ponedjeljak, 31.10.2005.
Ovaj vikend stekla sam jedno novo iskustvo. Kuma je imala rođendan, pa je napravila karaoke. Pet parova, vrlo šaroliko društvo. Jedna cura je došla u kostimu patke. Malo sam se iznenadila, al objasnili su mi da je malo trknuta, pa joj je to fora. Znam da je većina ljudi bila na karaokama, al ja eto, još nisam. Al sam već prvi put grlo podrapala pokušavajući imitirati Tompsona. A bila sam trijezna. Samu sebe sam iznenadila kak sam pristala pjevati, jer sam svjesna svojih glasovnih nemogućnosti. Bez imalo lažne skromnosti, nemam ni sluha, ni glasa, zapravo, revem ko' magarac. Tako bi htjela da imam sluha. Svi mi ponekad razmišljamo, što bi promijenili na sebi da možemo, ja bih, eto, da pjevam ko' slavuj J. Ne zbog nekih profesionalnih ambicija, već da me nije sramota u društvu zapjevat. I mužić je pjevao, mada on nije tip koji pjeva. Te večeri sam shvatila da ga nikad nisam ni čula da pjeva, a lijepo pjeva. A ja bez konkurencije nosim titulu „Najružniji glas Hrvatske“! |
četvrtak, 27.10.2005.
Od srca
Moj muž je totalno neromantičan. Ipak, uvjeren je, da u županiji nema većeg romantika od njega. Meni se sviđa takav ne romantičan, jer nisam ni ja (uostalom, što je romantika?). Romantiku poistovjećujem s patetikom i riga mi se od nje. Bar u onom klasičnom smislu… večera uz svijeće, pisma, pjesme (ovo mi je posebno bljak). Ali jučer je moj dragi muž napravio nešto najromantičnije od kada ga znam, da sam još uvijek sva raznježena. Naime, već drugi tjedan ide na nekakav tečaj u zg, za evropskog nešto (još se školuje, a ima već papira ko' lipicaner). Dođe sinoć doma i kaže kako ima poklon za mene. Super, mislim ja! Obožavam poklone!. Al njegovi su pokloni samo pijačina i žderačina. Vidim kak' vuče vrećicu iz trgovine. Dobila sam čips i pivu (za uz tv). Već sam skoro pojela poklon, kad pita on jel' hoću poklon. Pa, jel nije ovo što jedem, pitam'. Ne, kaže, i izvadi iz torbe dječji crtež. Na crtežu flomasterima nacrtano veliko žuto sunce, oblaci i trava (koliko sam ja sposobna za analizu dječjeg crteža). Sad mi nije ništa jasno, pa nemamo djece, ni ja, ni on, ni mi. I sad priča on meni kao na putu od faxa prolazi kroz parkić i u parkiću ima jedan klinac (6-7 god) prodaje na klupi svoje crteže. Klinac je lijepo odgojen, pristojan, fino spremljen, nije neki jadničak. Stao je da malo popriča s njim, zanimalo ga zašto mali prodaje crteže. Da zaradi novaca i da si kupi slatkiše, kaže mali. Muž mu je dao 10 kn, jer mu je mali bio baš simpa, i izabrao si jedan crtež. Umjetnička djela su inače po kunu. Al' kaže muž, nisam imao sitnog, al kud' ću s deset crteža. Tako sam ja na kraju dobila sliku, nije Bukovac, al je od srca, i tako romantiĆno. Stavili smo „Bukovca“ na frižider. |
ponedjeljak, 24.10.2005.
Hoću-neću
Dobila sam poziv za razgovor u vezi molbe za posao. Baš me razveselilo, dogurala sam bar do razgovora. Malo sam se raspitivala o tom radnom mjestu, i nisam baš oduševljena. Posao bi mi bio u struci, ali plaća je žalosna – manje nego što imam na ovom poslu. Pitala sam i svekra da se malo raspita kako se tamo „diše“, kakav je šef, koliki stupanj snošljivosti…jer ne želim u „cirkus“, već radim u „cirkusu“. No međutim on je meni išao tražit vezu preko nekakvih glavonja. Popizdila sam kad sam čula. Baš sam se bojala da me ne shvati krivo (onako kako me shvatio), al nisam naglasila da NE TRAŽI VEZU!!! Sad on meni sav sretan javlja kak' je poteg'o ovo-ono. U p.m! Nisam htjela nikakvu vezu, jer nisam ni sigurna da želim taj posao, jest da mi je ovdje odvratno, al i ja radim za plaću, moram od nečeg živjeti. Molim Boga da izaberu nekog drugog, da ne moram odbit posao i blamirat i sebe i druge. Baš sam čudna, ljudi nemaju posla, a ja se molim da ga ne dobijem. Jesam li u krivu što tražim više?! |
ponedjeljak, 17.10.2005.
