ponedjeljak, 10.10.2005.
Vrag nosi konfekciju
Već godinu dana razmišljam da promijenim radno mjesto. Situacija je na poslu postala nepodnošljiva. Malo sam čitkarala natječaje, i u petak pročitam neki koji je tu u okolici, a u provinciji se posao ne nalazi samo tako, većina je toga u Zg. Odlučila sam se javiti. U petak sam prikupila svu dokumentaciju, još trebam u ponedjeljak upisat diplomu u radnu knjižicu i fotokopirati i poslati. Jutros tražim šeficu da mi iz dosjea izvadi radnu knjižicu da upišem diplomu i kopiram knjižicu. Ona: ne mogu sad imam posla, poslije. Ajd dobro. A osjećam u želudcu da neće biti dobro. Kažem sama sebi: u podne idem opet tražit. Podne. Neman snage ući i tražiti opet, strah me. Danas je ljuta i samo čekam da se iskali na meni za nešto. Ići ću u pola jedan. Skupljam snagu, želudac mi se frče. Dolazim drugi put, pokušavam što dražesnije zatražiti opet. Ona: ne mogu sad, imam posla. Dobit ćeš do pola tri. Sad već osjećam paniku. U primirju smo već dva tjedna i pokušavam joj ići maksimalno ići niz dlaku. Već dva tjedna nisam pila tablete za smirenje. Pijem ih već godinu dana, prije posla da izdržim dan na poslu. Pola tri prošlo. Čekam da prođe još deset minuta i idem opet. 14.40., ne mogu. Uzimam tabletu. Gledam sat na kompu kao prolaze minute…45,46,47,48…Idem u tri. To mi je već krajnji rok da stignem upisat diplomu, prije nego cure odu doma. Stojim pred vratima i tresem se (razmišljam: Je*ote jesam ja normalna, zbog čega i koga ja proživljavan toliki stres).Ulazim unutra. Milo tražim još jednom. Ona: ne može! Dobit ćeš ujutro. Ja: ali treba mi danas. Ona: ne može, dobit ćeš ujutro!!!!!! Pokunjeno izlazim van. Ajd da treba napravit neki posao, dignut se i iz fascikla u ormaru izvadit i dati mi. Cijelih 15 sek. je*enog posla. I kao da sada pošaljem molbu???. Pretpostavljam da je već netko predviđen za to radno mjesto, al barem bi imala nadu. Ne mogu više ovdje izdržati, a ni otkaz si ne mogu priuštiti. Ozbiljno razmišljam već duže vrijeme da idem psihologu. Stalno sam u strahu, nepeta i osjećam neki unutarnji nemir. Kad vješticu vidim odmah me nešto presječe, jer tko zna zbog kakve banalnosti ću sada pisat očitovanje.Otpor ne pomaže. Čitam knjigu „Vrag nosi Pradu“. O ludoj šefici u modnom časopisu. Čitam knjigu i suosjećam s curom koja radi za tu ludu šeficu, osjećam njezin strah i paniku. Totalno se poistovjećujem, ali u nekom našem neglamuroznom svijetu. |
