Ovaj vikend stekla sam jedno novo iskustvo. Kuma je imala rođendan, pa je napravila karaoke. Pet parova, vrlo šaroliko društvo. Jedna cura je došla u kostimu patke. Malo sam se iznenadila, al objasnili su mi da je malo trknuta, pa joj je to fora. Znam da je većina ljudi bila na karaokama, al ja eto, još nisam. Al sam već prvi put grlo podrapala pokušavajući imitirati Tompsona. A bila sam trijezna. Samu sebe sam iznenadila kak sam pristala pjevati, jer sam svjesna svojih glasovnih nemogućnosti. Bez imalo lažne skromnosti, nemam ni sluha, ni glasa, zapravo, revem ko' magarac. Tako bi htjela da imam sluha. Svi mi ponekad razmišljamo, što bi promijenili na sebi da možemo, ja bih, eto, da pjevam ko' slavuj J. Ne zbog nekih profesionalnih ambicija, već da me nije sramota u društvu zapjevat.
I mužić je pjevao, mada on nije tip koji pjeva. Te večeri sam shvatila da ga nikad nisam ni čula da pjeva, a lijepo pjeva. A ja bez konkurencije nosim titulu „Najružniji glas Hrvatske“!
Post je objavljen 31.10.2005. u 09:10 sati.