ili na odlasku, otkud dolaze, gdje odlaze ili s koje strane ulice čekaju tramvaj. Jednom sam jednu zapadnjačku curu, koju sam znao samo iz viđenja, čuo dok je u hodniku razgovarala na telefon i spominjala Trešnjevku. U glavi sam je smjestio na Trešnjevku i kada sam je pola godine kasnije počeo susretati istočno od firme, trebala mi je neka tema za razgovor pa sam je pitao nije li se preselila. Pogledala me manje iznenađeno, a više uplašeno: "Otkud ti to znaš?". Naravno da joj teorija o zapadnjacima i istočnjacima nije zvučala previše normalno, već me prešutno etiketirala kao stalkera. Sasvim neutemeljeno i nepravedno. Baš kao i ranije te godine kad me uhvatila kako je gledam dalekozorom preko atrija zgrade koji razdvaja naše urede.

Iako su nam informacije dostupnije nego ikad prije, moramo više nego ikad bježati od njih ko od samog vraga. "Informatičko-informacijske tehnologije" zasipaju nas informacijama da nismo ni pitali. Na fb newsfeedu samo iskaču jedna slika za drugom, statusi, statusi frendova naših frendova. Htio ti ili ne, sa svime smo u toku.

Sve je okej dok s nekim ne podijeliš informaciju da posjeduješ informaciju. To što znaš nečiji rođendan, telefonski broj ili adresu sasvim je u redu dok nitko drugi ne zna da ti znaš. Čim se sazna da znaš, ispadaš čudak - jer normalno bi bilo da ništa ne znaš. Ispada da je normalno stanje neznanje. Tako je većina zbilja glupa. A ostali se samo prave.

Kako bilo, pušem i na hladno. Nedavno sam zanijekao poznavanje Petre. Tea je pričala o Petri, a meni se učinilo "neprimjerenim" da znam tko je Petra (iako me upravo Tea s njom upoznala, ali bilo je to pred više od godine dana pa sam smatrao da bi bilo čudno pamtiti ljude dulje od godine dana) pa mi je bilo sigurnije glumiti da ne znam tko je točno Petra od svih tih njenih prijateljica i slušati petominutne fizičke i karakterne opise Petre ne bih li se sjetio da sam je ipak upoznao.

S druge strane, biti stalker lakše je nego ikad. Samo moraš znati dobro glumiti. U prvom redu glumiti iznenađenje.

"I otkud si?"

"S Trešnjevke."

"A da!? Ali nisi odavdje, jelda?", znaš da je iz Zatona Malog kod Dubrovnika, imaju apartmane: Villa Mare & Filip, Obala Stjepana Radića 52, "Vidim po naglasku... hmm... iz Dubrovnika, jelda?"

"Blizu, iz Zatona".

"Nemoj zezat!? A kaj studiraš?", jučer si izguglao naslov njenog diplomskog (Umnožavanje i izolacija plazmida).

"Baš sam neki dan diplomirala, na molekularnoj."

"Stvarno!? Oduvijek su me zanimali plazmidi!"

"To mi je bio diplomski!"

"Nemoguće! Nikad mi nije bio jasan dokaz totipotentnosti biljne stanice", Mozzila>Povijest>Jučer: http://www.genetika.biol.pmf.unizg.hr/pogl20.html, "Možda bi mogli na cugu da mi objasniš...?"

"Može! Baš super da te to zanima. Kad?"

Znaš da je "attendala" otvorenje izložbe Vergilija Nevjestića pa iako za takve stvari ljudi kliknu da dolaze reda radi, ne riskiraš. Prekosutra zato ide na Nenu Belana. Bar je tako kliknula. "Možda prekosutra? A ne... sad sam se sjetio, idem na Nenu Belana, ne mogu. U nedjelju onda?"

"I ja idem na Nenu Belana!", lupi te po ramenu od iznenađenja.

"Zezaš me! Nevjerojatno. Baš mi je drago naći nekog tko toliko voli Nenu Belana.", kad si odlazio od kuće BitTorrent je pokazivao 53% za: "Neno Belan - 100 pjesama", Veličina 697.03 MiB. Kultura piratizacijskog shareanja je kod nas na niskim granama (5 seedera, 1 leecher), ali do navečer bi trebalo biti 100%, "Imam sve albume. Mogu ti posuditi..."

