26.03.2014., srijeda

Poziv na prikriveni dejt

Nekad čovjek jednostavno nema druge nego reći nekome da mu se sviđa. Srećom (nesrećom?) nije mi se to još nikad desilo; uvijek sam mogao okolišati još tjednima, mjesecima, godinama, dok ne bih propustio sve prilike i izgubio svaku šansu. Najgore što mi se desilo je da sam morao zvati na cugu. Nepoznatim divnim čudom isključi se mehanizam za prokrastinaciju i osjetiš da nemaš druge nego pozvati je na cugu.

Tri su vrste cuga:
A) Cuga može biti prikriveni, alibi dejt nakon kojeg se obje strane mogu diplomatski čisto izvući tvrdeći da su susret shvatile potpuno prijateljski. Alibi dejt je moguć samo ako se prije nije ništa dogodilo, niste se poljubili, do tada ste bili obični frendovi.
B) Ako je nečega bilo, to više nije alibi, to je pravi dejt. On je puno zahtjevniji za izvesti (diskutirali smo već o "drugom poljupcu"), ali samo pozivanje na takav dejt nije previše stresno. Zabrijali ste, očito da neka privlačnost postoji, logično je da se nalazite, morate to odraditi.
C) Treća varijanta je, kao i sve treće varijante, spoj prve dvije: poziv na otvoreni dejt s tim da se prije ništa nije dogodilo. To nije ništa drugo nego otvoreno izjavljivanje ljubavi (simpatija) - drugim riječima, znanstvena-fantastika - priča se da su neki uspjeli, ali nitko ih više nikad poslije nije vidio - neki kažu da su skočili s litice, neki da su se oženili, a oni treći, kao i svi treći (spoj prvih i drugih), da su se oženili pa skočili.

Obradit ćemo samo prvu varijantu, nakon ove treće hipotetske, najstresniju.

Poziv na prikriveni dejt je jedan od najzahtjevnijih socijalnih poduhvata koji neko razumno biće može poduzeti. Više je ciljeva, zadataka i uvjeta:
1) Moraš je pozvati na cugu.
2) Moraš ostaviti ležeran dojam, frendovi ste i nemaš namjeru nadilaziti taj odnos.
3) Moraš ipak ostaviti dojam da si spreman žrtvovati prijateljstvo (ili poznanstvo iz kojeg bi proizašlo prijateljstvo) za ljepši i bliskiji odnos.
4) Ako ona to želi.
5) Tebi je sasvim svejedno, tebi se samo pije cuga. Sasvim slučajno si se baš nje sjetio. Mogao je biti bilo tko.
6) Ali zapravo bi najradije s njom.
7) Ne "zapravo". Definitivno i odlučno. Želiš samo nju.
8) Moraš biti odlučan, konkretan i jednostavan: cuga tu i tu, tad i tad.
9) Tako joj ostavljaš prostor za pomisao da si zapravo samo u to vrijeme tamo u prolazu pa je i zoveš na cugu samo onako... usput. Možda da popuniš rupu između dva dogovora.
10) Ali želiš njome popuniti svoj život.
11) Poruka mora biti kratka. Ako se previše raspišeš, jasno je da imaš nadfrendovske namjere. Ona je tak divna osoba da će ti popuniti život i ako ti je samo prijateljica.
12) Neka interna fora je poželjna, ali mora biti jednostavna. Ako je prekompleksna, skužit će da si je dugo smišljao i da poziv nije spontan. Poruka mora zvučat kao da je sklopljena u jednom dahu, 20 sekundi maksimalno.
13) Ne smiješ previše analizirati napisano. Pročitaj što brže i površnije jer je velika vjerojatnost da zvuči glupo. Ne obaziri se previše na to.
14) Ispravi tipfelere. Pokoji bi mogao ostaviti dojam da si poruku pisao spontano u jednom dahu, ali mogao bi biti shvaćen i kao znak uvrede: "Nema vremena za napisati poruku, a ja bih trebala imati tri sata za cugu s njim!?"
15) Probaj stisnuti Enter što brže. Ne oklijevaj dulje od 15 sekundi.

Eh, da, tu je i čitava problematika koliko unaprijed je zoveš na cugu. Par dana prije, dan prije, isti dan ujutro ili isti dan popodne. Što je ranije zoveš, to su ti namjere prozirnije i opasno se približavaš (onom trećem) otvorenom dejtu. Što je kasnije zoveš, to je alibi čvršći, ispadaš spontaniji, ali i veća je vjerojatnost da neće moći (žena već sigurno ima dogovore).

