smijeh
|
čovjek se smije kad mu se uperi kamera u facu čovjek se smije kad spozna boga |
25.07.2013., četvrtak
smijeh
tarkovsky
 gledala sam stalkera jučer. nemam riječi. nisam nikad gledala ljepše filmove u životu. tarkovsky me toliko duboko taknuo kroz svoj filmski izričaj da se osjećam kao da sam ga poznavala. Let everything that's been planned come true. Let them believe. And let them have a laugh at their passions. Because what they call passion actually is not some emotional energy, but just the friction between their souls and the outside world. And most important, let them believe in themselves. Let them be helpless like children, because weakness is a great thing, and strength is nothing. When a man is just born, he is weak and flexible. When he dies, he is hard and insensitive. When a tree is growing, it's tender and pliant. But when it's dry and hard, it dies. Hardness and strength are death's companions. Pliancy and weakness are expressions of the freshness of being. Because what has hardened will never win. kroz još jedan manifest pršte opet iste ideje i opet kroz nježan pogled ruske duše. moja mama je jako voljela ruse. pričala mi je kako je još u osnovnoj školi prvi put čitala dostojevskog i tolstoja i kako se gubila u knjigama i živjela u knjigama i pročitala sve što je imala za pročitat od ruskih klasičnih autora do kraja srednje i kako je jedini razlog što je upisala ruski da može pročitati sve još jednom na ruskom. to joj je bio svojevrstan bijeg od grube stvarnosti u kojoj je odrastala bez roditelja. rusi su tako nježni, rusi su tako duboki, ruski jezik sa svojim mekanim tepanjem reflektira rusku svijest, svijest naroda kojeg ubija vlastita krivnja i ekstremne razlike između bogatih i siromašnih. naroda koji je razapet između obilnog bogatstva duše i siromaštva i neimaštine u materijalnoj dimenziji. čitala mi je na ruskom dok sam bila manja, najviše se sjećam bijele noći čiji sam početak naučila izgovarati kao prava mala ruskinja, iako nisam imala pojma što znače čudni glasovi koje ispuštam, ali bili su mi ugodni i bliski. jasno, zaboravila sam sve. a ruski sam probala sama učit iz početnice, uporno u početku, da bi me opet prognao opoj zaborava. rekoh mariji baš kako je gornji citat izravno porođen iz tao te chinga, ali sam kasnije shvatila da tarkovsky nema veze s tao te chingom i da je to samo još jedna ideja do koje dođu svi na drugim krajevima svijeta u druge ere i etape razvoja, u nekom trenutku, ova gore navedena, o strength i weakness- When a man is alive, he is soft and supple. When he dies, the body becomes hard and stiff. When a plant is alive, it is soft and flexible. When it is dead, it becomes dry and brittle. Therefore, hard and rigid shall lead to death. Soft and gentle shall lead to life. Thus, a strong army with rigid force shall not win. A thick and big tree will be cut down for its use. The big and strong will take an inferior position. The soft and gentle will take superior position. ali provučena kroz oči ruskog umjetnika i genija, o kako je ljepše. jedva čekam pogledat sve, pročitat sve i utopit se u predivnim scenama. koja poslastica! a imao je andrei i nježnog ruskog oca, arsenija, poetu i opet genija, evo jedna delicija citirana u filmu, citirati nešto je meni uvijek kao da govorim- ovako točno i ja osjećam, razumijem te u potpunosti- Now summer is gone. And might never have been. In the sunshine it’s warm. But there has to be more. It all came to pass, All fell into my hands Like a five-petalled leaf, But there has