24.06.2014., utorak

Tulumi, zašto su loši

Tulumi su jedan od najglupljih oblika druženja. I ne mogu bolji biti kad su po definiciji isforsirana prigoda od koje se očekuje da bude luda i zabavna. Izmišljajući procjenjujem da samo 5-10% tuluma uspije ispuniti očekivanja. I to nikako ne svačija.

Što je manje ljudi na tulumu, prije će uspjeti jer manje je očekivanja za ispuniti.

Tulum koji se odvija u više prostorija i ima toliki broj ljudi da se ne mogu svi sudionici istodobno zajedno družiti, zabavan je jedino onom tko je pozvao sve te ljude, tko ih sve dakle poznaje, a to je domaćin. Njemu je dobro jer u svakoj prostoriji zna nekoga (sve) i svagdje ima s kim popričati i zabaviti se. Takav tulum sam iskusio samo jednom i to za svoj rođendan. Slavio sam zajedno s frendicom pa se jednako zabavila još samo ona te par sretnika koji su uspjeli s nekim zabrijati. Da je tulum bio dobar, danima kasnije pričali smo frendica, ja i nekolicina tih brijača. Ostalih se ne sjećam da su nešto naveliko hvalili. Tulum, ako je velik, općenito je dobar odnosno bolji što je više sretnika brijača. Ostalih par tuluma na kojima sam se proveo zbilja dobro, bila su manja druženja s gitarom ili večere (gdje smo svi bili za istim stolom).

Tulumi će u pravilu ispasti dobri samo ako se odvijaju u jednoj prostoriji ili ako je pozvano manje ljudi to jest ako su ostvareni preduvjeti da se svi sa svima istodobno druže, a to je izvedivo samo ako se može voditi jedan razgovor prilikom kojeg svatko može svakoga čuti. Ziheraški dobar tulum ne smije dopustiti fragmentaciju društva i separaciju malih grupa. Jer to su pojave koje uništavaju velike tulume. Grupiraju se ljudi koji se znaju otprije, poznanici koji su došli s iste "strane" domaćina. Puno je ljudi, stvori se nekoliko grupa, miješanje je moguće, no zapravo prilično naporno: razgovori koji se stvaraju dolaze iz najdosadnije grupe razgovora: tko si, što si, otkud si. Grubo rečeno, stvara se situacija kao u našim bircevima i klubovima: čovjek koji je solo izašao van, teško će se zabaviti.

Nije se nemoguće dobro provesti, ali znate i sami koliko je to rijetko. Dok god znaš nekoliko ljudi, neće ti biti dosadno i dobar provod je moguć.

Tulum na kojem poznaješ samo domaćina, najgora je vrsta tuluma. Iako se čovjek lako navuče na takva druženja (jer si je super s domaćinom) pri prihvaćanju poziva smetne s uma da će domaćin biti zaokupljen sa svim gostima i da od njega teško može očekivati više od dvije-tri minute druženja. A tulumi traju stotinjak puta duže.

Solo uzvanik se vrlo optimistično sprema za tulum. Ne zna nikog, ali upoznat će puno ljudi, bit će puno žena, cuga, zajebancija - bit će je-be-no. Dođe na tulum, pozdravi se s domaćinom, pita gdje da stavi cugu koju je donio, odloži je u frižider. Shvati da, iako je stigao pola sata nakon najavljenog početka tuluma, prije njega je stiglo tek par ljudi. Kad ugleda zdjele čipsa i kikirikija, a kraj njih tornjeve ružnih bijelih plastičnih čaša, u sjećanje mu se vrate svi prijašnji tulumi i shvati da je šansa da će se zabaviti vrlo mala pa prokle svoju glupost i naivnost. Odluči se ipak pokušati zabaviti, no gotovo svatko tko pokuša biti sretan, završi još nesretniji. U kuhinji se upozna s dva-tri čovjeka koji su došli prvi, oni mu natoče cugu i krene prva tura razgovora. Ti su razgovori najbolji i interesatniji od svih koje će itko od njih voditi do kraja večeri.

