Dječak Srebrenice danas priča...

Prikrašću se noćas u san majci, onako kako smo se brat i ja prikradali kad bi okasnili jer smo se ostali igrati poslije škole, ili brali susjedove trešnje, ili pekli prve kukuruze.

Uvijek je govorila – nemojte djeco, sramota je tuđe brati. Majka će vam ubrati i donijeti naših. A znala je da je slađe popeti se i jesti slatke trešnje na drvetu, i da je slađe nečije kukuruze kradom ubrati i ispeći, pa ih onako čađave i vrele jesti putem. Pa i sama nam je pričala da su i oni kao djeca isto radili.
Dočekala bi nas vrućom, tek pečenom pitom čiji bi miris osjetili još na prilazu kući. Čvrsto nas zagrlila i privila sebi, govoreći – evo mojih jablana. Gdje ste dosad? Perite ruke pa da jedemo. A onda bi sjela i gledala kako slatko jedemo njenu pitu, najslađu na svijetu.

Prikrašću joj se jer je danas opet plakala. Ona ne zna da je mi čujemo kad plače; dođemo mi i grlimo je, i govorimo – nemoj majko plakati, tu smo mi, ali ona nas ne čuje. Pa jeca i ponavlja – slomili meni moje jablane, srce mi iščupali i ostavili me živu a mrtvu. Nama bude teško, pa sjedimo i slušamo je, i gledamo kako dugo u noć plete dok ne zaspi tako na sjedeći, uplakana i sama.

Plakala je i pričala sa tetkom, spominjući kako joj je sve teže. Govori – mogla sam ih dosad oženiti i njihovu djecu gledati kako rastu. Mogla sam njihovoj djeci pite razvijati i povijati njihova razbijena koljena. A ja sam, kao i ti, svoje jablanove nakon godina traganja na mezarju ostavila kukavna.

Prikrašću joj se u san, jer me jedino u snu vidi, i uvijek pita – jeste li to vi, jablanovi moji? Pa da je barem u snu vidim nasmijanu, onakvu kakva je bila kad smo brat i ja dolazili kući u smiraj dana, sretni jer nije primijetila da sam poderao hlače, i da su nam nokti još crveni od pojedenih trešanja ili čađavi od pečenih kukuruza.

Ili je primijetila, ali nikad nije rekla?
Majka najčvršće i najtoplije grli. I sve sinovima oprašta, jer ne može drugačije.

( fotka je od ranije, sa jednog od prijašnjih postova posvećenih Srebrenici )