Knjige se ne posuđuju. Sigurno svatko od nas već godinama na policama ima neku posuđenu knjigu i unatoč što nas na to podsjeti prilikom svakog temeljitog brisanja prašine, ona i dalje tu ostaje. Ili jer ne znamo od kog smo je posudili ili jer nam je neugodno javljati se nekome nakon toliko godina i priznati grijeh zaborava. Mama cijeli život žali za par knjiga koje je posudila i nikad dobila nazad. Zato me je od rane dobi naučila: knjige se ne posuđuju.
Tu i tamo prekršim to pravilo, ali načelno ga se trudim ispoštovati. Ne toliko zato što ću knjigu (pročitanu ili ne) odložiti na neku policu i potpuno zaboraviti na nju (kao i prijatelj koji mi ju je posudio), koliko jer tko zna hoćemo li dok knjigu pročitam više uopće biti prijatelji. Sporo čitam, a i loš sam prijatelj. Nisam pouzdan za posuđivanje.
Kaže se da nam je obitelj dosuđena, a prijatelje biramo sami. Ne bih se složio. Prijatelje biramo kako biramo i ljubav: možemo odabrati samo one na koje naletimo. Prijatelji su nešto manje suđeni od obitelji, ali više od ljubavi.
Prvi prijatelji su iz ulice, susjedi, i vrtićki prijatelji. I jedni i drugi dosuđeni mjestom stanovanja.
Drugi su djeca prijatelja naših roditelja ili rođaci i bratići. Dakle nismo previše utjecali na njihovu prisutnost. Mogućnost izbora nam je prilično mala.
U osnovnoj školi si već možemo priuštiti štogod filtriranja. I dalje nam je izbor dan s obzirom na mjesto stanovanja, ali je nešto širi, poprilično širi nego u vrtiću. K tome imamo i kakvu-takvu osobnost. Razvijamo kriterije. Biramo donekle sebi slične. Tu upoznajemo jednu od bitnijih i svakako nezaobilaznu figuru djetinjstva: "prijatelj iz klupe". Možda smo ga izabrali sami, možda nas je spojila razrednica, no frendovi iz klupe su redovito osebujne ličnost; bilo zato što nam je to najbolji prijatelj ili najlošiji, bilo zato što zna otvoriti lokot bez ključa, izraditi fora šprihericu ili samo doma ima makete aviona ili legiće s gusarima. Osim toga, svi smo vodili bitke oko iscrtane ili zamišljene linije koja klupu dijeli na pravednu polovinu, davali ili primali lekcije o nenošenju i posuđivanju olovka, bojica i gumice za brisanje, i na kraju krajeva - baš zbog te granične linije - usvojili osnove koncepcije intimnog prostora, privatnog posjeda, imovine i svega ostalog što linija i čovjek mogu razgraničiti.
U srednjoj se školi broj potencijalnih prijatelja povećava, a kriteriji za odabir zaoštravaju. U pubertetu se priključuje i ekipa s mora, zatim ekipa sa sporta kojeg treniramo, možda iz glazbene ili benda ili čime se već bavimo u slobodno vrijeme. Prijatelji su sve manje suđeni prebivalištem, a sve više sličnim interesima, sklonostima i talentima. Na fakultetu su naše preference već prilično rafinirane. U dvadesetima krug prijatelja doseže svoj maksimalni dijametar. Vrhunac se postiže od dvadeset pete do tridesete godine života. No, tu smo već lagano počeli i raditi, a to znači da se krug počinje polako sužavati. Kontakte iz osnovne škole smo sve pogubili, iz srednje gotovo sve, a s faksa su isto ostali samo probrani.
U tridesetima smo stariji, plastičniji, nefleksibilniji, manje skloni kompromisima, manje raspoloženi za tuđa sranja. Shvaćamo da su ljudi glupi i dosadni, i samo gledamo kako se izvući iz dozlaboga dosadnih druženja. Ostala nam je šačica zabavnih i interesantnih, sličnog smisla za humor, sličnih intelektualnih sposobnosti... ali baš kad smo našli najbolje, ko za vraga, ili mi nemamo vremena za njih ili oni za nas. Posao, djeca ili hobi, lijenost, lako se nešto nađe. I tako se dijametar kruga prijatelja naglo smanjuje.