Nakon deset-petnaest minuta razgovor na kratko prekida jedna pridošlica, a sasvim ga uništavaju sljedećih par. Ustvari, uništava ga ona pridošlica koja poznaje ta dva-tri čovjeka iz kuhinje. Krenu se zapitkivati o međusobnim poznanicima, interesirati o nedavnim ili skorim putovanjima. Prekinut zanimljiv razgovor nepovratno je izgubljen. Stiže još ljudi, kuhinja začas postaje prepuna, a solo uzvanik bez sugovornika. Drži se hrabro dok još ima tekućine u čaši, no tek što otpije zadnji gutljaj i ponovno natoči piće, shvaća da za njega ovdje nema mjesta.

U hodniku srećom naleti na domaćina, krene s njim nadoknađivati nebitne događaje od zadnjeg susreta, no taman kad postane najzanimljivije zazvoni telefon ili zvono na vratima. Domaćin je za solo uzvanika izgubljen do kraja večeri. Usamljeni uzvanik sreću nastavi tražiti drugdje, u dnevnoj sobi. Tamo još nema previše ljudi pa se uspijeva upoznati sa svima i upasti u razgovor. Vrlo je vjerojatno da se tamo već nalazi nekolicina isto tako usamljenih uzvanika pa je gotovo ne moguće povesti ikakav razgovor osim onog samoprezentirajućeg "tko si - što si" razgovora. No, tema se ne bira, ljudi pristižu, tulum je zašao u kritičnu fazu, ako sada ne nađe društvo s kojim može preživjeti do kraja ove noćne more - najebao je.

Sprema se oluja i u tim se trenucima svaki razgovor, pa i najgluplji, čini kao sigurna luka u kojoj se pod hitno treba čvrsto zavezati za d
k i ne micati dok se ne razdani. Tu do izražaja dolaze komunikacijske vještine, sposobnost vođenja zanimljivih ispraznih razgovora i svakojakog blebetanja. No, istinski komunikativni i druželjubivi ljudi se ionako ne nalaze u takvim situacijama jer ne postoji nijedan tulum na koji bi takav čovjek mogao doći sam (jer on zna ljude sa svim strana i sa svih strana ih ima barem desetak). Mi, ustvari, ovdje govorimo o sasvim običnim ljudima, sociološkoj srednjoj klasi takozvanim luzerima zapravo. A oni su pak često puni razno raznih osobnosti, često i suprotnih, pa se jedan drugom zapravo čini prilično dosadan pa niti njihov razgovor ne može biti puno bolji. Zaklon od nevere u luci ne potraje ipak do jutra, već tek do ispražnjene čaše sugovornika. Brodolomac u tom trenutku shvati da d
k ustvari nije ništa doli žuta plastična bova koja baš nikakvim užetom nije usidrena ili bilo kako vezana za dno. Žuta bova odlazi u kuhinju po piće, sretna što se napokon izbavila društva dosadnog čudaka koji na cijelom tulumu nikoga ne poznaje, i uspio je baš nju zadaviti. Solo uzvanik dalje baulja od grupice do grupice, kruži po stanu, i ako ne nađe neke zanimljive ženske (ili još bolje jednu isto tako usamljenu), počinje žaliti što se nije pokušao u startu izvući iz ovog tuluma.

Tragikomična mi je bila scena s jednog tuluma na kojem sam poznavao samo jednog lika i to baš onog s kojim imam za progovoriti ravno tri rečenice. Zgoda je bila takva da ni on nije poznavao više ljudi. Razmijenili smo tako te naše tri rečenice i svaki je krenuo na svoju stranu. Dvadeset minuta kasnije našli smo se točno na istom mjestu. Izrodili smo još dvije rečenice i ponovo krenuli svaki na svoju stranu. Nakon što smo opet, i on i ja, okušali sreću s drugim ljudima, probali se ubaciti u druge razgovore, upoznati nove ljude i tako to, dvadeset minuta kasnije opet smo se našli baš na istom mjestu. Nismo više ni pokušavali s novim rečenicama, samo smo se pogledali i prešutno zaključili da je tulum sranje.