to be more. Nothing evil was lost, Nothing good was in vain, All ablaze with clear light But there has to be more. Life gathered me up Safe under its wing, My luck always held, But there has to be more. Not a leaf was burnt up Not a twig ever snapped … Clean as glass is the day, But there has to be more. p.s. zapravo je sasma logično da sam se zapalila, ta tarkovsky je glavni spiritualista u kinima. berem te rista- “For me man is, above all, a spiritual being and life’s purpose is in the development of this,” Tarkovsky famously iterated several times. |
23.07.2013., utorak
lubenica i termalni sprej na faci; nt
|
presmiješne i bizarne stvari mi se u zadnje vrijeme događaju. nisam uopće nimalo raspoložena za tipkanje nakon pa kolko je bilo kojih 6 sati dronckanja u busu u kojem je btw (1) se našla jedna mala sestra što je jedan red u kršćanstvu- male sestre one su mi koliko god se ne nalazila u religiji i bez obzira na koncepte koji prožimaju bilokoji red pa i njihov- one su najbolja stvar. znači te žene toliko šire milost oko sebe i mir da je to presmiješno. svetice su, sve do reda. sam se smiju cijelo vrijeme toliko su smiješne i dobre da ja ne znam, stvarno odlični ljudi a koncept je da odu u neku bilokoju zajednicu i žive kao najsiromašniji među njima i vode kao normalan svakodnevni život u najnižem sloju u kojem je to moguće vodit znači u smislu bave se nekim poslovima kod nas tipa čistačice ili rade u tvornicama manualni rad itd ono da ima za pokrit režije al ništa preko toga kao neka vrst asketizma a uz to se bave izradom prekrasnih figurica, čestitki i tak i sve su obrazovane i inteligentne i kuže stvari no da se vratim na poantu ima ih vrlo malo nisu neki prepopularan red a moja mama si je bila dobra sa svima njima pa ih ja kroz te priče i znam ali ne bi me one prepoznale iako mi je jedna bila napisala prekrasno pismo koje nosim u novčaniku i taman ovako je bilo sam razmišljala o tom kak sam usamljeno otišla iz prethodne lokacije ljetovanja i kak sam sjebala nešt s busevima tj nitko me nije uputio a ja nisam dovoljno poslušna intuiciji da bi se raspitala nego pretpostavim da će sve ić ko po putru iako mi svemir daje jasne znakove što da radim tj da se raspitam oko toga nebitno i razmišljala sam kak bi htjela doć doma ne u prazan stan nego na toplu večeru koju mi je mama napravila i d. je rekao da će me čekati na kolodvoru i ja sam bila entuzijastična oko toga al sam shvatila da to nije ono što mi fali tako puno ljudi volim i tako sam sretna ali to nije ta samoća fali mi upravo ovo što sam gore napisala sa praznim stanom. pa sam mu rekla da ne dolazi i skrenula u tok misli kako zapravo samo ja mislim da mi fali a da je To stalno tu, oko mene, u svemu, u meni, da sam ja ta ljubav i da je ona sveprožimajuća i sve što jest i da kaj ja brijem da meni nešt fali kad stvarno sve pazi na mene svaki mali detalj je tu da pazi na mene i u tom trenutku u nekom drugom gradu uđe ta mala sestra i smije se i priča điberiš hrvatski jer je francuskinja i bilo mi je kao da mi majka govori ej bok šta ima napravila sam ti palačinke (điba) malo mi je oko zasuzilo. no da se vratim na vedrije teme. (2) danas prva stvar koju mi je ž. rekla- "znaš, maja, razmišljala sam si o tvojoj situaciji. možda je ovaj tvoj ljubavnik zapravo prava stvar al ti to još ne znaš" i ja umrem od smijeha jer mi je to toliko smiješno bilo čut iz njenih ustiju u prvi mah sam pomislila pa isuse život je apsurdan ne znajući uopće kako je došlo do toga da ona to izgovori čisti apsurd al naravno, sjetila sam