Pristalica sam što kasnije varijante jer joj dam lagani izlaz. Vjerojatno zbilja ima drugi dogovor, a i ako nema lako je za povjerovati da ima, a bolje je dati joj šansu da se jednostavno izvuče ako ne želi cugu. (Iako zašto bi se izvlačila kad je cuga samo prijateljstva? "Nisam ni mislio ništa više. Dobila si krivi dojam. Boli me kurac za tebe... kurvo." hihi) Ako je zoveš tjedan dana prije, teško će te odbiti, ali onda moraš prolaziti kroz nešto što ona ne želi, a time ni ti zapravo. Kasniji poziv joj daje laku izliku, ali i šansu da se izjasni želi li popiti tu cugu koji drugi dan. To ostaje na njoj i možemo se samo nadati da nije previše čitala Žužine ili slične selfhelplifestyle savjete.

Naravno da ovo nisam napisao tek tako. (jer ste mi komentirali prošli post) ;) (a, hvala) Jučer sam zvao na cugu.

Odustao sam od "spontanog poziva" u kazalište (kao, ostala mi je još jedna karta pa...) i opredijelio se za cugu u zadnji čas.

U 17:30 poslao sam poziv na cugu u 20:30. 16 riječi. Prst mi je pritom 5 sekundi dramatično visio nad tipkom Enter. Poslati ili ne poslati. Čim se spustio, zažalio sam. Što mi to treba? Zašto si to radim? Bolje da se lovimo još tjednima i žalimo cijeli život. Ali gotovo je, kad pošalješ, poslao si, nema povratka. Od srama sam instantno ugasio tab browsera, par sekundi kasnije i sami browser. Lice mi se zažarilo; morao sam kompletno ugasiti kompjuter, iščupati kabel iz struje, mrežni kabel iz rutera i pobjeći što dalje, izvan dosega bežičnog interneta. Ne mogu podnijeti čitanje negativnih odgovora i loše izgovore. Ono kad vidiš riječ "ne" u prvih par riječi koje možeš vidjeti prije samog otvaranja poruke. Urazumio sam se ubrzo, odlučio prihvatiti sudbinu i odustao od zahtjeva za odjavu internet priključka.

Odgovorila je sat vremena kasnije. (I odgovor nije bio toliko negativan pa ne znam kako efektno završiti post. Draž ovog bloga je primarno u neuspjesima.)

Nije mogla ("damn"), ali kao bi. I baš kad sam počeo sumnjati da je samo pristojna, izjavila je da zadržava pravo na cugu sljedeći tjedan. Ius potioni proxima septimana.
- 15:35 - Stavi u košaricu (8) - Sadržaj košarice - Blagajna

25.03.2014., utorak

(ako ćemo se vidjeti uživo, preskočite ovaj tekst)

Cura, u koju sam bio jako zaljubljen, prigovorila mi je jednom ili čak dvaput da joj ne dijelim nikakve komplimente. Tada bih po službenoj dužnosti na silu izustio nekakvu glupost o njenim očima. Imala je tamne oči, za mene idealne, a oko njih, po "očnim udubinama" bile su razasute crne mrvice. Ne znam jesu li to bili kakvi kožni pigmenti ili samo ostaci šminke od dana prije, mene su asocirali na vulkanski pepeo kojeg su, u nekakvoj dramatičnoj strastvenoj pjesničkoj slici na rubu klišea, izbacile njene crne i duboke oči. Kompliment je, pogotovo jer je bio imperativni odgovor na njen kompliment, zazvučao prilično klimavo, nemelodično i na rubu klišea.

Skužio sam tada da sam prilično škrt na komplimentima dok ih istovremeno volim čuti na svoj račun i prilično mi gode. Odnosi se to na romantične situacije, ali i na sve druge. Komplimenti svima gode i nikad ih nije dosta. Zašto ih onda tako teško dijelim?

Mora da drugi (blogeri) seru kad kažu da pišu zbog sebe - ja pišem za sebe samo tako što pišem da biste vi pročitali, pohvalili me i ja se osjećao bolje (sposobnije/nadarenije/korisnije - već svako u svojoj dozi).