Što je tulum bezvezniji, to je teže s njega pobjeći. Ako nije prošla ponoć, nepristojno je otići. Otići oko 12 smiju samo oni koji su ranije najavili druge dogovore (znalci) ili čudaci koji mogu napustiti tulum bez riječi, bez da se s ikim pozdrave. Period od 22 sata do 1, vrijeme je koje se svakako mora provesti na tulumu ma što da se desilo. Čak i odlazak oko 1 domaćinu indirektno govori da je tulum loš. A to iz nekog fenomenalnog nepoznatog razloga ne smijemo dati naslutiti. (To je upravo isti onaj fantastični razlog zbog kojeg, ako nas netko probudi telefonskim pozivom i upita: "Jesam te probudio?", ni pod koju cijenu ne želimo priznati da jest. Dan-danas mi nije jasno zašto kategorički niječemo da smo probuđeni i da nam je san upropašten, umjesto da ga glatko, bez ikakve grižnje savjesti, steramo u kurac: "Da, dosado, probudio si me.")

Zeleno svjetlo za odlazak pali se oko 1:30. Uzvanik svakako pri pozdravu s domaćinom mora, uz zahvalu za poziv, navesti da je umoran ili da se mora sutradan rano ustati ili već nešto sa spavanjem. Zanimljivo je da tek tada s domaćinom, kojeg nije vidio više od tri sata (još tamo od susreta na hodniku na početku tuluma), povede živahan razgovor i dobru zajebanciju. I jednom i drugom u tom trenutku postane naprosto žao što se rastaju. Uzvanik se prisjeti zašto si je tako dobar s domaćinom i zašto se toliko vole družiti. Izražavaju žaljenje što se nisu stigli više družili, dogovaraju skorašnju kavu, a domaćin čak najavljuje mogućnost ponavljanja sličnog tuluma za dva tjedna, a solo uzvanik ideju s iskrenim oduševljenjem prihvaća, baš kao da mu je kratkotrajno pamćenje i sjećanje na upravo protekla katastrofalna četiri sata u potpunosti izbrisano.

Znao sam da ću pisati ovaj post u subotu točno u 23:46 sati na proslavi ljetnog solsticija. Prvi razgovor (u troje), oko 21:45 bio je sasvim zanimljiv. Skužili smo ubrzo da se, kao i na svakom tulumu, najviše ljudi gužva u kuhinji i da ćemo opet tu u dnevnoj izvisiti. Složili smo se da moramo tulum iz kuhinje prebaciti k nama i to što prije. Razbijeni smo bili, kako sam gore i opisao da prvi razgovori nastradaju, pridošlicama koje su nam odmah uzele jednu sugovornicu. Ostali smo druga sugovornica i ja, nismo imali puno zajedničkih tema, no lagano smo se povezali, prepoznali jedno u drugome sigurnu luku pa smo pazili da se previše ne udaljimo. Ona je još i upadala u nekakve razgovore (najviše zahvaljujući razgolićenom ramenu), no ja sam sve lošije kotirao. Lik koji je startao daleko lošije od mene i za kojeg se u početku činilo da će ga biti žalosno gledati kako životari cijelu večer, negdje se oko 22:50 dokopao laptopa i playliste i otada nije micao. DJ se uvijek zabavlja. Ako kopa po folderima, to je zato što traži muziku, ne zato što nema s kim pričati. Uskoro sam počeo lagano gubiti nadu. Kuhinja je bila prepuna, a za žensku s golim ramenom sve sam bio sigurniji da je glupa ko kurac. Bila je tek jedna čisto zanimljiva prevoditeljica, no svaki puta bi se izvukla na praznu čašu i otišla u kuhinju. Ne bih treći put više ni prilazio da je nisam već peti put vidio samu naslonjenu na otvoreni prozor, bez društva, zirkajući okolo i naočigled se dosađujući. Nisam joj se nabacivao, htio sam nam samo skratiti vrijeme i muke, nisam kvragu baš tako dosadan. Zadnja pročitana knjiga joj je bila posljednji dnevnik Adriana Molea pa sam pitao što se sad s njim zbiva, koliko ima godina. 40, kaže, no ništa više nije htjela reći (možda mi je prevoditeljica engleskog zamjerila što sam, nakon što je nisam jasno čuo, ponovio: "Aha, Molea" s naglašenim E kako smo svi vječito krivo izgovarali). Priznao sam da sam Molea napustio još dok je imao 13 godina pa je zamolio da mi barem natukne koju srednju je upisao i kad se poseksao. "Pročitaj knjigu". Koji faks, jel se oženio, gdje radi? Ništa: "Ne, moraš pročitat knjigu". Zadnju: "Pročitaj knjigu" izgovorila je u 23:46h. Nemam sat na ruci, mobitel mi je bio daleko u ruksaku, no znam da je bilo točno toliko sati jer u policijskom izvješću stoji da je točno u tu minutu viđena ženska osoba, srednje visokog rasta, oko 30 godina, prevoditeljica po zanimanju, kako pada s otvorenog prozora stana na trećem katu.

