 vani svi tak dobro žive da se plaća nekom tko bi uživao par mjeseci u mučenju. čisto valjda zbog statistike moraju imati i postotak nesretnih. i toliko zainteresiranih ima da se natječaji raspisuju. nije ziher ni da ćeš dobit, moraš poslat CV, cover letter... ambicija se traži svugdje. to je tržište rada. |
|
Jedna od muškarcima najzagonetnijih i najintrigantnijih prostorija na svijetu. Kako izgleda, što se u njoj zbiva? Je li ista kao i muška? Ili je zrcalna ili potpuno drugačija? O čemu cure pričaju? Tuširaju li se? Koliko ima tuševa? Upravo je taj segment s tuširanjem najzanimljiviji. Većina cura se nakon teretane, aerobica ili sličnih rekreacija ne tušira. Zato većina svlačionica i nije toliko interesantna. No, tu i tamo, prolazeći kraj svlačionice začujem žubor tuševa i tada znam – to je ona PRAVA ženska svlačionica. Osjetim slabost u koljenima, tlak mi padne, skoro se srušim. Sama pomisao na nekoliko ženskih tijela pod mlazovima vruće vode baca me u nesvijest. Pogotovo ako znam da u svlačionici ima više od tri tuša i ako mi se učini da ih je isto toliko u funkciji. Slika koja mi je preapstraktna za zamisliti. Previše guzica, sisa, bikini-zona, previše stvari za zamisliti, od veličina, oblika, strukture, načina depilacije. O čemu pričaju dok se tuširaju, kako se šamponiraju..? Previše toga za procesuirati u jednom trenutku. Ako mogu s ičim usporediti onda je to potok čokolade. Mliječna čokolada, crna čokolada, s limunom, s lješnjacima, s jogurtom, gdje izvire, kamo teče, gdje se ulijeva, hoće li teći zauvijek, zaledi li se po zimi (pa otuda ledene kocke)? Jednostavno previše. I kao i s čokoladom, ako je previše, možda čak i nije tako slatko. Ovisno zapravo kojim sportom se bave. (jer kako rekoh, rekreativke se uglavnom ne tuširaju, za razliku od profesionalki koje se ozbiljno bave nekim sportom, a većina sportova na profesionalnoj razini nema ženstveni efekt na tijelo) Samo rijetki su ovdje bili, oni najsretniji i najodvažniji. Ne znamo jesu li se vratili. – ugravirano je na svodu ženske svlačionice. |
|
Valjda zbog proljeća, ili bliskog mjeseca, jučer sam se probudio zaljubljen u 5 cura. I rekoh si: dosta je bilo, basta! Dosad sam uvijek igrao na kartu spontanosti – kao sve će se posložiti samo. Ma hoće drek. Ako sam zbog nečeg pušio cure, onda je to bilo zbog krivo (loše i neracionalno) posloženih prioriteta. Ovaj put sam odlučio sve staviti na papir i iskalkulirati gdje su realno najveće šanse za uspjeh. Zatomit ću osjećaje, subjektivne preference, činjenice da neke pričaju 6 stranih jezika i nose rajf. Cilj je jasan. Do prvog maja biti u vezi koja će potrajati najmanje do 1.8. Sedmi mjesec zna bit jako dosadan. Bit će tablica. Svaka cura će biti procijenjena u 3 kategorije. Pardon, neće cura biti procijenjena, nego njen odnos sa mnom, naša kompatibilnost odnosno moje šanse kod nje. Znači svakoj kategoriji će bit dodijeljena ocjena od -3 do +3. Kategorija prva – biološka privlačnost. Ocjenjuje se na temelju razmjene pogleda; koliko nam se sreću pogledi, uhvatim li ja njen pogled na sebi ili ona uhvati uvijek moj. Kategorija druga – komunikacija. Imamo li spiku, imamo li o čemu pričati, komuniciramo li uopće?, razgovaramo li nesadržajno, prazno, ili imamo miljon tema, zajebanciji nikad kraja i nikak da prestanemo pričati. Kategorija treća – frekventnost susreta. Viđamo li se često, rijetko, slučajno ili uvijek na istim mjestima? Imam li njen broj, mogu li do njega doći (lako ili teško) i sl. I bonus kategorija – subjektivna procjena uspješnosti. Ukupni dojam – dal mi se čini da je zapaljena za mene ili ne? Kako je najbolje smanjiti dozu subjektivnosti koja je najčešće razlog svih zala, za ovu kategoriju raspon ocjena se kreće od -1 do +1.  Malo se povećala brojka s početka… 11 ih je, a čak u 7 sam zaljubljen. Evo kaj se desi kad petkom navečer umjesto van odeš na aerobik. Znam da vam niš ne znači moja tablica, niti vam je interesantna… htio sam samo da se uvjerite da sam gotovo u potpunosti isključio subjektivni faktor, emocije i iskrivljene ideale, i da cure doživljavam 100% objektivno i isključivo kao matematičke vrijednosti u konvencionalnom algebarskom kontekstu. Mama mi je sigurno ponosna. |