Naravno da se ekipa ovdje na blogu izmjenjuje. Većine starih nema i neću sada, kako je uobičajeno za ovakve rečenice, reći da je to bila "zlatna era" bloga i ustoličiti ih na dosadan nostalgični pijedestal koji je oličenje najgoreg relativiziranja. Tko ih jebe. Ili nisu imali više što napisati, ili im je draže shareati GIF-ove, ili su toliko dobri da pišu prave romane za izdavače. Boli njih kurac za nas, nek boli i nas za njih.

Ima nekih novih. Da li su dobri? - zapravo ne mogu znati.



To su moji zadnji komentari na drugim blogovima. Spazite datume. Očito je da ne čitam previše.

Moj problem je što sam izgubio onu kritičnu intimnu masu. Čak i skupim nekoliko komentara, navrati šarena ekipa. Ali nemam onih par zbog kojih bih osjećao intimnu atmosferu. I onda se distanciram. Nisam vam ni slova napisao o operaciji pred dva i pol mjeseca. Svojedobno sam imao tri posta u nizu o jednom posjetu frizeru. Lagano se osjećam kao u novom pretežno nepoznatom društvu u kojem mi se ne priča previše, kamoli "otvara srce".

Naravno da sam ja kriv. Nažalost nikad nisu svi ostali krivi. Ali možete mi pomoći.

Znam da će mi pet ljudi uvijek redovito čitati blog. Znam još dvoje-troje koji će uvijek povremeno navratiti. Za ostale ne znam. A s ovih sedam-osam se, u biti, mogu naći i na kavi. I mogu ne pisati za njih. Treba mi još tih nekoliko za koje ne znam. Za koje bih pisao.

Pišem ovo kao odgovor na komentar anonimne čitateljice kojoj sam ostao jedini od male trojke koju je voljela čitati, a i ja se, evo, lagano gasim. Hoću reći, jako mi je drago da se javila.

Čovjeku (ako nije ekscentrik) treba potvrda za ono što radi, pohvala. Inače počne sumnjati, gubi samopouzdanje.

Priznajem, sasvim skrušeno, bez ikakvog ponosa, treba mi komentar, treba mi lajk.

Ako nema reakcije, mogu samo zaključiti da je ljudima svejedno pročitali to ili ne, da im postaje dosadnjikavo.

Ne da mi se pisati u zrak. Napišite bilo što, može i samo: "dobar". Može čak i "asdf". Mogu vratiti i fb gumb pa lajkajte. Spasite ovog blogera bez puno dostojanstva. Ne morate stalno - s vremena na vrijeme. Da znam da postojite.

I ovo se odnosi na sve drugo i sve druge. Treba reći kad vam se nešto sviđa. Nemojte biti lijene pizde. Pohvala koristi. Koristi egu, ali taj ego će vam se odužiti.

Sutra vam počinjem keljiti serijicu kratkih "konceptualnih" tekstova koje lupam na fb zadnja tri tjedna. Nije niš tak specijalno, neke fore ste i pročitali, ali kaj sad.

I ajmo se praviti da nisam napisao ovaj "vapaj za lajkovima". Jadno je. Bar će biti ako ne odgovorite. Kao kad frendici priznaš da si zaljubljen, a ona nije u tebe. I onda se morate dalje družiti, a cijelo vrijeme u zraku visi inferiornost tvog ega spram njenog. Odjebom kao da te nagazila i razmaljala po tlu poput dogorenog čika.
- 12:17 - Stavi u košaricu (47) - Sadržaj košarice - Blagajna

04.03.2014., utorak

Zakon o očuvanju količine prijatelja

Knjige se ne posuđuju. Sigurno svatko od nas već godinama na policama ima neku posuđenu knjigu i unatoč što nas na to podsjeti prilikom svakog temeljitog brisanja prašine, ona i dalje tu ostaje. Ili jer ne znamo od kog smo je posudili ili jer nam je neugodno javljati se nekome nakon toliko godina i priznati grijeh zaborava. Mama cijeli život žali za par knjiga koje je posudila i nikad dobila nazad. Zato me je od rane dobi naučila: knjige se ne posuđuju.

Tu i tamo prekršim to pravilo, ali načelno ga se trudim ispoštovati. Ne toliko zato što ću knjigu (pročitanu ili ne) odložiti na neku policu i potpuno zaboraviti na nju (kao i prijatelj koji mi ju je posudio), koliko jer tko zna hoćemo li dok knjigu pročitam više uopće biti prijatelji. Sporo čitam, a i loš sam prijatelj. Nisam pouzdan za posuđivanje.

