Pred mjesec dana našao sam se vrlo blizu jedne cure, nazvat ćemo je Mima. Lice nam nije dijelilo ni 10 centimetara praznine. Bilo je u jednom ili dva trenutka i manje, možda svega tri centimetra, no kao da su nam se lica odbila od neprobojne nevidljive zavjese, kao da joj je nevidljiva ruka okrenula lice u stranu i večer ostavila u čednoj putanji.
Dva dana kasnije saznao sam koja je to nevidljiva sila bila. Sreo sam Aljošu i saznao da ima curu. Aljošina kletva reže oštrije nego ikad. Tada su se doduše još samo, po njegovim riječima, natezali i bilo je prilično neizvjesno, no ni tjedan dana kasnije službeno je potvrdio vezu. Bio je 15.6. i označio sam taj dan na kalendaru. Odbrojao sam uobičajenih 14 dana i označio i 29.6.
Baš ni on ni ja nismo takvi lajbeki da ne možemo izdržati bar dva i pol tjedna u vezi pa ga nisam htio uznemiravati do danas, 4.7., neka čovjek tuguje i plače u miru. Da ipak ne gubim vrijeme, prekjučer sam Mimi poslao, rekao bih čak, otvoreni poziv na dejt (varijanta C). Zavio sam se u nekakav kontekst, bio malo teatralan i blesavo duhovit pa mi čak i nije bio toliki bed čekati odgovor. Odgovor koji je bio, iako zakrabuljen, pozitivan. No, NARAVNO, ona sad dulje vrijeme neće biti u Zagrebu. Pitam se ZAŠTO!! Odmah sam išao provjeriti "druga u nevolji" da bih saznao da je sretniji nego ikad - i dalje ima curu. Zna joj i ime: Biba. Po mom kalendaru već je debelo zašao u treći tjedan. Iz trećeg je lako uhvatiti četvrti, a tada već rekordi krenu padati. Bojim se i pomisliti što će biti sa mnom ako mu dulja veza profunkcionira i, još gore, ako mu se dulja veza svidi. Mima se vjerojatno nikad neće vratiti.
Jutros piše da je izgubila pasoš (vjerojatno joj je ukrala ista ona "nevidljiva ruka" koja joj je skretala glavu u stranu), a kako je u stranoj zemlji, ne može se vratiti tek tako. Aljoša javlja da može sutra na cugu jer mu je cura, pazite ovo, na moru. Vjerojatno joj je ispričao za našu kletvu recipročnosti sreće, Biba nije glupa: krenula je na more - jer čak i da Mima sredi probleme s pasošom i vizom, u zemlju se mora vratiti brodom - Biba će u Splitu jadnu Mimu dočekati na pristaništu i isti tren gurnuti u more, na stijene ili svezati na vrh Mosora i ostaviti galebovima neka je dokrajče. Ako već ne smrću, nekako će je zadržati na obali, bilo da će joj naći super posao ili super frajera - jasno joj je da čim Mima plati cestarinu na Lučkom, Bibina i Aljošina idila se rasplinjuje u lijepa sjećanja i za sobom ostavlja samo tugu i jecaj. Za ljubav se treba boriti, netko je rekao.
No, u jednoj je stvari Biba pogriješila: ostavila je Aljošu samog u Zagrebu. Sutra on i ja idemo na cugu. Ako mi ne uspije ubaciti mu bubicu u uho kako bi i nakon tri tjedna morao osjećati leptiriće u trbuhu i da, ne, ne, nikako nismo prestari za djetinjasto fatalno zaljubljivanje, ali da smo svakako prestari za kompromise i da ne bismo smjeli pristajati na išta manje od onog što zaslužujemo - božanski savršenog, i da ona njega, ovog trena kako razgovaramo, vjerojatno vara s preplanulim Talijanom i Mimom utroje, ako mi ne uspije uvjeriti ga u te prazne nezrele riječi, morat ću početi igrati prljavo. Kakvo je to prijateljstvo koje ljubav ne razjebe?
Post je objavljen 04.07.2014. u 13:33 sati.