"Ovaj, khm, pa zapravo ga inače ne slušam. Idem samo jer Tea slavi rođendan i dobile smo karte besplatno. Zapravo si čudan. Neno Belan? Koliko imaš godina? Slušaš bar Radiohead? Zapravo ionak svejedno. Imaš nešto među zubima. Ovaj... aj bok."
- 16:49 - Stavi u košaricu (9) - Sadržaj košarice - Blagajna

17.04.2014., četvrtak

Kad ni od sebe ne možeš naučiti

Čovjek na razne načine može biti glup. Nekad je to shvatljivo, a nekad i opravdano. Shvatljivo je kada ti je urođena skromnija inteligencija, kada nisi obrazovan, razumjet ćemo i kada si samo tvrdoglav ili zadrtih svjetonazora. Opravdano si glup kada ne slušaš pametnije od sebe koji ti žele samo dobro; na kraju, čovjek ipak neke stvari ne može ni shvatiti ni naučiti ako ih ne prođe sam.

No što s onim stvarima koje si već prošao sam (i to ne jednom, već bar milijun puta), ali nisi ništa naučio, ni o njima ni o sebi? Što kada si imao dane i dane, godine i godine, da se upoznaš, da shvatiš kakav si, ali ni u još tri života ne bi ništa naučio i opet tupio jednu te istu idiotariju? Onda mora da si bez sumnje nepopravljivo glup.

Uzmimo na primjer mene i moje jutro. Kao da nikada u životu nisam proživio jutro, kao da nikada u životu nisam proživio taj kratak dio dana prije odlaska na posao. Tih jedva pola sata. Kao da ne znam da ga zapravo prespavam, da se ustanem u zadnji čas, izvršim minimalne higijenske radnje i vječito zakasnim na posao ili u boljem slučaju stignem u zadnju minutu. Kao da nikad nisam iskusio jutro, kao me čeka prvo jutro u mom životu, večer prije si svečano obećam: košulju ću ispeglati ujutro. Ili: kosu ću oprati ujutro. Ili: obrijat ću se ujutro. Ili: veš ću objesiti ujutro. Ili: jabuke ću nabrat ujutro. Ili (šampion nad šampionima): suđe ću oprat ujutro. Često i dvoje ili troje od toga zajedno. Kao da nikada nisam iskusio to "jutro", tih pola sata (ako si i toliko ostavim od trenutka ustajanja do trenutka kada moram krenuti od kuće). Kao da ne znam koliko pola sata traje. Kao da nikada nisam iskusio trajanje 30 minuta. Baš kao da su me doslovno s Marsa spustili na Zemlju u novi relativizam vremena gdje sekunde odjednom tri-četiri puta kraće traju. Vrhunac cijele jutarnje priče je i što si obećam da ću se ustati ranije. Kao da mi je danas bilo prvo spavanje u životu pa sam, neiskusan u tim situacijama, ujutro ostao ležati u krevetu dulje no što sam planirao, ali sutra si to neću dopustiti, dignut ću se odmah, na prvi zvon budilice. Ili bar drugi. I onda se ponovo ujutro ko pura dreku čudim što su i noći na Zemlji kraće nego na Marsu.

Umjesto da razumno računam s poznavanjem samog sebe, umjesto da ubrojim dugogodišnje iskustvo sa svojom jutarnjom verzijom, ja navečer do te mjere oglupavim da nalikujem na kakvog Marsovca kojeg su preko noći puknuli na Zemlju i stavili u nečije tuđe tijelo, za koje ujutro otkrije da je beskrajno malaksavo, pospanog uma i nepostojećeg karaktera, a k tome je i ta zemljina gravitacija barem dvostruko snažnija od one na Marsu.