|
Upoznao sam curu koja uči 6 jezika. Paralelno. Dva već dobro zna, četiri na 1. stupnju. 6!! Trebali li išta dodati!? Zaljubljen sam. Večeras sam prodao i jedan od top3 uleta: "jel bolje čagaš il pričaš francuski?" A bila je večer francuske šansone, kužite. No bilo je isforsirano, (nije bilo poliglotici), nisam mogao otići doma bez da to kažem pa sam našao neku žensku bezveze (ni sim ni tam reakcija). Oh, kad bi šansone bile svaku baš svaku subotu. ili srijedu. |
|
Filmovi se snimaju iz godine u godinu, knjige se pišu iz godinu u godinu. I svake godine ima par filmova i knjiga koje bi trebalo pogledati odnosno pročitati. Netko tko sad krene s gledanjem/čitanjem mora držati tempo s novim filmovima i knjigama, ali mora (ili trebao bi) proći i kroz osnovno gradivo, klasike, kultna djela. Tako bi se opseg lektira u školama iz godine u godinu trebao povećavati. Barem za jednu knjigu svakih pet godina. Povijest isto konstantno nastaje. Svaka generacija učenika ima sve više gradiva za naučiti. Naši starci su stali malo nakon 2. svjestkog rata i sukob sa Staljinom. Mi smo već došli do rušenja Berlinskog zida. Klinci će morati učiti i o 3. svjetskom ratu i smaku svijeta sljedeće godine. U svim znanostima znanje se širi, činjenice, formule, zakoni samo množe. Neminovno je da za par generacija 8 godina osnovne i 4 godine srednje neće biti dovoljno. 9+5 sustav je neizbježan. Visoko obrazovanje su već pred par godina produžili za 1 godinu! Neki fakulteti se opiru, ali svake godine je sve više i više bolesti, sve više i više lijekova, sve više i više izuzetaka od pravila... medicina će se kad tad morati prebaciti na 7 godina. Htjeli - ne htjeli, za 100 godina i na 8. I pazite tada: 10 godina osnovne 6 srednje 8 faksa U najboljem slučaju si s učenjem gotov s 30. Padneš jednu godinu ko svaki normalan čovjek - već ti je 31 (naravno, više ne govorim o medicini). Dobro, živjet ćemo 130 godina tako da se ne moramo bojati, radit ćemo sljedećih 70. A glava Steve Jobsa, pod staklenim zvonom spojena žičicama na neki aparat, prezentirat će ipad4563 (brži, bolji i ljepši od ipad-a 4562). Iako svi znamo da tada više neće biti interneta. Vladat će sada nepojmljivi... Outernet. |
 Iako nisam sklon istraživanju na interneta (prevelik je, previše stranica, previše loših, previše nedovoljno stručnih, previše nepreglednih), natjerao sam se proučiti malo taj moj keratokonus. Otprilike što sam i znao, lijeka nema, to je progresivna bolest i jedino pitanje je hoće li jednog dana toliko uznapredovati da će mi samo operacija moći pomoći. Pod operacijom se misli na transplataciju rožnice. Postoji i nekakav cross-lifting - UV operacija kojom se zaustavlja uznapredovanje bolesti, ali samo napredovanje, ona ne ispravlja vid... trenutačno nisam zainteresiran.Transplatacija rožnice se čini kao vjerojatno rješenje. Jednog dana naravno. Ako. Htio ili ne htio, počeo sam razmišljati o potencijalnih donatorima. Srećom, oko mene sve neki ljudi savršenog vida, odredom rođeni za snajperiste ili pilote. Nesrećom, mislim da se rožnica ne može transplatirati dok je donator živ jer rožnica je samo jedna i, logično, onda on više ne bi vidio. Osim ako nemam nekog tko me toliko voli da bi dao lijevo oko za mene. Doslovno. Ili osim ako jednog dana nekom ne zatreba bubreg - "može, frende, ali reci mi prvo, kak vidiš na ovo lijevo oko?". Ujak, dr.med., je rekao da ne moram čekat dok netko odapne, da mogu dobit rožnicu od mačke ili psa. To bi bilo dobro - vidim u mraku. U slučaju cucka niš ne bih izgubio - ionak sam daltonist. A i sova ima velike i lijepe oči. (ko neki negativac iz Batmana - "nosio je povez preko lijevog oka, a onda su mu dali rožnicu od sove... skinuo je povez i ispočetka je sve bilo normalno, no ubrzo je počeo huhukati kad bi pao mrak... nazvali su ga... čovjek-sova: the huhu-man") |