Kaže se da nam je obitelj dosuđena, a prijatelje biramo sami. Ne bih se složio. Prijatelje biramo kako biramo i ljubav: možemo odabrati samo one na koje naletimo. Prijatelji su nešto manje suđeni od obitelji, ali više od ljubavi.

Prvi prijatelji su iz ulice, susjedi, i vrtićki prijatelji. I jedni i drugi dosuđeni mjestom stanovanja.

Drugi su djeca prijatelja naših roditelja ili rođaci i bratići. Dakle nismo previše utjecali na njihovu prisutnost. Mogućnost izbora nam je prilično mala.

U osnovnoj školi si već možemo priuštiti štogod filtriranja. I dalje nam je izbor dan s obzirom na mjesto stanovanja, ali je nešto širi, poprilično širi nego u vrtiću. K tome imamo i kakvu-takvu osobnost. Razvijamo kriterije. Biramo donekle sebi slične. Tu upoznajemo jednu od bitnijih i svakako nezaobilaznu figuru djetinjstva: "prijatelj iz klupe". Možda smo ga izabrali sami, možda nas je spojila razrednica, no frendovi iz klupe su redovito osebujne ličnost; bilo zato što nam je to najbolji prijatelj ili najlošiji, bilo zato što zna otvoriti lokot bez ključa, izraditi fora šprihericu ili samo doma ima makete aviona ili legiće s gusarima. Osim toga, svi smo vodili bitke oko iscrtane ili zamišljene linije koja klupu dijeli na pravednu polovinu, davali ili primali lekcije o nenošenju i posuđivanju olovka, bojica i gumice za brisanje, i na kraju krajeva - baš zbog te granične linije - usvojili osnove koncepcije intimnog prostora, privatnog posjeda, imovine i svega ostalog što linija i čovjek mogu razgraničiti.

U srednjoj se školi broj potencijalnih prijatelja povećava, a kriteriji za odabir zaoštravaju. U pubertetu se priključuje i ekipa s mora, zatim ekipa sa sporta kojeg treniramo, možda iz glazbene ili benda ili čime se već bavimo u slobodno vrijeme. Prijatelji su sve manje suđeni prebivalištem, a sve više sličnim interesima, sklonostima i talentima. Na fakultetu su naše preference već prilično rafinirane. U dvadesetima krug prijatelja doseže svoj maksimalni dijametar. Vrhunac se postiže od dvadeset pete do tridesete godine života. No, tu smo već lagano počeli i raditi, a to znači da se krug počinje polako sužavati. Kontakte iz osnovne škole smo sve pogubili, iz srednje gotovo sve, a s faksa su isto ostali samo probrani.

U tridesetima smo stariji, plastičniji, nefleksibilniji, manje skloni kompromisima, manje raspoloženi za tuđa sranja. Shvaćamo da su ljudi glupi i dosadni, i samo gledamo kako se izvući iz dozlaboga dosadnih druženja. Ostala nam je šačica zabavnih i interesantnih, sličnog smisla za humor, sličnih intelektualnih sposobnosti... ali baš kad smo našli najbolje, ko za vraga, ili mi nemamo vremena za njih ili oni za nas. Posao, djeca ili hobi, lijenost, lako se nešto nađe. I tako se dijametar kruga prijatelja naglo smanjuje.

Što dalje, ne znam. Iz ranih tridesetih mogu tek prosuditi da nas u četrdesetima ne čeka ništa dobro. Jedino roditelji prijatelja naše djece. To je posljednje povećanje broja prijatelja jer nakon toga mogu samo početi umirati.

Sasvim nevezano za sve dosad napisano, moj subjektivni pseudoznanstveni zaključak je da je krug prijatelja fizikalno mjerljiva veličina i fizički ograničena. Mjerljiva brojem. Što god telefonski imenici i društvene mreže govorile, nemoguće je imati sto prijatelja. Jednostavno nemamo za sve vremena. Prijatelj za kojeg nemaš vremena, nije prijatelj. Neću sad ulaziti u klasifikaciju prijatelj-frend-poznanik, to sad nije bitno. Recimo da se bavimo prijateljima.

Vremenom stječemo nove, ali paralelno gubimo stare.

