|
imam tako idealan društveni život da mi je slabo gledam slike od jučer i koji klišeji, nevjerovatno ko iz nekog američkog adolescentskog filma, najbolji prijatelji nesigurni mladi vozači trešti aktuelni rokenrol po zagorskim bregima prek dana se zveknut, navečer roštiljat usred noći u šumu, glupe bezrazložne smijalice, romantične peripetije, a svi svima majka i otac, brat i sestra svi do reda neumjereni, iznadprosječno lijepi, inteligentni, duhoviti, zbog cijelog paketa iznadprosječnosti smiješno sjebani i pomaknuti skloni samouništenju ali zato najžešći partijaneri čak ni alternativni ali u biti alternativniji od svih po redu, (danas je alternativnije bit normalan) volim ih sve košto sebe volim i sa svakim mogu pričat, šutit, smijat, plakat, podijelit sve i najintimnije a i najgluplje i najnebitnije i jesam tisuću puta, živim s njima, zapravo slušat će me i slušat ću ja njih i gledam ih jučer i slike te i naprosto ne vjerujem što imam tako idealan društveni život da mi je slabo, koji klišeji, još od 15este jezgra ekipe čvrsta i samo sve šira, dođu dečki, prođu dečki, al tvoji dečki čuvaju te tvoje cure tješe te i tetoše i plaču od dirnutosti kad je nešto lijepo a najoštrije kritičarke dok je nešto ružno moji klišeji..toliko su mi integralni već, da ne mogu zamisliti što bi me išćupalo iz gnijezda prijateljstva, svaka veza čvršća od druge i mislim si jučer, plavetnilo me neko obuzelo na 5 minuta, neki oblak snova, ova stvar ne izlazi iz glave (a ni danas) http://www.youtube.com/watch?v=AJ1-5fOGtE4 (plačem, josipa lisac!), nekad se potpuno utopim u pjesmama i potpuno ih osjećam i razumijem daleko ko pakao i raj... mislila sam si, ne bi bilo tako da je kontekst drugačiji, i to pouzdano znam spustila bi neke zidove koje imam htjela-nehtjela, čak su to i neki svjesni zidovi, nisu svi podsvjesni da spasim sebe, samo sebe, realno, svoj svijet ali kad se priča plete uvijek cjelovito, nikad idealno, svi faktori nekako umrežavaju stvarnost savršeno kakva ona jest i nijedna druga ne bi bila moguća... falit će mi masu, na mahove, tako, na 5 minuta koji su takvi da si kosu počupaš onda gledam njih i vidim ih da su tu da me izvlače iz melankolija (i ja njih), da me čupaju van, samom svojom pojavom i sve je tu da me čupa van i sve je u biti, na mojoj strani ništa me ne gura dublje osim mene same sve kao da teži tome da me oraspoloži, skrene pažnju, i onda.. p.s. najveća sreća, hdmi kabel pa mogu gledat moojija na tvu, sreća najveća :) |
