zadnje tri noći sam sanjala jako bistre i lucidne snove. sanjala sam uglavnom neke teoretski realne situacije, znači ništa nadnaravno, iako su scenariji unutar kojih se odvijaju jako nevjerojatni.
jučer sam sanjala
da smo nas dvoje bili u parku po noći ali da je bio osvijetljen vrlo. u snu sam ga vidjela vrlo jasno i bio je identičan kao park blizu pruge, svaki detalj. da su prolazili ljudi, da su nas prvo- vidjeli neki prijatelji od nekih tvojih iz uže familije (18godišnjaci koji su se vraćali kuć iz večernjeg izlaska), da nas je netko fotografirao širokokutnim objektivom canon fotića, da smo ustali i krenuli po bajkove i da nam je neki tip nešto dobacio, pa smo u tvom điru bolikurčine sjeli na klupicu usred svih tih ljudi i nekako se sve lagano zaboravilo. imala sam osjećaj da je to neka psihička manipulatorska šema, kao što nas filaju i programiraju sa svih strana da su normalne stvari koje zapravo čisto zdravorazumski nemaju veze s normalnošću, pa se na kraju prihvate kao normalne. osjetila sam ogromno olakšanje s tvojom prisutnošću, kao da znam- oke je, on je jedan od nas.
na energetskoj razini zapravo osjetim vrlo dobro tko je "jedan od nas", tko nije. slobodni. a pitam se, zašto i kako nekad privlačim na sebe druge energetske sfere (iako se ne čini tako na prvi pogled). mislim da imam pattern i mislim da ću ovaj pattern koji je vrlo suptilan i neprimjetan i nekako se uvijek uvuče među redove, rasčvorati.
onda sam sanjala da sam došla doma i da me zvao mesija s kojim sam dugo pričala i bila sam jako sretna što se čujemo i imali smo neki vrlo kvalitetan razgovor, pitala sam ga polu u šali (jer nikad nije) jel u zagrebu i skoro vrisnula od sreće kad je rekao da je i da me zato zove. gdje si!!! koordinate! ostavljam sve što radim i dolazim! rekoh.
zbirka rundekove poezije i dalje čami na stolu, ja sam i dalje izgubljena u palačama vlastitog sebstva. kad zatvorim oči nekad osjećam ogroman ogroman prostor i vrlo je mekan i fin i lako se zavalit u njega. češće mi je to nakon nekakvih mračnih ili prirodnih ekstaza, kao da me netko podsjeti tako da mi spali živce. mislim da ću se jednom, kao u knjizi od hemingwaya, pred stare dane preseliti negdje daleko na more i biti sama sa sobom, pisati poeziju. fotografirati i razvijati svoje dijapozitive. raditi male buntove svakog dana, a razlike među njima će biti one najsuptilnije nijanse postojanja, mjesec koji je jedan dan za dvije nijanse svijetliji zbog rjeđe atmosfere, i kojeg samo ti vidiš u tom trenutku točno takvog kakav je i nikad se neće ponoviti isti.
vodit ću dnevnik i pokušat ću uhvatiti ono očima nevidljivo, srcu shvatljivo.
to je moja majka htjela, a rekla mi je dok je još bila lucidna- majo, uvijek napravi kak tebi paše.
njene te riječi su me sasjekle i imale su kozmički autoritet jer sam odmah znala na šta misli, a prenosi mi takvim konceptom a ne sa 300 strana istočnjačke filozofije. dolazile su iz potpuno nesebičnog izvora, iz vječnosti, a ne iz ega. nisu mislile na sebično napravi kak tebi paše, iako i u tom smislu funkcionira, u karmičkom smislu:
zamislite da ne ugađate drugim ljudima nego da uvijek napravite sve kak vama paše. da ne studirate zbog roditelja, da ne budete u vezi zbog dečka, da ne odete van zbog dogovora, nego da sve ovo radite (ili ne radite) čisto i isključivo iz razloga jer vi to želite (ili ne želite). da idete točno gdje želite, da pijete i jedete što želite i da se viđate s kolko god i s kim god želite. i nitko vam ne može ništa srat, jer kakvog smisla ima kritizirati nekog zbog onog što on želi. taj stav ispunjavanja sebe je puno jači kao neka planina od bilokakvih kamenčića koje se bacaju na nju.
to je ono kak bi trebalo bit, ostalo se sve sam slaže po tebi i po tome kao kakvi puzzli. dođu ti ljudi koji trebaju, mjesta ti se približe kao brdo muhamedu.
a s druge strane, tu je i onaj dio koji je apsolutno nesebičan u takvom postupanju. nećeš nikog zajebat, nećeš lagat. bit ćeš slobodan i svi oko tebe će biti slobodni od tvojih lažnih namjera.
prekrasan je to i istinit savjet i zanimljivo mi je da ga se nisam sjetila svo ovo vrijeme, a tako mi je jako zamirišao u zadnje vrijeme.
davno su bile neke stvari, a sjećam ih se jasno, a neke druge isto davno a prašina ih je zaklonila. ručkovi nedjeljom koje je majka radila, kad je to bilo, prije 2-3 godine? a ne mogu rekonstruirati nijedan.
imam osjećaj da mi je netko sakrio sjećanja da me zaštiti, a znam i tko i zašto.
jedva čekam mystic, onog od prošle godine se sjećam savršeno i sjećam se odluka koje sam donijela tad kojih se držim, nema fluora i aspartama. sjećam se predavanja teslinih, friendly dvorane, sokića kojeg sam srkala u kutku sklupčana s očima većim od jabuke i stišanim mislima da što bolje čujem i razumijem one dubinski zanimljive grafove.
svih tih štandova na koje sam slinila i lunjanja i osjećaja potpunog prisutstva u samoći. tako mi je pasalo to, opet sam imala osjećaj da me netko primio za majcu i dignuo iz neopisivo teške situacije doma i spustio tamo da hodam sama i da se gubim i da čitam i da me nema. trodnevni izlet, biciklom kada ga još nisam imala, kritičkim stavom prema hrpi stvari kojeg još nisam izgradila.
na neki čudan način imaš energiju moje mame, to mi je jako čudno za napisati i za pomisliti ali ona je isto uvijek govorila kroz jasno razumljive i izravne koncepte, ljudske i zdravoseljačke, ali iz dubine i mudrosti, one koja ne komplicira, a puuuuno je teže našim glavicama ne komplicirati.
ja sam isto takva po prirodi zapravo, ali čini mi se da moram proć još puno toga. prestat se plest u mreže koje nisu moje. nekak imam osjećaj da se to neće samo od sebe dogodit nego da treba 50% odgurati u tom smjeru pa ti svemir nadoštuka 50%, a zapravo je to ono što sam pričala, ako sa svakom stanicom želiš, svaka stanica će dobiti, jer ti u biti stvaraš. samo nam je nekad lakše gledati raspetljavanje budućnosti kroz koncepte balansa slobodne volje i determinizma, a zapravo su to ta kompliciranja. nije da nije točno, ali...
|