se odmah kako sam joj prije koji mjesec pričala o akademiji likovnih kao o mladom vatrenom ljubavniku uzbudljivom rizičnom opasnom u kojeg nisam sigurna da li jesam zaljubljena zbog onog što Je ili zbog onog što si ja isfantaziram da je a o dizajnu kao o lošem braku u kojem me se psihički zlostavlja ali ostajem iz sigurnosnih razloga i znam točno kakav je star i gunđav ali volim ga jer znam da je u duši najveća dobričina i još patim od iluzije da će nam brak profunkcionirat i da ću ja "spasit stvar" i čak popravit njegovo lice (3) ja sam vidjela kod k. na moru u staroj kući u staroj konobi čašu kak se pomakla sama od sebe. to je fakta neću pričat o svim disclaimerima samo ću reć da smo isključili sve opcije i da je doista se i bila pomaknula sama od sebe. kao da sam posvjedočila rušenju zakona fizike štoviše ruganje zakonima fizike i svega što znamo da je moguće nakon toga sam hodala na prstićima ostatak noći i sumnjičavo promatrala sve predmete čekajući da neki od njih trzne nije se dogodilo. u svakom slučaju, to je prvi put da sam nešto takvo doživjela i kako da vam kažem... na neki način nisam više ista osoba a smiješan mi je i način na koji je taj minoran mistični event prouzročio neku malu ali postojeću promjenu svijesti i mislim si možda da to nije Točno tak bilo ne bi mi se otpustilo Točno neko specifično malo vjerovanje koje bi možda kasnije pokrenulo ogromnu lavinu i zapetljalo me u nepotrebnu karmu pa presmiješno svemire pa presmiješan si Noćas u nemogućnosti spavanja gledala sam na preskokce cmc I posvjedočila mnogim sranjima od hari mata hari do crvene jabuke (I dont even...) I to sve jer je u meni tinjala nada da će pustit pipse a nisam nikad gledala to i po svemu sudeći činilo mi se da su 2 kriterija- da je na hrvatskom i da je loše pa po tom i nisam mislila da će ih pustit ali ipak Dogodilo se i sad mogu mirno na počinak Iznimno razveseljena Znači, iznimno! |
21.07.2013., nedjelja
captains log 21072013
|
Tako sam ja sjedila u nedjeljno jutro na rivi srkajući kavu i kombinirajući ju s cigaretom i vodom. Pod prstima okretala sam stranice doma i dizajna, današnjeg priloga jutarnjeg lista, s više interesa prema komadima namještaja no što sam imala u sebi prije 3 godine, kadli mi je prišao stariji gospodin, usporen u pokretima, nudeći mi listić s turističkim izletničkim ponudama. "Ne, hvala" odvratila sam mu sa smiješkom, u svojoj glavi nadodavši- nemam love. "Vi ste iz Zagreba", rekao je. "Ovdje ste 3 dana.", lucky guess, pomislila sam, na temelju polupreplanule kože. Krenuvši sa slatkoriječivostima o tome kako sam skladna iznutra i izvana i kako mi glasovne žice sviraju simfoniju, nasmijala sam se i uključila u komunikaciju. No, nije bio samo običan senilan čiča (hrom i naizgled pomućen), nego je krenuo bacati iz rukava nekakvo gatanje. Rekao mi je neke stvari koje ću zadržati ovom prilikom za sebe, koje mi je svojedobno izrecitirao i moj dragi đotiši. Kako, pitam se. Ili jebački dobra intuicija i krv koja je proplovila venama života kojeg ja ni ne sanjam, ili.. ne, to je otprilike to. Neki ljudi jednostavno čitaju njima očito a nama skriveno ili zanemareno u razmišljanjima. Ali još bitnije od toga i svega što kažu, razvesele te i umile i pokažu da nikad nisi sam, da te i drugi vide i da je u njima samima oku skrivena perceptivna i nježna duša. P.s. Zanimljivo mi je također koliko sam očita. Nekad mi se čini da mi je bulja zaključana u-lockom, a ipak oni s oštrijim okom pročitaju sva moja obilježja kao da mi je biografija ispisana na čelu. Sjećam se dok mi je mesija prošle godine na visu rekao da i prije neg progovorim vidi da sam zagrebčanka i otprilike "šta me fura". Ah, identitetu, ah prolaznosti. 