Koliko ste puta pojeli sladoled na štapiću, u blizini nije bilo koša za smeće, i niste imali kud sa štapićem? Ili je na štapiću kod za nagradnu igru, niste u blizini računala, a imate osjećaj da je baš vaš kod dobitan, pa zato želite sačuvati štapić? Vašim mukama je kraj.   H&M - 19,99 eura. |
Vozio sam se u helikopteru. Kaj da vam više velim. (klikni na fotke za nešto veći prikaz)        |
|
Nemam puno blog konkurenata. Imam dost visoko mišljenje o sebi kao blogeru. Svjestan sam svog manjkavog stila, nekad i pravopisa, ali teško da ću nekome priznati da je bolji ili zanimljiviji. Netko možda ljepše piše, ali ima glupe fore. Netko zbilja piše odlično i čak se ni ne trudi imati fore, ali njega ću onda proglasiti dosadnim jer ili ima ciljanu publiku (žene), ili se vječito bavi ozbiljnim temama, ili prečesto intimnim. . Nekad skužim da je nekom mom čitatelju neki drugi blog i zanimljiviji i zabavniji i smješniji, ali onda ću tog čitatelja bezrezervno optužiti za manjak inteligencije ili loš smisao za humor. Superiornost sam spreman priznati jedino svijetuuboci i raymondici. Oni stvarno znaju izvanredno napisati. No pred njima mi nije problem kleknuti jer ionako ne spadamo pod istu kategoriju, a i u biti dosta rijetko pišu, a nekad odu i malo pre“duboko“. Mandrak recimo pada u moju kategoriju, no za njega ionako nitko ni ne zna da postoji, a i ponos mi ne dopušta da mu priznam ikakvu kvalitetu (jasno, govorim o prošlim lijepim vremenima jer ovo zadnjih mjeseci je tužno za gledati, čitam ga ko što slušam starca na samrti – samo čekam koja će mu biti zadnja). Ostale neću sad spominjati, nemojte mi se ljutiti, ne zato jer su bolji ili lošiji, ionako nije tema rangiranje blogova. No, između sedam gora i sedam mora ima jedan blog (ako je to uopće i blog) koji mi je trn u oku.  Ne jer sam ljubomoran kako piše, ne zbog popularnosti (veće od moje)… već samo radi naklonosti jedne čitateljice. Istina, povremene čitateljice, ali čitateljice koju ne mogu tako olako proglasiti glupom i bez smisla za humor. Voli Seinfelda, Larry Davida, IT Crowd… jedino joj u tom nizu fali The Office da bi bila savršena. Dobar joj je Office, ali „ipak ne baš toliko“… Shrvao me njen odgovor na pitanje koliko često koga čita. Mene u prosjeku svakih 14 dana, a Aleksandra svakih 10. Teško mi je živjeti s tim brojkama. Kaže da smo ko kruške i jabuke, da nas se ne može uspoređivati, no ipak… „Ne mogu to opisati, jednostavno kul piše, fora mi je to što piše, smiješan je nekad, sviđa mi se taj neki - kak bi to nazvala - cinizam, ko da piše prozu, ali piše u stihovima, sviđa mi se to, sviđa mi se, nema interpunkcije“... Još joj je i smiješan, a uopće se ne trudi!! Ne znam ima li na internetu mjesta za oboje... ili Stanković ili ja! |
|
Mogu biti vrlo korisni. Nekad će ti preporučiti neki film, seriju, knjigu, nekad ćeš preko njih i nabaviti nešto od toga. A nekad možda i kupiti. Blog frend je vrlo zahvalan za poslovanje. Kad kupuješ nešto od „živog“ frenda, tu se uvijek nekakva nelagoda stvara jer zapravo je teško prijatelju lupiti visoku cijenu. S blog frendom si najčešće nisi baš tak dobar, vidli ste se jednom i eventualno se viđate i dalje jednom godišnje, i on će ti bez problema lupiti cijenu za koju misli da je pristojna i fer. A pošto si niste ni jako dobri, ali ni potpuni neznanci, onom drugom je malo neugodno baciti se u cjenkanje. Iz istog razloga – tog savršenog balansa između