- 16:15 - Stavi u košaricu (4) - Sadržaj košarice - Blagajna

18.06.2014., srijeda

Tko o čemu, nejebač o varanju

Pred koji tjedan u novinama je pisalo: "Pripadnik srpske narkomafije ljubovao je sa suprugom opasnog člana ‘ndranghete."

Tri fenomena su prisutna u toj rečenici.

Prvi je onaj da netko uopće ljubi nekoga, kamoli štogod više. Kako se dva čovjeka uspiju spojiti, naći jednom, dvaput, triput prije nego što se poseksaju, kako se uspiju poseksati i kako sve to uspiju ponoviti jednom ili više puta - vremenom mi je sve manje jasno. Još mi je manje shvatljivo kako sam se ja uopće uspio poseksati tih par puta, a ideja da bi se to moglo ponoviti čini mi se naprosto nemogućom. Štpviše, počeo sam vjerovati da se nitko zapravo ne seksa, da svi samo izmišljaju priče ne bi li se sačuvali srama, da su zapravo svi jadni i nesretni, pate po cijele dane i čekaju noć da napokon zaspu i bar koji sat ne misle o nesreći koju ne mogu izbjeći i seksu koji redovito izbjegavaju.

Drugi fenomen je varanje. Za varanje je prije svega potreban ljubavnik (tu se vraćamo na prvi fenomen - kako!?). Ali sâm preduvjet za varanje je da već imamo nekoga (ponovni povratak na prvi fenomen - kako!? - plus vjerojatnost da smo istodobno našli dva ljubavnika ravna je istinskom čudu). Drugo pitanje koje se pri varanju postavlja jest: kada? Par puta sam se našao u situaciji da sam dogurao do drugog - trećeg dejta; već nakon prvog (tako ćemo označiti onaj na kojem smo se poljubili) i početne euforije: "ljubili smo se!" i "možda ćemo se seksati, hura!", ohladili su me ledeni željezni okovi oko vrata, pluća stisnuo oštar mraz, a već me prve noći na spavanju posjetio anđeo pažljivosti i ljubavi pa obavezao da budem dobar "dečko", da je vodim u kina i kazališta, da se viđamo svaki drugi dan, čujemo svaki, planiramo zajedničke vikende. Nije prestajao pričati sve do jutra, razglabao je o stotinama drugih obaveza koje momak prema djevojci ima i objašnjavao koliko truda se u vezu mora uložiti. Dok spavam nisam u stanju odgovarati i prepirati se s anđelom pa niti pojasniti da mi još ni nismo u vezi, da se viđamo tek tjedan dana pa da možda cijeli odnos ne bi ni trebalo previše ozbiljno shvaćati. Vrag tako, pardon, anđeo, drži monolog cijelu noć, a ja drugi dan uplašen mogu samo krenuti u potragu za njenim manama i razlogom za brzim izlaskom iz agonije. Hoću zapravo reći, već nakon dva dejta nemam vremena za ništa; neispavan sam, kuća je u rasulu, suđe ne perem, kamoli štogod više, jedva stignem u dućan po kruh i mlijeko. (Sad kad ovo pišem shvaćam da vezu dužu od dva i pol tjedna ne bih ni bio u stanju preživjeti.) Recimo ovdje da zapravo velikih životnih obaveza u slobodno vrijeme nemam. Svjestan sam da preslužbeno osjećam svoje obaveze kao "momka". Ali i ovako, solo, ne stignem sve što bih htio. S nekim na brzom biranju još manje. Jedva dakle imam vremena za nju, kad bih još ljubavnicu ugurao u raspored? A varaju i ljudi koji imaju djecu, koji djecu nakon posla vode na treninge, jezike i slično. Ostaje im pola sata dnevno za sebe, ali svejedno nalaze vremena za preljube! Kako? Priznat ću ipak, u jednom od tih rijetkih perioda kad sam imao curu, frendica me htjela spojiti s jednom curom - tada sam, recimo, našao vremena za kavu poskrivečki. Što sam curi rekao, ne sjećam se, ali očito ako hoćeš, možeš. No, ne bih mogao tako dugo. Ili se ne bih usudio. Da je kava upalila, vjerojatno bih instantno prekinuo s curom. Što se zbilja mjesec dana kasnije i desilo i to čak prije kave varalice. Nisam ni htio zvati drugu na kavu dok sam s jednom bio. Uostalom pisao sam vam o tome. Kad sam je napokon, nakon drame u tri čina (ponedjeljak-srijeda-petak) ostavio pa tjedan dana (ja!) proplakao i poslije emocionalnog oporavka pozvao drugu na kavu, saznao sam da druga ima dečka kojeg nije ostavila. Do kave tako nije ni došlo. No, dobro, ovo se pretvorilo u retrospektivu mojih emocionalno-romantičnih iskustava, a to mi zapravo nije bila namjera. Ali poslužilo je kao postepeni prijelaz s "kada?" na "jesu li uopće sposobni na prijevaru?", a s tog možemo lagano skočiti na "kako se usude?".