No, jutro je dječka igračka za poslijepodne. Svako poslijepodne bit će najproduktivnije u povijesti čovječanstva. Između kave s frendicom i pive s frendom, pokosit ću travu, obrisati prašinu, očistiti kupaonicu, objesiti veš koji nisam stigao ujutro, rezati voćke, piliti drva, gletati zidove, brusiti zidove, farbati zidove, zamijeniti pipu, sklepati garažna vrata, proizvesti električnu energiju i popeti se na Sljeme. Kao da mi je to baš prvo poslijepodne u životu. Kao da nikad nisam došao doma, legnuo se i ostao ležati i potratio cijelo popodne.

Mogu jutra i popodneva ponavljati tisuće i tisuće puta, ali baš nikada neću ništa naučiti, baš uvijek ću si zadati preambiciozne ciljeve. Da, da, to je dobro, tako i treba, ako si zadaš nula, nećeš dalje od nule ni doći, a ako si zadaš sto, možda dospiješ bar do trideset (čega već). I da su bar samo jutra i popodneva, ali tu je još toliko zadataka i planova za koje si svjestan da ne možeš ispuniti, a ili ih se moraš prihvatiti ili ih si moraš nametnuti da ti nije dosadno i da se osjećaš bar približno korisno.

Nekad se ne radi o ni o dnevnim zadacima, ni osjećaju korisnosti, već o sasvim sporednoj stvari poput smokija. Sto puta sam si rekao, daj nemoj jesti taj smoki. Koji će ti kurac smoki? Nije ti ni toliko fin! Ali ne, moram. MORAM staviti ruku u tu vrećiću i pojesti taj drek za koji uopće ne znam ni od čeg se radi.

To vječno nadmetanje sa svojim karakterom koji se ne može promijeniti, to svakodnevno razočaranje zbog poraza u tom nadmetanju, zbog neispunjavanja ciljeva, to je tako frustrirajuće i zamorno. I nema kraja. Nema kraja. I nikako da smislim neku taktiku, da zajebem samog sebe, ne... ko zadnja budala, svaki dan, ravno u poraz.
- 09:48 - Stavi u košaricu (10) - Sadržaj košarice - Blagajna

12.04.2014., subota

Prva zona, druga zona - frend zona!

Nastavljamo s događajima od nedjelje predvečer. Ali prvo se moramo vratiti na petak.

Imam jednu prijateljicu koja je znala prokomentirati pokoji post ovdje, ali rijetki petki su to bili. Prošli petak je bio toliko rijedak koliko je nečiji rođendan čest pa sam od nje na poklon dobio roman: "Moj prijatelj samac". Umjesto komentara na post, komentar na cijeli blog. Ili na moj "razuzdan i razvratan stil života".

Kad sam se kasnije tog dana, to jest noći, vratio kući nakon uspješne, ali ne toliko razvratne romantične avanture, prijezirno sam odmjerio dobivenu knjigu i zadovoljno zaključio kako je poklon možda ipak promašen. Subota i neodgovoreni SMS vratiti su poklonu kredibilitet, nedjelja je bila tu da taj kredibilitet definitivno oduzme. Već sam se zamišljao kako frendici sa zadovoljnim smiješkom priopćavam da je bilo bolje da mi je poklonila onaj krimić između kojeg se i dvoumila. No, zato je tu "sutra" da ne ostvari sve moje snove.

Nedjeljna predvečer je, nakon pristojne cuge (pristojnije nego što sam očekivao), završila na javnom prostoru, među bijelim parkirališnim crtama. Gdje je još prošli tjedan bila žuta, druga parkirališna zona, sada je crvenilo sa svim strana obznanjivalo da se radi o prvoj zoni i "strogom" centru grada. Nadvili su se nad nas stupovi sa strogim crvenim tablama i parkirnim kodovima, baš kao što sam se i ja nadvio nad nju. Par minuta prije pokušao sam se približiti na sličan način, no spasio ju je ovlaš spontani korak u nazad. (Tijelo govori svoje.) Sada joj je korak unazad spriječio parkirani automobil, pa joj nije preostalo drugo nego okrenuti mi obraz, ali kako je mjesta i vremena bilo malo, njen bijeg bio je tek djelomično uspješan pa je poljubac pao u kut usana. Nespretan polukomičan filmski prizor. Tad nije imala druge nego krenuti s razjašnjavanjem.

