Nastavljamo s događajima od nedjelje predvečer. Ali prvo se moramo vratiti na petak.
Imam jednu prijateljicu koja je znala prokomentirati pokoji post ovdje, ali rijetki petki su to bili. Prošli petak je bio toliko rijedak koliko je nečiji rođendan čest pa sam od nje na poklon dobio roman: "Moj prijatelj samac". Umjesto komentara na post, komentar na cijeli blog. Ili na moj "razuzdan i razvratan stil života".
Kad sam se kasnije tog dana, to jest noći, vratio kući nakon uspješne, ali ne toliko razvratne romantične avanture, prijezirno sam odmjerio dobivenu knjigu i zadovoljno zaključio kako je poklon možda ipak promašen. Subota i neodgovoreni SMS vratiti su poklonu kredibilitet, nedjelja je bila tu da taj kredibilitet definitivno oduzme. Već sam se zamišljao kako frendici sa zadovoljnim smiješkom priopćavam da je bilo bolje da mi je poklonila onaj krimić između kojeg se i dvoumila. No, zato je tu "sutra" da ne ostvari sve moje snove.
Nedjeljna predvečer je, nakon pristojne cuge (pristojnije nego što sam očekivao), završila na javnom prostoru, među bijelim parkirališnim crtama. Gdje je još prošli tjedan bila žuta, druga parkirališna zona, sada je crvenilo sa svim strana obznanjivalo da se radi o prvoj zoni i "strogom" centru grada. Nadvili su se nad nas stupovi sa strogim crvenim tablama i parkirnim kodovima, baš kao što sam se i ja nadvio nad nju. Par minuta prije pokušao sam se približiti na sličan način, no spasio ju je ovlaš spontani korak u nazad. (Tijelo govori svoje.) Sada joj je korak unazad spriječio parkirani automobil, pa joj nije preostalo drugo nego okrenuti mi obraz, ali kako je mjesta i vremena bilo malo, njen bijeg bio je tek djelomično uspješan pa je poljubac pao u kut usana. Nespretan polukomičan filmski prizor. Tad nije imala druge nego krenuti s razjašnjavanjem.
Malo sam je iznenadio dvije večeri prije, iako to samo po sebi i nije bilo tako veliko iznenađenje. Bilo je zapravo logično da se tako nešto dogodilo. No već je neko vrijeme solo i sviđa joj se tako i zapravo - kliše - nije spremna za vezu. Već se nakon petka vidjela kako ulazi u nešto, ali shvatila je da to zapravo u ovom trenutku ne želi. Svaka veza kao da joj uvijek nešto oduzme... Bilo joj je malo nelagodno, izmotavala se, nedovršavala rečenice... kako bi već i bilo za očekivati da se ponaša netko s labilnim argumentima. Nisam joj previše olakšavao, samo sam nizao: "okej...", "okej...", i sa zločestim smješkanjem uživao u njenoj neugodi i potrebi da se objasni iako joj to nije išlo od ruke.