2. Tema- Gledajuć njene slike iz srednje škole i slušajući njen entuzijazam oko ljudi i njihovih osobina, nešto me mučilo. Olakšanje je došlo u vidu jedne ideje. Prvo sam pomislila kako bi bilo dobro pogledati moje slike razreda na fejsu i pokazati joj. I razmišljala sam što bi rekla o kome. Ali razmišljajući o tome shvatila sam da bi to sve bilo lažno a da nemam dovoljno entuzijazma trenutno za storytelling. Prvo i prvo, prošlo je puno vremena otkad sam se družila s njima i realno nemam pojma kakvi su sad. A o tome kakav je tko bio nemam zapravo što za reć. Onda sam shvatila da je zadnje na svijetu što mi se da revidirati prošlost i tko je kakav bio. Nisam ista kakva sam bila tad. Štoviše, Nisam to, a nisu ni oni. To doba što se mene realno tiče danas nikad nije postojalo. Postoje samo poznanstva iz tog doba i sve što stara poznanstva donose. Onda sam pomislila kako bi htjela zapravo izbrisati sve albume koje imam ja fejsu. To je bilo to olakšanje u ideji. Ne želim da mi prošlost visi s leđa i ne želim se uopće bespotrebno okretati njoj u naručje. Ta ideja o brisanju albuma i potom brisanju profila općenito toliko je oslobađajuća da vam ne mogu opisati. Sušta sloboda. Od povijesti ega. Ne ni ega, povijesti ega. Iluzije na iluziju. when i am not it. 3.tema- Dio procesa i dio pogodbe je udaljavanje i prihvaćanje rastućeg nerazumijevanja koje se neminovno rasplamsa u okruženju drugačijih i novih energija. Život dere dalje svoje, a podijeliti svoja razmišljanja s njim konstruktivnije je čini mi se u mojoj glavi nego u stvarnosti. Neugodnost dijeljenja neuzvraćenog digne se kao plima koja pokupi sve što se sunčalo na obalama snova. Jesam li opet sama sa sobom u svojoj mašti, čujem li samo jeku svojih otkucaja srca i koliko sam u realnosti daleko bila i daleko jesam, da li se ta udaljenost mijenjala ili je oduvijek ista, samo u svojoj percepciji mogu pročitati, a čitam da je oko 500 duševnih stopa. Ona ista plima preplavi me uvijek sa istim starim programima samoće. Uvijek izgorim u njima i gore mi vječnim žarom pod nogama, tjerajući me u daljnju izolaciju, dok se ne pomirim s njom i dok u pijesku vlastite plažice ne utabam samostalnost, samodostatnost i neovisnost, demone koje vlastitim tridentom izmasakriraš u anđele. Kao da je kroz ljeto uvijek provučena nit ulaska u vatru, suočavanja sa vlastitim sposobnostima i potvrđivanja da i u hodu kroz dolinu smrti i dalje živiš, i dalje nisi sam. |
15.07.2013., ponedjeljak
captains log
|
Blogganje s mobitela. Upravo sam pogledala film solaris. Ostavio je vrlo dubok utisak na mene. Nevjerojatno duboka filozofsko-duhovna misao i ideje prisutne u filmu su me vodile kroz njega kao da sam istovremeno na jako neizvjesnoj napetoj na trenutke zaplašujućoj vožnji kroz neizmjerno dubok sloj prirode stvarnosti i na valovima oceana, nošena kao kap na dlanu. Koncepti koji su iznešeni kroz radnju, simboliku, dijaloge i likove nevjerojatno su duboki i otvaraju svijest i percepciju do gotovo potpune otvorenosti ili je bar takvo iskustvo. Ne postoje riječi i opisi pa čak ni slike za iskominicirati ovakvu interpretaciju stvarnosti, a ipak je tarkovsky to uspio, kroz nadbriljantna režijska rješenja i nevjetojatan spoj čak ne bih rekla ni duhovnih spoznaja nego ljudskih ali ljudskih u punom smislu te riječi, do jaja, ono kad sve što smo dostigli kroz duhovnost i filozofsku misao svedeš na samu