Malo sam je iznenadio dvije večeri prije, iako to samo po sebi i nije bilo tako veliko iznenađenje. Bilo je zapravo logično da se tako nešto dogodilo. No već je neko vrijeme solo i sviđa joj se tako i zapravo - kliše - nije spremna za vezu. Već se nakon petka vidjela kako ulazi u nešto, ali shvatila je da to zapravo u ovom trenutku ne želi. Svaka veza kao da joj uvijek nešto oduzme... Bilo joj je malo nelagodno, izmotavala se, nedovršavala rečenice... kako bi već i bilo za očekivati da se ponaša netko s labilnim argumentima. Nisam joj previše olakšavao, samo sam nizao: "okej...", "okej...", i sa zločestim smješkanjem uživao u njenoj neugodi i potrebi da se objasni iako joj to nije išlo od ruke.

Nije mi jasno kako se desio taj zaokret, ali ispada da zadnjih par godina ja odjednom lomim srca naokolo. Nakon godina i godina isključive patnje, sad sam ja taj koji se ne može zaljubiti pa je primoran izmotati se prije ili kasnije. Kako mi osobni svjetonazor ne dopušta previše koristiti "nije to to", "nismo kliknuli" i slične fraze, ne bi mi u tim prilikama preostalo ništa drugo osim dizati pa slijegati ramenima i nizati: "ne znam...", "ne znam..." i možda ipak iskoristiti koju od tih besmislenih fraza o nepronalasku "kemije". Nažalost, uopće nisam uživao u svom tom nezaljubljivanju. Koliko god su te situacije pogodne za iskorištavanja i dobivanje svega i svačega, nisam bio u stanju to iskoristiti. Nisam sposoban biti sretan ni kada sam zaljubljen, kako ću onda kad nisam. Grozne su mi te situacije - ja moram nju odjebat. I onda će ona patit. Ništa mi nije gore od spoznaje da netko pati za mnom. (Ako niste imali prilike do sada, upoznaje se s mojim egom: "Ona će patit" - da, da, prerezat će si žile i hitit s litice. Mogu ja sad tu braniti svoju skromnost empatijom i iskustvenom pretpostavkom da se osjećaju točno kako sam se i ja osjećao u, po mene, nesretnim odnosima.) Svejedno, moja empatija (pomalo i mazohistička) ide dalje nego što bi trebala. Nedavno sam opet zavapio da bih radije ja za nekim patio deset puta, nego netko jednom za mnom. Zato mi je bilo užasno drago da sam ovaj put na drugoj strani, ponovno na onoj staroj strani, onoj odbijenoj. Okej, ne baš "užasno drago", donekle drago. Iako čovjek tada zavapi što mu se od svih želja baš ta ostvarila, jedina nesebična.

Ne želim ispasti neki samodopadni frajer, ali bilo mi je simpatično promatrati kako se izvlači. I vrlo interesantno jer sam točno razumio o čemu priča. Jer pričala je o točno onim pritiscima koje sam i ja znao osjećati. A nije da sam ih osjećao samo kad nisam bio zaljubljen (i u nešto ušao samo zato što sam - mogao), nego čak i kada sam bio poprilično zaljubljen. Previše razmišljanja lako je pogubno. Spoznaja da i ona "razmišlja previše" bila je otkriće i pronalazak nečeg zajedničkog (za što sam se pitao postoji li uopće između nas dvoje): nije normalna. Sklonost pretjeranoj analizi možda je i najbolja stvar koju dvoje može imati zajedničko.

Situacija je zapravo vrlo jednostavna. Dvije su solucije:
1) Ne pali se na mene. Da, svi volimo biti solo. Dok se ne pojavi netko s kim bismo bili radije nego da smo sami. Tko te želi, imat će te. Ako te ne želi, izmotavat će se, nalaziti razloge, nije pravo vrijeme, nije spremna, blablabla. Za prave stvari je uvijek pravo vrijeme.
Ili:
2) Ženska komplicira, analizira, razmišlja i pri tome je luđa od mene - u tom abnormalnom svemiru još mi se više sviđa.

