Svijet je u kurcu. Vlada kaos. Kaos nekakvih glupih sistema, sustava, protokola, kojih se svi moraju pridržavati, koje svi moraju proći. A nitko nije sretan. Nitko.
Lova. Sve se vrti oko love. Moraš se zaposliti, raditi, zarađivati, ako ne zarađuješ abnormalno onda moraš dignuti kredit da bi mogao izgraditi kuću, onda otplaćuješ kredit do 55., onda još moraš raditi 10 godina, i onda kad si star i pišaš kamence – onda možeš uživati. Ali onda se brzo umoriš i teško ti je hodati daleko, rijetko tko od frendova ti je i živ, avioni su skupi.
Nemaš opciju. Ne možeš ne raditi. Moraš kupiti kruh i mlijeko. Jer ne možeš ih sam napraviti – u gradu ne smiješ imati kravu, a vrt ti je premali za njivu. Možeš prodati stan u gradu i kupiti zemlju na selu i živjeti od plodova zemlje, no klincima moraš kupiti knjige za školu i dati 30 kn za izlet. A u knjižarama ne primaju paradajze, a ni učiteljica ne prima paprike. Za kilu pšenice dobiš jedva 0,80 lipa, to ti nije za niš.
Ovako ili onako, moraš nekako doći do novaca. A pretpostavljamo da si pošten kolko tolko.
Da, uvijek možeš popizditi i otić u podnožje Himalaje i živjet od nekakvih bobica i spavat u zemunici. No, pitanje je i tamo kako stvari stoje sa zemunicama, mogu li se one graditi, treba li uplatiti kakve doprinose, podnijeti zahtjeve. No pustimo to, pretpostavimo da si društven čovjek, voliš razgovarati, zaljubljivati se, nije u prirodi čovjeka živjeti sam u špilji.
Znači, moraš raditi. Nemaš apsolutno nikakve druge opcije. Sve se podredilo tome da moraš zaraditi novce.
Kažu da bi nas jedino replikator mogao spasiti. Vjerojatno. Jedan bi bio dovoljan (pa da iz njega repliciramo drugi, hah). Ali za taj prvi će se ubijati. To, dakle, možemo prekrižiti. Morat ćemo raditi dovijeka.
Imaš ljude koji vole svoj posao, imaš one koji ne vole i imaš seronje. Seronje su oni ambiciozni kreteni, u odijelu i kravati, postojane frizure, obrijani (i po licu i po prsima), možda učlanjeni u HNS ili mladež HDZ-a, koji jebeno obožavaju biti revizori i tu vide svoju karijeru.
Kako god bilo, svi oni rade, neki više, neki manje, neki sretnije, neki manje, neki društveno korisnije, neki manje.
Rekao sam gore da nitko nije sretan. I nije, čak ni oni koji su sretni na poslu i rade posao koji žele, jer stavim ruku od vatru ako svatko od njih ne bi radije ostao doma 4 od tih 5 dana u tjednu, nego otišao na posao.
Svi oni jebeno sjede 8 sati dnevno. Imaš glumce i još možda dvije profesije koje ne uključuju sjedenje. Svi ostali sjede cijeli dan.
Da te neki vanzemaljac pita što ljudi rade na Zemlji, mislim da bi najtočniji odgovor bio: sjede.
Do posla se dovezu autima, neki tramvajima, ali puno manje biciklima, a da ne govorimo pješke. Pješke na posao idu ljudi kojima je firma blizu. Rijetko tko će do posla pješačiti više od 30 minuta. Možda sam puno i rekao. U autima, tramvajima i na biciklima isto sjedimo. Onda dođemo doma i sjednemo na fotelju jer – kaj gnjaviš – valjda se mogu odmoriti nakon napornog dana. Onda se kao idemo baviti sportom. I to je vjerojatno postotak populacije ispod 50% sigurno. Otrčimo 5 km, otplivamo 1, napravimo pet serija na benču i šest serija trbušnjaka i osjećamo se jebeno dobro i zadovoljno, i slatko zaspimo. A zapravo smo kurac napravili; ako smo 2 sata dnevno u aktivnom pokretu.