Točno pred godinu dana izgubio sam jednu prijateljicu, a baš jučer drugu. Zanimljivo je što sam upravo prekjučer bio na klizanju s novom prijateljicom. Nisam očekivao da rečenica poput: "Možemo ostati prijatelji", može osim prekida romantične veze, značiti i istovremeni prekid prijateljstva. Ne biste vjerovali, ali oba puta su bila eksplicitno prekinuta prijateljstva. (Jesu li onda zbilja i bila prijateljstva? To je za neku drugu raspravu.) Bilo bi suludo da sad saberem sjećanja od zadnjih godinu-dvije i prebrojim izgubljene i nađene prijatelje - budite uvjereni da budem ;) - ali zasigurno ne vrijedi omjer jedan za jedan. Iako bi bila ludnica da vrijedi. Zakon o očuvanju količine prijatelja. U vremenskom periodu priljev novih prijatelja jednak je (ili barem sličan) odljevu starih. Ako nađem kakvu koleraciju, koeficijent koji je određuje nosit će moje ime. Jankova konstanta, sviđa mi se.

Kako bilo, šteta što nalaženje prijatelja ne funkcionira kao traženje cure. Vani si, u bircu, skužiš nekog lika za susjednim stolom, kul, zgodan, ima stila, nasmijava cijeli stol. Uletiš: "Bok, bok, di si? Kaj ima?" i ako kliknete uzmeš broj i to je to. Par dana kasnije odete na cugu, "Hoćeš mi biti prijatelj?".

Da budem iskren, nešto slično, ali neuspješno sam i doživio. Bio je jedan lik iz škole za strane jezike. Sretali smo se u prolazu, mi bismo izlazili iz učionice, oni ulazili, ili bismo svi skupa čekali nekakav ispit. I imali smo neku spiku usput i bila je dobra zajebancija. Imao je neku staru igricu, rekao da će mi je dati i uzeo moj broj. Sreo sam ga par mjeseci kasnije, sjetio se igrice i svega i opet uzeo broj. Sljedeći puta nije bio siguran otkud se znamo, ali kad sam ga prisjetio, rekao je: "Da, da, sjećam se da si bio zabavan. Mogli bi na cugu jednom. Daj mi broj?" Na pola diktiranja, skužio je da me već ima spremljenog. Pisao sam vam već o tom izlasku; nisam pokupio broj od nijedne cure, ali dao sam ga frajeru. I to se broji.

Nije se javio. Danas ga znam vidjeti na telki. Skoro jednom tjednom, i to u elitnom terminu, na HRT1. Pametan, duhovit. "Gdje bi nam bio kraj", pomislim svaki puta, on tamo pod reflektorima, a ja s ove strane televizora, sa sladoledom u rukama... "Trebao sam ja njega pitati broj!", zažalim, i provjerim je li ipak stigao sms.


- 18:42 - Stavi u košaricu (17) - Sadržaj košarice - Blagajna

01.03.2014., subota

Poslovice - nova generacija #1

Vrijeme je da ažuriramo i osuvremenimo poslovice i izreke. Riječi, stil i stvari, kojima se koriste da bi životnu situaciju usporedile s banalnom i pritom nam ponudile mudro rješenje, zastarjele su i van upotrebe.

Prva na redu je: "Klin se klinom izbija."

Više nitko zapravo nije siguran što je klin, još manje ga koristi, a još rijeđe mu klin gdjegod zaglavi.

Nova suvremena poslovica stoga glasi: "Kino se kinom izbija."

- Idemo u kino?
- Ne, bio sam jučer i film je bio katastrofa. Karta, kokice, parking; 100 kuna za loš film... više nikad neću u kino!
- Daj, ajde idemo, gledat ćemo nove Coene. Kino se kinom izbija.
- 10:36 - Stavi u košaricu (2) - Sadržaj košarice - Blagajna

< ožujak, 2014 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Loading

junac04 pri yahoo.com


- Tko je?
- Nitko, prijatelju, samo koraci u noći.

Koji smo kurac mi! Po nama se ništa neće zvati...

Tribuson


Nekad je jednostavnije odustati.

Iva


"Life," said Marvin dolefully, "loathe it or ignore it, you can't like it."

Douglas Adams

U komentarima trijumfirali:

Šima 2010./2011.
Šima i Ribac 2009./2010.
Šima i Ruska 2008./2009.
Smisaoživota42 2007./2008.
Bamby 2006./2007.

Do povećanja popularnosti i broja redovitih komentatora, tron drži Šima i natjecanja se neće niti održavati.

Razonoda i statistika






.