Ponašat ću se kao da vrijedi dvojka, imati na umu jedinicu. To je naravno nemoguće. Čovjek se prikloni jednom i onda ili na kraju pati ili odmah odustane. Ako odustane, možda propusti nešto što je mogao imati, ali s druge strane, čim je odustao, znači da mu i nije bilo previše stalo. Igranje prijateljstva je zapravo jako korisna i zdrava stvar. Čovjek ima vremena iskristalizirati svoje osjećaje i želje. Odnosno razdvojiti osjećaje od želja. Svi smo spremni glumiti (svjesno ili nesvjesno) danima i tjednima za malo seksa, možda i mjesecima. Onda ga dobijemo pa shvatimo da smo zapravo samo to htjeli. Ona? - da, da, super je ona, predivna cura, ali u principu, mogu i bez nje, sve dok se opet ne napalim. Zato tvrdim da je crkveno načelo "nema seksa prije braka" zapravo super stvar. U onoj mjeri da bi prije seksa trebalo proći više vremena nego što bismo htjeli. Kako kaže WaitButWhy, veza nije tih pola sata seksa, ni vikend na planini, ni tjedan dana na moru, nego onih 20.000 dosadnih srijeda ili trinaesti dan stotog zajedničkog ljetovanja na jednom te istom mjestu. Opet, nije sve ni u razgovoru. Kajaznam, nemam pojma. Radite što hoćete ;) ja nemam druge, nego zasad glumiti prijatelja.

Sreća je jedino što se parkiranje ne naplaćuje u frend-zoni.
- 08:57 - Stavi u košaricu (8) - Sadržaj košarice - Blagajna

08.04.2014., utorak

Dok Aljoši ne smrkne

Još pred nekoliko godina skužili smo Aljoša i ja da su njegovi ljubavni uspjesi s jedne strane i moji s druge povezani mističnom logičnom sklopkom "ili". Drugim riječima, kada jednom ide, drugom ne ide. On bi nešto petljao s jednom curom pa taman tjedan dana nakon što bi se raspetljao, ja bih se spetljao s drugom. On bi se s trećom spetljao tek kada bih se ja odpetljao od druge. Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane. Teorem o recipročnosti je donesen vrlo neozbiljno, na uzorku od tek par mjeseci i još manje cura.



Nekoliko mjeseci kasnije upao je u nekakvu vezu. Trajala je ta veza već skoro dva mjeseca kada sam izašao s jednom curom. Znao sam da sam zbog Aljošine sreće osuđen na neuspjeh i nesreću, ali čovjek mora pokušati. Najviše na moje vlastito iznenađenje, a potpuno suprotno okrutnom zakonu svemira da u određenom trenutku samo jedan od nas može biti sretan, dejt je uspio. Već vraćajući se doma zvao sam Aljošu da mu javim da je kletva skinuta, reciprocitet proporcionaliziran, da smo pobijedili svemir, sudbinu, karmu i sve ostale nevidljive sile, kad me on izvijesti da je upravo jučer prekinuo. Muk je ispunio telefonske slušalice, a ja se zavukao u krevet bojeći se sklopiti kapke, osjećajući da me netko gleda iz mračnog kuta sobe.

Srećom ni jedan od nas nije bio sposoban održati vezu dulje od dva mjeseca pa si jedan drugom nismo smetali svojim uspjesima. Nije ih previše ni bilo. Nije tako bilo ni previše ljutnje, kamoli ljubomore. Znali smo da ni jedan ni drugi nije sposoban biti sretan, čak ni kada su svi uvjeti ispunjeni. Autodestrukcija, nezrele emocije, idealizirana očekivanja i nesklonost kompromisu odradit će svoj posao i okončanjem jedne sreće ustupiti prostor drugoj.

