nedjelja, 29.09.2024.
Dva pitanja
Moje je mišljenje da su sve religije "spika za utjehu". Što vi mislite o tome?
Jedno od belgijskih katoličkih sveučilišta jučer je među ostalim ustvrdilo da je papin stav o ulogama žena u društvu deterministički i reduktivan. Što mislite o tome?
Čovjek se rađa i zatim odrasta u bolesnome društvu, zasnovanom primarno na sukobu poradi opstanka fizičkoga tijela. Njegov je mozak, dakle, primarno mozak sukoba, prijetnje, obrane i napada, nespokoja, tjeskobe. U takvom se mozgu rađa ideja religijskog Boga, nekoga "izvana" i "gore" tko nudi rješenje. To rješenje kaže: samo se predaj Meni; ili: samo vrši Moju volju. Milijuni se trude oko toga, i svi, baš svi zbog toga pervertiraju svoju psihu. Neki je pervertiraju na prividno miroljubiv način, ne opirući se zlu, a neki na očigledno nemiroljubiv način, smatrajući da su ubijanje i ratovanje jedini način da se u danim okolnostima vrši Božja volja. Utješno je ako znamo da je naše neopiranje zlu, iako generira ogroman broj problema, nesporazuma i konfliktnih situacija, podržano od strane Boga. Također je jednako utješno da nas Bog podupire u borbi protiv nevjernika, heretika, neprijatelja i ostalih koji ne vrše Božju volju. ;) Dakle, religija je po defaultu neka vrsta "spike za utjehu", ili način da opravdamo svoje fantazije.
Papa Franjo, kao i svi pape prije njega, nije slobodan čovjek. On se nalazi u kategoriji ljudi za koje se humoristički kaže: trepni dvaput ako si otet. Kad god on razgovara s nekim grupama a da su kamere ili mikrofoni uključeni, on ne razgovara kao privatna osoba, već kao papa. Ako bih neku definiciju pakla ili prokletstva uzeo kao realnu, onda bi to bila definicija koja opisuje položaj pape u 21. stoljeću: taj čovjek ne smije ni jedno jedino slovo izreći a da ono nije usuglašeno s Naukom Vjere. A kamoli da o bilo čemu kaže što zaista misli. To što on djeluje kao da upravo govori što misli samo je vješto načinjena maska. Maska koja imitira puno toga, npr. dobru volju, ekumenizam, ljubav itd. Pitajte tog jadnog otetog čovjeka o ženama, inzistirajte na pitanjima, inzistirajte na tome zašto žene ne mogu biti svećenice! Nećete dobiti odgovor. Papa Franjo reći će nešto što neće biti odgovor na vaše pitanje. Naprosto će izignorirati vaše pitanje. Uvijek iznova. Uvijek iznova. Ako ga pitate zašto žene ne mogu biti svećenice, njegov će odgovor biti: "Žene su......" I to je to.
Osobno i intimno mislim da čovjek ima čudesan potencijal, no da je kroz cijelu povijest taj potencijal kanaliziran u ideje vladanja nad njim, primarno u ideju personalnog Boga, Jahvea ili bilo kog drugog. Bog služi samo i jedino tome da se pomoću njega vlada drugima, da se pomoću njega manipulira drugima poradi vladanja. Ne vidim drugu svrhu Boga. Vjernici se sa mnom, naravno, neće složiti. Nekim se vjernicima događaju zaista čudesne stvari i to treba poštovati, postoje nebrojena čudesna tjelesna ozdravljenja, sinkroniciteti, proricanja, telepatije, ozdravljenja od zamračenja psihe, čuda druge vrste. Svakako nisam od onih koji ne vjeruju u sve to. Problem je, međutim, u tome što vjera uvijek ima svoju cijenu: ti se na nešto obvezuješ, i ti se nekome obvezuješ. Nema vjere i nema čuda tamo gdje se netko baš nikome ni na što ne želi obvezati i sve obvezujuće faktore šalje u tri pičke materine. Ili ima, ali se o tome ne piše i ne govori.
Da je papin stav o ulogama žena u društvu deterministički i reduktivan, to je vrlo lucidno uočeno. Ne znam je l' uopće treba dodatno objašnjenje. Papa stavlja ženu u strogo ograničen broj uloga, a njezinu ženstvenost vidi kao biblijsku, dakle dogmatsku kategoriju. Žena nije slobodna da sama sebe opiše ili ne opiše, već je ona, ipak nekako, jebiga, ta glupa Eva koja je od zmije uzela jabuku. Pa je u najbolju ruku ženstvena. Eh, da, žena je ženstvena - to je tako divno rečeno! Stoga, jasno je, ne može biti svećenicom, i o tome dalje nema razgovora. Papa Franjo, naime, upravo na taj način odgovara na pitanje o ženama-svećenicama - nema razgovora. Kaže u odgovor nešto drugo. Odšuti. Spomene kako je Marija bila žena. I kako je Crkva žena.