Što dalje, ne znam. Iz ranih tridesetih mogu tek prosuditi da nas u četrdesetima ne čeka ništa dobro. Jedino roditelji prijatelja naše djece. To je posljednje povećanje broja prijatelja jer nakon toga mogu samo početi umirati.
Sasvim nevezano za sve dosad napisano, moj subjektivni pseudoznanstveni zaključak je da je krug prijatelja fizikalno mjerljiva veličina i fizički ograničena. Mjerljiva brojem. Što god telefonski imenici i društvene mreže govorile, nemoguće je imati sto prijatelja. Jednostavno nemamo za sve vremena. Prijatelj za kojeg nemaš vremena, nije prijatelj. Neću sad ulaziti u klasifikaciju prijatelj-frend-poznanik, to sad nije bitno. Recimo da se bavimo prijateljima.
Vremenom stječemo nove, ali paralelno gubimo stare.
Točno pred godinu dana izgubio sam jednu prijateljicu, a baš jučer drugu. Zanimljivo je što sam upravo prekjučer bio na klizanju s novom prijateljicom. Nisam očekivao da rečenica poput: "Možemo ostati prijatelji", može osim prekida romantične veze, značiti i istovremeni prekid prijateljstva. Ne biste vjerovali, ali oba puta su bila eksplicitno prekinuta prijateljstva. (Jesu li onda zbilja i bila prijateljstva? To je za neku drugu raspravu.) Bilo bi suludo da sad saberem sjećanja od zadnjih godinu-dvije i prebrojim izgubljene i nađene prijatelje - budite uvjereni da budem ;) - ali zasigurno ne vrijedi omjer jedan za jedan. Iako bi bila ludnica da vrijedi. Zakon o očuvanju količine prijatelja. U vremenskom periodu priljev novih prijatelja jednak je (ili barem sličan) odljevu starih. Ako nađem kakvu koleraciju, koeficijent koji je određuje nosit će moje ime. Jankova konstanta, sviđa mi se.
Kako bilo, šteta što nalaženje prijatelja ne funkcionira kao traženje cure. Vani si, u bircu, skužiš nekog lika za susjednim stolom, kul, zgodan, ima stila, nasmijava cijeli stol. Uletiš: "Bok, bok, di si? Kaj ima?" i ako kliknete uzmeš broj i to je to. Par dana kasnije odete na cugu, "Hoćeš mi biti prijatelj?".
Da budem iskren, nešto slično, ali neuspješno sam i doživio. Bio je jedan lik iz škole za strane jezike. Sretali smo se u prolazu, mi bismo izlazili iz učionice, oni ulazili, ili bismo svi skupa čekali nekakav ispit. I imali smo neku spiku usput i bila je dobra zajebancija. Imao je neku staru igricu, rekao da će mi je dati i uzeo moj broj. Sreo sam ga par mjeseci kasnije, sjetio se igrice i svega i opet uzeo broj. Sljedeći puta nije bio siguran otkud se znamo, ali kad sam ga prisjetio, rekao je: "Da, da, sjećam se da si bio zabavan. Mogli bi na cugu jednom. Daj mi broj?" Na pola diktiranja, skužio je da me već ima spremljenog. Pisao sam vam već o tom izlasku; nisam pokupio broj od nijedne cure, ali dao sam ga frajeru. I to se broji.
Nije se javio. Danas ga znam vidjeti na telki. Skoro jednom tjednom, i to u elitnom terminu, na HRT1. Pametan, duhovit. "Gdje bi nam bio kraj", pomislim svaki puta, on tamo pod reflektorima, a ja s ove strane televizora, sa sladoledom u rukama... "Trebao sam ja njega pitati broj!", zažalim, i provjerim je li ipak stigao sms.
Post je objavljen 04.03.2014. u 18:42 sati.