postoje neke stvari koje me okružuju koje čine da se osjećam kao da sam u zatvoru ili kao da ne bi trebala biti u ovom životu.
kao da nikad neću dobiti priliku živjeti ono što stvarno želim živjeti, kao da će me netko uvijek u tome spriječiti, kao da neću imati dovoljno muda "razočarati" ljude koji od mene imaju drukčija očekivanja.
(posluh?) ali najsmiješnije od svega je
što je to samo emocija- to je emocija, koja se opisuje preko ovako nekih pojmova i priča. preko nekih očekivanja u budućnosti. i sutra ili preksutra ću se drukčije osjećati, iako mi to danas / jučer možda nije u svijesti.
i uvijek se vraća sve na to da shvatiš da to nisi ti. kao da te iznova i iznova život melje da shvatiš da to nisi ti- da je "i am" svet i netaknut, vječno i zauvijek i da štogod zakeljiš ispred "i am"
(i am trapped
i am misunderstood
i am living a life i don't want to live and hence suck at it)
da onečisti taj "i am". kao da ne treba keljit ništa iza ovog. "i am" stoji sam za sebe i to je jedini prirodan način.
što se zapravo događa jest da se sve ove stvari dižu i spuštaju, dolaze i prolaze.
okej je reći- danas se u meni razhuktao osjećaj manje vrijednosti, nespremnosti i visokih očekivanja koje nisam kadra ispuniti u mom akademskom okruženju.
(jučer).
i okej, možda je to prevladavajuće. možda je baš prevladavajuće da se ja u ovom životu neću uspjet snać u pitanjima karijere, novca (iako sam sigurna da ću uvijek imati dovoljno jer vjerujem), "uspjeha", odnosa s određenim ljudima, možda će me te neke stvari uvijek jebat, jer nisu na popisu mojih voljenih područja za razliku od nekih drugih. možda je to baš karma koja mi je dana, da ju nadiđem. možda baš trebam shvatit da su te stvari koje najčešće keljim iza "i am", ta najzadebljanija karma koja me prati, možda to što je najteže prestat keljit, treba isto postat nebitno.
postat doista, nitko. nitko koji nema preference glede područja u životu- nitko tko može jednako raditi za faks koliko može i raditi jogu. nitko tko uživa u svemu. nitko tko radi sve 100% jer shvaća da je svejedno radi li 100% ili 20%, samo što je raditi nešto 20% ekšli teže.
i stvarno, stvarno standardno. svaka mlada osoba osim mene ima ove probleme. mislim da je rijetkost naići na nekog tko je siguran što u životu želi raditi. i tko se ne boji da će ga starci zatvoriti u sobu kad im obznani da ide u ashram kuhati moojiju. /okovojemalorjeđe
uostalom, istina je da sve dolazi kako ti treba i kolko si spreman. možda u nekim trenucima nismo tog svjesni, ali treba bez obzira na to reć- hvala. i mislim da se sve odvija u dobroj harmoniji, da u trenutku kad je vrijeme da odem će me magično prestat jebat, da u trenutku kad nadiđem iznutra u sebi ta neka vjerovanja koja nosim glede formalnog života da će taj formalni život za mene nestat. (logično i razumno)
enivej, jučer sam najviše na svijetu uživala u boksu.
baš su ti udarci nezaustavljivo izlazili iz mene bez da sam se umorila, dakle odnos
uspješnog studiranja i uspješnog treninga je obrnuto proporcionalan. treba nać fin balans.
baš sam razmišljala kako imam puno mentora u životu, na neku foru. treneri su isto mentori. a nekad mi se čini da i ljudi koji nisu mi mentori da su mi mentori. a neki ljudi su tu jednostavno da te utješe. neki ljudi su mi mama.
ali to mentorstvo, taj osjećaj kad znaš da si "pod" nekim u nekom specifičnom području i da te taj netko gradi i brusi da budeš bolji. i moraš mu vjerovat, inače nije mentorstvo. moraš se predat i reć, okej. učinit ću to.
treneri su jednostavni, dobro napraviš, pohvale te, idemo dalje. loše napraviš, pokude te ali ne u smislu da ti govore kakav si nego da shvaćaju da je to prolazno stanje i potaknu te da ga promijeniš npr. daj se skoncentriraj, ajde sad!!, stisni šaku di su udarci!
i tak.
Post je objavljen 25.09.2013. u 10:50 sati.