Dvije godine su tako prošle da bismo stigli do prošle subote, točno pola sata prije koncerta Mikija Solusa. Ispričao sam Aljoši kako sam večer prije zabrijao s onom koja je čuvala pravo na cugu sljedeći tjedan. Dignuo je prst u zrak i rekao da mu se čini da smo u sukobu interesa - naime, baš u subotu poslijepodne, nakon godinu dana, javila mu se Nena. Nasmijao sam se i Aljoši i svemiru u brk i rekao da me se to ne tiče, ja se s ovom nalazim odmah nakon koncerta. A on si taj reciprocitet može slobodno nabiti u guzicu.

Međutim, eh, međutim. Sms tipa "kolko još mislite biti tamo i idete li negdje drugdje?" sam uspio do te mjere zakomplicirati da ga jadnica nije razumjela. Trebao sam previše stvari izbalansirati u toj poruci i na kraju sam izgubio svaki smisao i razumljivost. Trudio sam se pokazati da bih je volio vidjeti, ali da mi to nije tako važno, da mogu dočekati i sutra. Nisam htio biti dosadan i isključiv. Ako joj paše, ako nam je usput. Da se ne osjeti obaveznom, već drugi dan s okovima oko vrata.

Čekajući njen odgovor na SMS, upao sam u dance battle sa slučajnom hip-hopericom. Prošao sam sasvim solidno i, usuđujem se reći, izvukao bod u gostima. Navaljivao je Aljoša da pitam hip-hopericu broj, da je to - to, ali nisam se dao, nisam htio, osjetit će to ona druga u zraku (kako već žene osjećaju i dolaze do informacija tim misterioznim frekvencijama) i okončat će avantura prije negoli je i započela. Odgovor na SMS te noći nisam dočekao. Ujutro je javila da nije razumjela poruku i zvala me da se pridružim njenoj ekipi u nedjeljnim planovima. Nisam mogao, ali dogovorili smo se za predvečer.

Ta neodgovorena poruka, koliko god bila nerazumljiva, zaslužila je odgovor i da je bilo želje bila bi odgovorena. To su one neke sitnice po kojima skužiš da nešto ne štima, ali koje često samo guraš pod tepih i trudiš se ignorirati ne bi li tvoja nadanja i sanjiva budućnost ostali neokrnjeni i što idealniji, bez obzira koliko to nezdravo bilo. Psihički zdravije bi bilo biti pesimist i tako si osigurati samo ugodna iznenađenja jer neuspjehe i ona neugodna si ionako očekivao. No, bojim se da tek tada ostajemo vječito samo nesretni. Sreća se mora isprovocirati. Da ne funkcioniramo kao optimisti, da ne mislimo da je uspjeh moguć, nikad se ništa ne bi dogodilo. (Frend kaže da nikad ne nosi kondome jer, ako ih uzme, baš tad, njemu u inat, neće ničega biti. No, na kraju bi moglo slučajno doći do nečega, ali neće biti ničega jer - nema kondome.) Ako sam uspio poljubiti curu, to je bilo zato što sam mislio da i ona želi poljubiti mene. Da sam pretpostavio suprotno, nikad se ne bih usudio.

Predvečerje je završilo s time da ona nije spremna. O tome ćemo sutra. Bez Aljoše. Njemu ćemo samo zaželjeti sreću. Sljedeća dva tjedna :D

Sklopka "ili" se pokazala nepobjedivom. Reciprocitet me još jednom nemilosrdno gurnuo u nazivnik. (Ako mi dopustite završiti matematički teatralno.)
- 11:49 - Stavi u košaricu (10) - Sadržaj košarice - Blagajna

< travanj, 2014 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Loading

junac04 pri yahoo.com


- Tko je?
- Nitko, prijatelju, samo koraci u noći.

Koji smo kurac mi! Po nama se ništa neće zvati...

Tribuson


Nekad je jednostavnije odustati.

Iva


"Life," said Marvin dolefully, "loathe it or ignore it, you can't like it."

Douglas Adams

U komentarima trijumfirali:

Šima 2010./2011.
Šima i Ribac 2009./2010.
Šima i Ruska 2008./2009.
Smisaoživota42 2007./2008.
Bamby 2006./2007.

Do povećanja popularnosti i broja redovitih komentatora, tron drži Šima i natjecanja se neće niti održavati.

Razonoda i statistika






.