Taj je fenomen zapravo i najmanje misteriozan, bar u ovom ekstremnom primjeru gdje žena svog supruga mafijaša vara s drugim mafijašem. Složit ćete se da opasniju kombinaciju nije moguće zamisliti. Čak bi i varanje predsjednikove žene bilo manje opasno. Bilo kojeg predsjednika, zapadne, istočne, sjeverne ili južne zemlje. Samo će najveći romantičari pomisliti da se ovo dvoje ljubavnika našlo po pozivu sudbine, da su kliknuli na fizičkoj i emocionalnoj razini kao s nikim prije, da boljeg nijedno nije moglo naći. Realisti koji vole pokazivati da sve znaju, reći će da se radi o čistoj obijesti, igranju s opasnim, da je posrijedi možda osveta, dokazivanje ili koja druga igrica egoizma. Ali, daj, zbilja, probajte se zamisliti u tom trokutu.

Ne bih se usudio ljubovati ni sa ženom kostimografa u kazalištu lutaka, kamoli...

- 11:01 - Stavi u košaricu (9) - Sadržaj košarice - Blagajna

13.06.2014., petak

Bijeli sprej

Bio penal - nije bio, bila ruka - nije bila, presla liniju - nije, sve su to bile zabavne diskusije, ponekad misticne, neke vjecne i legendarne. O cemu bismo inace pricali, po cemu bismo pamtili '66., '86. i ostale. Po pobjednicima? Dosadno.

Ludnica je bila '06. i tri zuta Simunicu, a i od Talijana bismo 4 godine prije glatko izgubili da nije bilo ljudskih sudaca. Bas te greske koje su odlucivale tekme, bas njih ne treba sprijecavati. Nekad nas pomazi, nekad pokrade, ali bar imas na koga usmjeriti zal. Jucer bismo izgubili ovak i onak, bolje da se sad zajebavamo s Japancem neg da proklinjemo Corlukinu nonsalanciju, krivo odbijenu loptu, seprtljavost ili kakvu drugu nespretnost.