Kako bit dobar kršćanin
Pričam mi prijateljica kako je dužna crkvi 1300 kn. Sin joj ima na proljeće prvu pričest i roditelji prvo moraju podmiriti dug da bi mali mogao ići na vjeronauk prije prve pričesti. Naime, po kućanstvu se plaća godišnje 100-100 i nešto kuna + 10kn za svakog člana obitelji. Kao ona nije plaćala od kada se udala, dug je narastao. Cifra nije mala, treba odvojiti 1300 kuna koje nisi predvidio. Ona će to podmiriti, nema novca na bacanje, ali podmirit će. A što je siromašnim roditeljima? Njihova djeca neće dobiti sakrament?. Što je s novcem od posvete kuća? Da li se tu vodi evidencija tko plaća. Sigurno ne, samo sfrču kovertu i Bog s vama. Moji roditelji svake godine posvećuju kuću i daju župniku 200-300 kn plus za ministrante koji idu s župnikom. I kladim se da su još dužni, jer ne plaćaju „kućarinu“. Plaćamo za krštenje, vjenčanje, sprovod, misu… i nije dosta. Da, treba se još platiti, jer župniku treba još noviji Passat, kovana ograda, daljinski za ogradu, usisavač za lišće ( dok nisam vidjela, nisam ni znala da tako nešto postoji). Zar kršćanstvo ne propovijeda skromnost, siromaštvo, pomaganje… Kolike bi se siromašne obitelji pomogle novcem za jedan novi Passat??!! Jel se župnik ne može voziti u Corsi? Naš ne može, ne stane u nju. Toliko je debel da ne može prekrižiti ruke koliku trbušinu ima (toliko o Božjoj zapovjedi: umjerenost u jelu i piću). Zar ne bi župnici, ti koji propovijedaju kršćanstvo, trebali prvi živjeti po Božjim zapovijedima, da bi nas male grješnike mogli usmjeriti na pravi put? Ne kažem da su svi takvi, govorim ono što vidim oko sebe. Ja sam vjernica. Kršćanka. Idem gotovo svake nedjelje u crkvu i trudim se živjeti po Božjim zapovijedima, ali kršćanstvo o kojemu slušam na propovjedi na misi i ono oko mene nije isto. Propovijeda župnik prije par tjedana na misi o tome kako uvijek treba prihvatiti svoga odmetnutog “brata“, koji se odrekao vjere, a poslije čujem kako neće primit klinca na pripremu za krizmu jer mali nije bio na misli nedjelju prije. Ili, neće držati sprovod baki, jer baka nije plaćala doprinos crkvi zadnje tri godine. Pa zar smo u srednjem vijeku da se grijesi otkupljuju novcem? Opet se sve svodi na novce. Nemat novca?- Niste dobar kršćanin! |
utorak, 11.10.2005.
Vrag nosi konfekciju 2
Nastavit ću priču od jučer. O vještici. Imam materijala da knjigu napišem. Još uvijek mi treba moja radna knjižica. Imam rok do petka da pošaljem molbu na natječaj, a vještice nema danas na poslu. Nešto ju zanosi (u glavi) pa nije mogla doći. Ta inače ne ide ni na bolovanje, ni na seminare niti iskoristi cijeli godišnji (baš sam kurate sreće), pa mi je sumnjivo što nije došla danas. Sve mislim da je moje traženje utjecalo na tu odluku. Ona vodi kadrovsku evidenciju. Ormar s dosjeima je otvoren. Nju da se pita, drži ga zaključanog s pet lokota, a eno ga zjapi ko kurvina rit. Mogla bi ući i poslužiti se. Al saznat će za to, prije ili kasnije, a onda ću sav gnjev svijeta navući na sebe. Mogla bi otići pitati Šefa (šef nad šefovima) da li si smijem uzeti knjižicu, al on vjerojatno neće ni htjeti razgovarati s menom. Ne razgovara s referentima. A i da mi dozvoli, opet mi ne gine gnjev vještice. Gadno je kad se pokvareno, dvolično, priglupo zlopamtilo iživljava. Prije dva tjedna pokušala sam s njom lijepo razgovarati, da takvo ponašanje nema više smisla, moramo surađivati, ovo-ono, i lijepo je to prihvatila. Mislila sam da će idila (čitaj:normalni kolegijalni odnos) ipak duže potrajati. A znalo je biti opako. Nije me puštala na ispite. Prijašnji šef mi je davao slobodne dane za izlazak na ispit, ona mi je to bez riječi ukinula. Koristila sam svoj godišnji, poslije mi ni godišnji nije htjela dati. Studij mi se bar dvije godine produžio zbog njene obijesti. Nemam pojma kako sam uopće uspjela diplomirati. Kazne mi dijeli ko bombone; jer nisam reagirala u sekundi, krivo napisano slovo u dopisu, zbog tuđeg krivog fotokopiranja, zato što se domar napio…ma pravi psihijatrijski izazov.A tako želim poslati tu molbu. I tako želim otići odavde, ne otići, pobjeći!. Vještica mi je već toliko uništila psihu da to utječe na sve aspekte mog života. Jučer sam cijelo popodne bila sama doma i samo o njoj razmišljam, a nije to prvo (ni posljednje) popodne kada su moje misli bile posvećene samo njoj. Zateknem samu sebe kako razmišljam o totalno bolesnim stvarima. Želim da se razbolim, da završim u bolnici, da ne moram više na posao. Želim da se njoj nešto dogodi, npr. da ju udari auto, da ju netko prebije…Razmišljam o svim mogućim izlazima, al ne ide, pa ne ide. |
ponedjeljak, 10.10.2005.