I jel to normalno, jel to prirodno? Kad već imamo tisuće kostiju i mišića.
Sve ide k onom u što se pretvorio ljudski rod u Wall-E – lebdit ćemo gradom u foteljama, debeli ko svinje, na cijevčicu srkati sokić i na laserskom touch screenu odabirati S03E02 naše omiljene serije.
Neki dan se u Zagrebu trčao maraton. Standardi su u društvu takvi da se istinski diviš čovjeku koji može otrčat maraton, 42,2 km. Nadljuski. Jer ti naravno to ne možeš. Zato kaj sjediš cijeli dan; radiš ili učiš ili čitaš ili pišeš ili gledaš. Umjesto da bi svatko od nas, kad zagusti, mogao otrčati 40 km zbog kakve god idiotarije. A onda imaš i triatlonce, iron man i slične pizdarije di ljudi čuda rade. Al što je najžalosnije, pitanje je uopće imaju li ljudi respekta prema takvim stvarima. Jer, evo, u Zagrebu će ljudi prije popizditi kaj moraju u nedjelju na semaforu pričekati 20 minuta...
Što je najbolje, da baš zagusti, svi bi mi mogli odrapiti 40 km. I to bez problema. Ali psiha, psiha nas koči. Psiha nam neda ni da 4 otrčimo. Ali i to je zato jer nemamo motivacije. Di bi je i našli kad je sve tak u kurcu. Za kaj da se mučimo? Sve je dozlaboga glupo, nelogično i daleko od bilo čega zdravorazumskog i prirodnog.
U proljeće sam bio na jednom otoku i prehodao s jedne strane otoka na drugu pa na treću pa opet na prvu. 25 km, 9 sati. Ne bih ni krenuo da sam dobro razmislio koliko je to zbilja 25 km i po kakvom terenu. Na manje od pola bih odustao da mi iza leđa nije bila neprohodna šikara. Kasnije nisam mogao odustati jer sam bio žedan i jedino što me držalo na nogama je bila voda koja me čeka na vrhu brda. Okej, i dvije cure u društvu (to je ono o čem sam vam pričao pred par postova – najbolja motivacija). Al mi je zato na kraju bilo jebeno i pojeo sam najbolji grah u životu i sljedeća dva dana uživao u rijetkom duševnom spokoju, unatoč muskulfiberu po cijelom tijelu i ukočenim leđima. A bilo je ljudi koji su i 55 km prešli, i to ne prehodali, već pretrčali, i sigurno nisu imali drugi dan muskulfiber. I tak bi svi trebali.
Sjedimo 8 sati umjesto da trčimo po šumi i lovimo večeru. Zakoljemo zvijer i pojedemo je samo posoljenu da imamo snage vratiti se kući. A ne mi tu da se samo žalimo kak je meso žilavo, ima žlundre, nije dovoljno pečeno i začinjeno... u bojleru nema tople vode, sobna temperatura ne smije biti ispod 24 (zato kaj nam je cirkulacija u kurcu jer samo sjedimo!).
Sad kad razmišljam sve je otišlo u kurac pojavom intelektualaca. Umjetnost je lijepa, znanost korisna, ali da bi one nastale morala se pojaviti određena skupina ljudi kojima se više nije dalo raditi i kopati po cijele dane; oni su rekli: mi smo pametni, mi ćemo pisati knjige, izmisliti slova, brojke, matematiku, objasniti kako funkcionira svijet (fiziku), ali zato nećemo imati vremena raditi u vrtu, no vi i dalje radite, a pošto mi nećemo imati svoje povrće da se trampamo, uvest ćemo novac, bute vidli – jednostavno je.
Ne znam kad se to odigralo, niti gdje, ali prilično sam siguran da je tu krenulo nizbrdo.
|