poznavanja i nepoznavanja – ovaj koji prodaje je u prvom redu dobro promislio koju cijenu će lupit jer i njemu je malo bed uvaliti neko sranje za velike pare. Da skratim, kupio sam fotić od Amberke. S druge strane, opet ta ravnoteža (ne)poznavanja omogućava ti mnoštvo drugih igrica. Tako na primjer možeš si dozvoliti da prilikom primopredaje fotića kažeš: joj, sori, zaboravio sam dignuti pare, nemam sad 300, dam ti 100, a sljedeći put kad se vidimo 200. I nastavite se viđati svake 3 godine. Šimi pak svaki put kakti zaboravim uplatiti 70-ak kuna. Ona mi je inače ekskluzivni dobavljač Avon vosak-gela za kosu. Al ona uvijek šuti i veli da nema problema. A ja svaki put iznova pitam kolko točno moram uplatiti, i poštarinu i sve, i onda platim 3 mjeseca kasnije jer skužim da ću za tjedan dana morati ponovno naručiti. Sve mi se čini da će uskoro neka ultimativna narudžba od 300 komada za doživotnu zalihu. A onda prestajem pisati blog. I tak... jednog dana kad će na nekom natječaju pobjediti fotka autoportreta moje frizure, moći ću na dodjeli nagrada reći da to ne bih postigao bez bloga i blog prijatelja. |
|
Ponovno sam krenuo s trčanjem po Maksimiru. I tak... trčim, jedva dišem, i lagano sustižem neku žensku ispred mene isto joggericu, i taman je dostignem na početku najveće uzbrdice u Maksimiru... i sad bih obično usporio, ali jebiga zbog macho-alfa spika si nemrem dopustiti da do vrha brda ne stignem prije nje i to s pristojnim razmakom. I onda ko budala – noge gore, pluća se stisla, slezena kaže ne, astma guši, vid mi se muti – ali sve samo da do gore dođem prije. Skoro sam se srušio, pao bez svijesti i otkotrljao u Peto jezero... kad su mi se žniranci odvezali i spasili mi život... jer opasno je s odvezanim žnirancima trčati. Motivacija je strašna stvar. Znam da su još davno napravili nekakav eksperiment s dvije grupe nekakvih sportaša. S jednima je trenirala neka ženska, s drugima nije. Naravno da su ovi sa ženskom napravili bolje rezultate. Nije bezveze da ćete na sveučilišnim i sličnim veslačkim regatama u osmercima uvijek vidjeti kormilarku. Jer ekipi koja tamo vesla medalje i nisu tak bitne pa im se neda previše mučiti. Zapravo se sve svede na to da se prva dvojica do kormilarke prekenjavaju, a ovi iza zajebavaju. Oni profesionalni osmerci većinom uvijek imaju kormilara jer mi takva vrsta motivacije ne treba, oni su ovak i onak nabrijani na medalje, olimpijade i sl., to im je dovoljno. Zato sam recimo ono tražio pisarku koja će tipkati moje scenarije. Jer neću nikad niš napisati osim ak se fatalno ne zaljubim, ultimativno sretno ili dozlaboga nesretno. Jedini strip koji sam napisao/nacrtao od osnovnjaka je bila očajna parodijsko-patetična sf gusarska priča nastala iz još očajnije zaljubljenosti. |
|
Grozan bloger sam postao. Postavljate pitanja, osmišljavate viceve s Balićem, znate točan dan kad se vraćam s godišnjeg, a ja iz lijenosti i ravnodušnosti samo ignoriram. Pravim se da ne znam tko ste. Nisam postao novi čovjek. Nemam nikakvih spektakularnih planova, nemam ih ni tak puno. Ni ljeto nije bilo ništa spektakularno, ali opet i više nego dovoljno dobro da žališ jer je prošlo. Sudeći po fotkama, cijelo ljeto sam proveo svirajući air-gitaru. Sutra se vraćam na staze stare slave. Par riječi o juhama iz vrećice. Maggi juha se kuha 5 min u otvorenoj posudi. To je prva na koju sam naletio, a da ne zahtijeva poluotvorenu posudu. Revolucija. |
