Kad ni od sebe ne možeš naučiti
|
Čovjek na razne načine može biti glup. Nekad je to shvatljivo, a nekad i opravdano. Shvatljivo je kada ti je urođena skromnija inteligencija, kada nisi obrazovan, razumjet ćemo i kada si samo tvrdoglav ili zadrtih svjetonazora. Opravdano si glup kada ne slušaš pametnije od sebe koji ti žele samo dobro; na kraju, čovjek ipak neke stvari ne može ni shvatiti ni naučiti ako ih ne prođe sam. No što s onim stvarima koje si već prošao sam (i to ne jednom, već bar milijun puta), ali nisi ništa naučio, ni o njima ni o sebi? Što kada si imao dane i dane, godine i godine, da se upoznaš, da shvatiš kakav si, ali ni u još tri života ne bi ništa naučio i opet tupio jednu te istu idiotariju? Onda mora da si bez sumnje nepopravljivo glup. Uzmimo na primjer mene i moje jutro. Kao da nikada u životu nisam proživio jutro, kao da nikada u životu nisam proživio taj kratak dio dana prije odlaska na posao. Tih jedva pola sata. Kao da ne znam da ga zapravo prespavam, da se ustanem u zadnji čas, izvršim minimalne higijenske radnje i vječito zakasnim na posao ili u boljem slučaju stignem u zadnju minutu. Kao da nikad nisam iskusio jutro, kao me čeka prvo jutro u mom životu, večer prije si svečano obećam: košulju ću ispeglati ujutro. Ili: kosu ću oprati ujutro. Ili: obrijat ću se ujutro. Ili: veš ću objesiti ujutro. Ili: jabuke ću nabrat ujutro. Ili (šampion nad šampionima): suđe ću oprat ujutro. Često i dvoje ili troje od toga zajedno. Kao da nikada nisam iskusio to "jutro", tih pola sata (ako si i toliko ostavim od trenutka ustajanja do trenutka kada moram krenuti od kuće). Kao da ne znam koliko pola sata traje. Kao da nikada nisam iskusio trajanje 30 minuta. Baš kao da su me doslovno s Marsa spustili na Zemlju u novi relativizam vremena gdje sekunde odjednom tri-četiri puta kraće traju. Vrhunac cijele jutarnje priče je i što si obećam da ću se ustati ranije. Kao da mi je danas bilo prvo spavanje u životu pa sam, neiskusan u tim situacijama, ujutro ostao ležati u krevetu dulje no što sam planirao, ali sutra si to neću dopustiti, dignut ću se odmah, na prvi zvon budilice. Ili bar drugi. I onda se ponovo ujutro ko pura dreku čudim što su i noći na Zemlji kraće nego na Marsu. Umjesto da razumno računam s poznavanjem samog sebe, umjesto da ubrojim dugogodišnje iskustvo sa svojom jutarnjom verzijom, ja navečer do te mjere oglupavim da nalikujem na kakvog Marsovca kojeg su preko noći puknuli na Zemlju i stavili u nečije tuđe tijelo, za koje ujutro otkrije da je beskrajno malaksavo, pospanog uma i nepostojećeg karaktera, a k tome je i ta zemljina gravitacija barem dvostruko snažnija od one na Marsu. No, jutro je dječka igračka za poslijepodne. Svako poslijepodne bit će najproduktivnije u povijesti čovječanstva. Između kave s frendicom i pive s frendom, pokosit ću travu, obrisati prašinu, očistiti kupaonicu, objesiti veš koji nisam stigao ujutro, rezati voćke, piliti drva, gletati zidove, brusiti zidove, farbati zidove, zamijeniti pipu, sklepati garažna vrata, proizvesti električnu energiju i popeti se na Sljeme. Kao da mi je to baš prvo poslijepodne u životu. Kao da nikad nisam došao doma, legnuo se i ostao ležati i potratio cijelo popodne. Mogu jutra i popodneva ponavljati tisuće i tisuće puta, ali baš nikada neću ništa naučiti, baš uvijek ću si zadati preambiciozne ciljeve. Da, da, to je dobro, tako i treba, ako si zadaš nula, nećeš dalje od nule ni doći, a ako si zadaš sto, možda dospiješ bar do trideset (čega već). I da su bar samo jutra i popodneva, ali tu je još toliko zadataka i planova za koje si svjestan da ne možeš ispuniti, a ili ih se moraš prihvatiti ili ih si moraš nametnuti da ti nije dosadno i da se osjećaš bar približno korisno. Nekad se ne radi o ni o dnevnim zadacima, ni osjećaju korisnosti, već o sasvim sporednoj stvari poput smokija. Sto puta sam si rekao, daj nemoj jesti taj smoki. Koji će ti kurac smoki? Nije ti ni toliko fin! Ali ne, moram. MORAM staviti ruku u tu vrećiću i pojesti taj drek za koji uopće ne znam ni od čeg se radi. To vječno nadmetanje sa svojim karakterom koji se ne može promijeniti, to svakodnevno razočaranje zbog poraza u tom nadmetanju, zbog neispunjavanja ciljeva, to je tako frustrirajuće i zamorno. I nema kraja. Nema kraja. I nikako da smislim neku taktiku, da zajebem samog sebe, ne... ko zadnja budala, svaki dan, ravno u poraz. |