|
da nije bilo pokreta za ravnopravnost žena, sad bi vi drage zaposlene čitateljice sjedile doma i ovo čitale zavaljene u fotelju, s jednim okom na omiljenoj seriji. da, da, bile bi 'profesionalne' domaćice bez prava glasa, ali recite iskreno da to ne bi bilo bolje od sjedenja za kompjuterom cijeli dan u firmi s dosadnim kolegama i još iritantnjim šefom za vratom, a sve za male pare... i s tim da si dijete ne vidiš cijeli dan, da ti ga odgaja netko deseti (netko tko je za to školovan i tko je isto tako morao ostaviti svoje dijete nekom dvadesetom da bi mogao čuvati tvoje od 7.30 do 16.30). s druge strane, lijepo je da možete studirati, raditi i nešto promijeniti, i da vam nije jedini životni cilj onaj nametnuti - roditi muškog potomka. opet, glupo je i kaj dok žene nisu radile, jedna plaća je bila dovoljna za peteročlanu obitelj dok sada dvije nisu dovoljne za tročlanu. nažalost, očito nema sredine, ili je predaleko. sretan! |
|
Sjećate se ovog posta? Tanki zidovi, iz današnjih zahoda sve se čuje. Ali uspio sam naći odličan wc u firmi. Slabo frekventan, a prostran, prozračan... ventilacija radi dosta bučno, tako da je dobra amtosfera; nitko ne čuje tebe, ti ne čuješ druge, začas se opustiš, listaš stranice štiva... čak sam par puta i zapjevušio. Skoro pa magično mjesto. No, kao i voćka poslije kiše kad se sunce malko skrije, tako i u zahodu nestane sve te čarolije čim se svaki dan u 15:50h ventilacija ugasi... i on postane kao prvo - obično malo posrano drvo. |
|
oduvijek tvrdim da imam previše zajedničkog s Georgeom Constazom. ono kad intervjuira kandidate za stipendiju pa odabere sebi sličnog koji isto "wants to be an architect". firma bi uzela par pripravnika, a meni su u ruke slučajno dospijeli životopisi kandidata. katastrofa. sve neki redovni studenti, jedva preko 5 godina studiranja, ambiciozni, s vannastavnim aktivnostima... kaj je to? gdje su normalni ljudi koji žele potratiti koju godinu života dok još mogu? katastrofa br 2. vizualni identitet cv-a. očajan. veličina fonta 16, pričam ti priču, dvostruki prored, 3-4 stranice... kaj je to? samo faks iza sebe imaš, 1 stranica maksimalno! ak sam za nekaj naci, onda je to za tipografiju. volim dobro odabran font, veličinu fonta, volim kad se poštuju neke stvari: razmak iza zareza, razmak iza točke i sl. čak i na sms porukama poludim na nepostojanje razmaka iza interpunkcije kaj radis?sutra imam ispit,ali mozemo u kino;)iako ima dog.ali tek kasnije,,,,ak ne vidimo se sljed tjedan još kad onda ubaci "neznam" ili sl... iako nemam pravo biti i pravopisni naci jer i ja znam često zaflaksat s ije-je... takve stvari dosta govore o čovjeku... čuda možeš otkriti i kad još u Wordu klikneš paragrafić... želiš li zbilja zaposliti osobu koja tekst poravnava "spaceom"? kužim ja da ljudima to nije bitno... ali... zapravo ne kužim. jedva sam uspio naći jednu kandidatkinju. 7 godina studiranja (iako sad po bolonji faks traje 5 pa ono što je prije bilo 7-8, sad je 8-9 godina tako da moj idealni kandidat još studira i nadam se razmišlja kako bi bilo bolje da je upisao krajobraznu arhitekturu, al sad je kasno i cijeli život će biti nesretan). mada životopis joj je u onom eu formatu pa nije ni imala previše prilike za zabrljat. al svira klavir. iako ima i jedna trenerica aerobica... hm... šteta da ja neću voditi razgovore za posao. iako bi to bilo logično. jer zbog godina, vjerojatno će sa mnom ići na ručak... a mislim da zaslužujem ručati sam s najboljima. p.s. i da se mene pita, "justified" poravnjavanje teksta bih specijalnim dekretom izbacio iz Worda i njemu sličnih. oni "vole kad lijepo izgleda, pravilno, poravnato i lijevo i desno"... debili. to kaj tekst izgleda ko na spravi za mučenje (a i čitatelj isto)... |