Nije mi jasno kako se desio taj zaokret, ali ispada da zadnjih par godina ja odjednom lomim srca naokolo. Nakon godina i godina isključive patnje, sad sam ja taj koji se ne može zaljubiti pa je primoran izmotati se prije ili kasnije. Kako mi osobni svjetonazor ne dopušta previše koristiti "nije to to", "nismo kliknuli" i slične fraze, ne bi mi u tim prilikama preostalo ništa drugo osim dizati pa slijegati ramenima i nizati: "ne znam...", "ne znam..." i možda ipak iskoristiti koju od tih besmislenih fraza o nepronalasku "kemije". Nažalost, uopće nisam uživao u svom tom nezaljubljivanju. Koliko god su te situacije pogodne za iskorištavanja i dobivanje svega i svačega, nisam bio u stanju to iskoristiti. Nisam sposoban biti sretan ni kada sam zaljubljen, kako ću onda kad nisam. Grozne su mi te situacije - ja moram nju odjebat. I onda će ona patit. Ništa mi nije gore od spoznaje da netko pati za mnom. (Ako niste imali prilike do sada, upoznaje se s mojim egom: "Ona će patit" - da, da, prerezat će si žile i hitit s litice. Mogu ja sad tu braniti svoju skromnost empatijom i iskustvenom pretpostavkom da se osjećaju točno kako sam se i ja osjećao u, po mene, nesretnim odnosima.) Svejedno, moja empatija (pomalo i mazohistička) ide dalje nego što bi trebala. Nedavno sam opet zavapio da bih radije ja za nekim patio deset puta, nego netko jednom za mnom. Zato mi je bilo užasno drago da sam ovaj put na drugoj strani, ponovno na onoj staroj strani, onoj odbijenoj. Okej, ne baš "užasno drago", donekle drago. Iako čovjek tada zavapi što mu se od svih želja baš ta ostvarila, jedina nesebična.
Ne želim ispasti neki samodopadni frajer, ali bilo mi je simpatično promatrati kako se izvlači. I vrlo interesantno jer sam točno razumio o čemu priča. Jer pričala je o točno onim pritiscima koje sam i ja znao osjećati. A nije da sam ih osjećao samo kad nisam bio zaljubljen (i u nešto ušao samo zato što sam - mogao), nego čak i kada sam bio poprilično zaljubljen. Previše razmišljanja lako je pogubno. Spoznaja da i ona "razmišlja previše" bila je otkriće i pronalazak nečeg zajedničkog (za što sam se pitao postoji li uopće između nas dvoje): nije normalna. Sklonost pretjeranoj analizi možda je i najbolja stvar koju dvoje može imati zajedničko.
Situacija je zapravo vrlo jednostavna. Dvije su solucije:
1) Ne pali se na mene. Da, svi volimo biti solo. Dok se ne pojavi netko s kim bismo bili radije nego da smo sami. Tko te želi, imat će te. Ako te ne želi, izmotavat će se, nalaziti razloge, nije pravo vrijeme, nije spremna, blablabla. Za prave stvari je uvijek pravo vrijeme.
Ili:
2) Ženska komplicira, analizira, razmišlja i pri tome je luđa od mene - u tom abnormalnom svemiru još mi se više sviđa.
Ponašat ću se kao da vrijedi dvojka, imati na umu jedinicu. To je naravno nemoguće. Čovjek se prikloni jednom i onda ili na kraju pati ili odmah odustane. Ako odustane, možda propusti nešto što je mogao imati, ali s druge strane, čim je odustao, znači da mu i nije bilo previše stalo. Igranje prijateljstva je zapravo jako korisna i zdrava stvar. Čovjek ima vremena iskristalizirati svoje osjećaje i želje. Odnosno razdvojiti osjećaje od želja. Svi smo spremni glumiti (svjesno ili nesvjesno) danima i tjednima za malo seksa, možda i mjesecima. Onda ga dobijemo pa shvatimo da smo zapravo samo to htjeli. Ona? - da, da, super je ona, predivna cura, ali u principu, mogu i bez nje, sve dok se opet ne napalim. Zato tvrdim da je crkveno načelo "nema seksa prije braka" zapravo super stvar. U onoj mjeri da bi prije seksa trebalo proći više vremena nego što bismo htjeli. Kako kaže WaitButWhy, veza nije tih pola sata seksa, ni vikend na planini, ni tjedan dana na moru, nego onih 20.000 dosadnih srijeda ili trinaesti dan stotog zajedničkog ljetovanja na jednom te istom mjestu. Opet, nije sve ni u razgovoru. Kajaznam, nemam pojma. Radite što hoćete ;) ja nemam druge, nego zasad glumiti prijatelja.
Sreća je jedino što se parkiranje ne naplaćuje u frend-zoni.
Post je objavljen 12.04.2014. u 08:57 sati.