Vrag nosi konfekciju
Već godinu dana razmišljam da promijenim radno mjesto. Situacija je na poslu postala nepodnošljiva. Malo sam čitkarala natječaje, i u petak pročitam neki koji je tu u okolici, a u provinciji se posao ne nalazi samo tako, većina je toga u Zg. Odlučila sam se javiti. U petak sam prikupila svu dokumentaciju, još trebam u ponedjeljak upisat diplomu u radnu knjižicu i fotokopirati i poslati. Jutros tražim šeficu da mi iz dosjea izvadi radnu knjižicu da upišem diplomu i kopiram knjižicu. Ona: ne mogu sad imam posla, poslije. Ajd dobro. A osjećam u želudcu da neće biti dobro. Kažem sama sebi: u podne idem opet tražit. Podne. Neman snage ući i tražiti opet, strah me. Danas je ljuta i samo čekam da se iskali na meni za nešto. Ići ću u pola jedan. Skupljam snagu, želudac mi se frče. Dolazim drugi put, pokušavam što dražesnije zatražiti opet. Ona: ne mogu sad, imam posla. Dobit ćeš do pola tri. Sad već osjećam paniku. U primirju smo već dva tjedna i pokušavam joj ići maksimalno ići niz dlaku. Već dva tjedna nisam pila tablete za smirenje. Pijem ih već godinu dana, prije posla da izdržim dan na poslu. Pola tri prošlo. Čekam da prođe još deset minuta i idem opet. 14.40., ne mogu. Uzimam tabletu. Gledam sat na kompu kao prolaze minute…45,46,47,48…Idem u tri. To mi je već krajnji rok da stignem upisat diplomu, prije nego cure odu doma. Stojim pred vratima i tresem se (razmišljam: Je*ote jesam ja normalna, zbog čega i koga ja proživljavan toliki stres).Ulazim unutra. Milo tražim još jednom. Ona: ne može! Dobit ćeš ujutro. Ja: ali treba mi danas. Ona: ne može, dobit ćeš ujutro!!!!!! Pokunjeno izlazim van. Ajd da treba napravit neki posao, dignut se i iz fascikla u ormaru izvadit i dati mi. Cijelih 15 sek. je*enog posla. I kao da sada pošaljem molbu???. Pretpostavljam da je već netko predviđen za to radno mjesto, al barem bi imala nadu. Ne mogu više ovdje izdržati, a ni otkaz si ne mogu priuštiti. Ozbiljno razmišljam već duže vrijeme da idem psihologu. Stalno sam u strahu, nepeta i osjećam neki unutarnji nemir. Kad vješticu vidim odmah me nešto presječe, jer tko zna zbog kakve banalnosti ću sada pisat očitovanje.Otpor ne pomaže. Čitam knjigu „Vrag nosi Pradu“. O ludoj šefici u modnom časopisu. Čitam knjigu i suosjećam s curom koja radi za tu ludu šeficu, osjećam njezin strah i paniku. Totalno se poistovjećujem, ali u nekom našem neglamuroznom svijetu. |
ponedjeljak, 03.10.2005.
Godišnjica
Ovaj vikend bila mi je prva godišnjica braka (ne samo meni već i mom mužu). Mjesecima unaprijed smo razmišljali kako ćemo ju proslaviti. Odlučili smo otići u Zg (u našem malom gradu i nema nekog sadržaja) pa ubiti dan. Skoro da nismo otišli, posvađali smo se jer je prasac večer prije otišao na „jednu“ pivu s kumom, pa se vratio u 2 ujutro pijan ko guzica i nije se mogao ni ustat ujutro. Bili smo na ručku u meksičkom restoranu. To je bila moja želja. Hrana je bila ukusna, obilne porcije samo smo dugo čekali jer je bila gužva, a i nisu baš jeftini. Poslije smo otišli u kino. Dobni prosjek onih koji idu u kino popodne je 10-15 godina, pa smo malo podigli taj prosjek. Taj dan su mi najviše uljepšale nove cipele. Šetali smo Importanneom, i trudila sam se suzdržati od bilo kakvog špoinga, al nisam mogla. Ove sezone nosi se smeđa boja i sve je bilo u smeđem, a ja obožavam smeđu boju i slinila sam pred svakim izlogom. Htjela sam i cipele i torbicu i ovo i ono. Nije da mi išta treba, ali jednostavno, moram nešto kupiti. Jel vam se dogodi da imate osjećaj da će te se razboliti ako ništa ne kupite? E, tako sam se ja osjećala, pa nije bilo smisla da se više mučim. Odlučila sam se za cipele jer mi one „najviše trebaju“. Onda je mužić počeo kukat kak i njemu sve treba (sere, ne treba mu ništa). Htio je zimske cipela, a cipele ni manje ni više 1000kn. Rek'o, dragi o'ladi! Bila sam darežljiva, pa je dobio jedne gaće. Pošto nam je bila godišnjica, i sexali smo se taj dan. |