ALI - ono sto je covjeka sklonog pravdi i postenju izludjivalo u nogometu, a nije bas nikako zbilja (bar na prvi pogled) utjecalo na rezultat, bilo je bezobrazno kranje i priblizavanje zivog zida lopti. Cim bi ih sudac postavio na 9,15 m (!?) od lopte i krenuo nazad k lopti, bezobraznici bi poceli cupkati pet po pet centimetara i skratiti distancu bar za pola metra, ako ne i vise, dovoljno da ometu idealnu putanju, a gol iz slobodnjaka ucine neizvedivim. Nitko nikad nije rekao da je zbog toga izgubio tekmu, nitko nikad nije suca optuzio da ih je tom tolerancijom uskratio za prekrasan pogodak i pobjedu. Nitko o tome nije pricao. Takve kradje su najvise frustrirajuce, naizgled male pa zasto da glumimo nepotrebnu strogost (prilicno relativiziranje). Nitko zapravo ne zna koliko je bicikl kostao pa su ga nakon kradje prodali za 100 kn. O, glupani, mogli ste 1000 kn dobiti!

Zato me jucer odusevio Japanac kad je iz dzepa izvadio sprej i pred zivim zidom iscrtao bijelu liniju. Presmijesno. Ali i predobro i tako jednostavno da se zapitam kako se toga prije nisu sjetili. Lopovi kakvi god, bravo, FIFA. Mozda nece biti puno vise golova iz slobodnjaka, uostalom vidjet cemo, sigurno ce netko izvuci neku statistiku, ali nije ni toliko bitno, ja sam sretan, male pravicnosti najvise me vesele.
- 11:23 - Stavi u košaricu (2) - Sadržaj košarice - Blagajna

02.06.2014., ponedjeljak

Rajf

Nemam neki humoristični okvir za napisati ovu vijest, ali ako negdje ne smije proći nespomenuto, to je ovdje, i zato vas moram izvijestiti: isfurao sam rajf. Pred par vikenda, subota navečer, koncert u Vintageu, ja - s rajfom. Nismo dugo o mojoj frizuri. Narasla je, maltene je iza uha mogu zataknuti. Zaližem često (olfo neki Madison, ali preneuredno i prekrupan češalj za te momke), ali nekad ne želim prljati kosu tim glupostima pa se, sasvim prirodno, javila potreba za rajfom. Pitao sam frendicu ima li koji za posuditi, neki muški možda, s munjom naprimjer. Dofurala mi je crni s Hello Kitty. Lutkica je zapravo bila samo gumicom privezana, ali tako da je padala licem prema kosi pa u polumraku na prvi pogled podsjećala na mrtvačku glavu. Mrtvačka glava bolja je i od munje.

I moram priznat da su reakcije bile prilično dobre. To je čak jedan od mojih najoriginalnijih modnih poteza. Dobro, ni prvi ni zadnji dečko koji fura rajf, vidio sam neke prije, ali to su sve bili frajeri jebači... ako gledamo samo nejebače, tu sam u vrhu. I mogu vam reći da sam primao poglede sa svim strana. Htjela - ne htjela, morala je odmjeriti rajf s mrtvačkom glavom. No, nikad nitko ni ništa neće obaviti sav posao umjesto tebe, čak ni rajf, tako da sam i te večeri sâm otišao kući. Ali - s drugim rajfom. Zamijenio sam se s jednom curom za srebrni (koji mi čak i bolje stoji i ima one češljiće pa bolje stoji u kosi).

I priznat ću vam, bogme ste imali pravo kad sam davno pisao o svom fetišu na rajfove, stvarno stišću glavu ko srednjovjekovna sprava za mučenje, no ništa toliko gore od naočala. Moramo izgledati lijepo, ne moramo se zabavljati.

- 11:53 - Stavi u košaricu (8) - Sadržaj košarice - Blagajna

< lipanj, 2014 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Loading

junac04 pri yahoo.com


- Tko je?
- Nitko, prijatelju, samo koraci u noći.


Koji smo kurac mi! Po nama se ništa neće zvati...

Tribuson


Nekad je jednostavnije odustati.

Iva


"Life," said Marvin dolefully, "loathe it or ignore it, you can't like it."

Douglas Adams

Šima 2010./2011.
Šima i Ribac 2009./2010.
Šima i Ruska 2008./2009.
Smisaoživota42 2007./2008.
Bamby 2006./2007.

Do povećanja popularnosti i broja redovitih komentatora, tron drži Šima i natjecanja se neće niti održavati.

.