srž i suštinu i preneseš to kao dostignuće ljudskog roda Dosad kroz film. Plakala sam na kraju, ne od ganuća, ne od sreće ni tuge, već od osjećaja da ću eksplodirati od toliko ogromnog vala stavljanja stvari u perspektivu, onu pravu, ispravnu, jedinu i vječnu. Eksplodirati. Trnci su me prolazili cijelim tijelom kroz cijeli film, srce je lupalo kao ludo. Sve je toliko subjektivno, kao što je snout na svoj rođendan na vrhuncu filma objasnio (u genijalnom manifestu postojanja)- man needs man. We do not want to explore the cosmos, we want to expand the earth to its limits. Došavši pred gotov čin- ocean koji je simbol za inteligenciju svemira koja je brutalna i ne poznaje granice i uči čovjeka na način koji se njemu čini kao mučenje da je jedino prirodno stanje prihvaćanje i ljubav i samim time taj ocean raste i inteligencija se stvara u visitorsima. A visitorsi su zapravo refleksija nas samih- kao što je snout rekao u spomenutom citatu- we see mirrors. I samim time se ti mirrorsi materijaliziraju, samim našim postojanjem. Drugim riječima sve što smo mi stvorili i što je oko nas i Jesmo mi. Snout i ovaj drugi S. nisu shvatili poantu ali Visitorka od koje se to najmanje očekuje je- ljubav i empatija su ključ a ne odlazak u stanje u kojem nam je strano ono što mi sami jesmo. Prikazan je gap između znanosti i njene objekticizacije i stvarnog iskustva. Štoviše, tarkovsky je iskritizirao znanost dovedovši je do karikature kroz lik posvećenog ali frigidnog i neljudskog znanstvenomana S.-a. No, K. završi kako završi, u trijumfalnom kraju koji su očito tarkovsky šlag krema i najfiniji desert, koji te rastavi u potpunosti i zada posljednji odlučujući udarac- svemir 1 čovjek 0. Gledajući film mi se u nekom trenutku činilo tako nevjerojatno da smo mi razvili sve oko nas do ovog ekstrema a da plutamo na zrncu prašine svi mi skupa i cijela naša povijest. I to ne na dobar način kao Vau kak smo napredni neg ono ljudi jebote jel vi to kužite. Jel vi to jebeno kužite. I dio sa snovima je prilično right on. Prst stavljen u potpunosti na materiju. Ma tarkovsky je jedan genijalan mislioc, umjetnik, filozof i sanjar. I pritom zna puno više nego što priznaje, što vrišti iz njegovih filmova. Ko zna osim toga kojih se droga najeo. haludovo/meteor/sf priče/sf film/ da vidimo kako ćemo dalje.. |
12.07.2013., petak
:)
|
What if my searching for you is your searching for me? What if my love for you is your love for me? What if my song for you is your song for me? What if my longing for you is your longing for me? What if my wish to meet you is your wish to meet me? What if me is you? What if you is I? What if all this life is just a journey from I to Am? Then my master whispered to the ear of my heart: ''You must become the answer. You must BE the answer'' Om. e  |
10.07.2013., srijeda
domaćice
|
približio se još jedan početak novog poglavlja- ljeto. ruke su mi do jeseni razriješene. sad čak i da te itko gnjavi nešto, kažeš na moru sam, na odmoru sam, sori. cijele godine te jebu, sad je tiho. godišnje utočište. s početkom ovog poglavlja poklapa se završetak prošlog- jednog kojeg mi je percepcija tek pod utjecajem nedavnih događaja i razmišljanja, bez obzira na to što sam sigurna da je tim nedavnim prethodio cijeli niz iskustava sličnog intenziteta ali različite..frekvencije. večeras su me nosili valovi uzbuđenja dok sam se sjetila splitske luke, splitske rive, onog specifičnog smrada trajekata, užeglog sunca, užurbanog hodanja sa 50 kila na leđima i kapom i cvikama. komiške rive i raja na zemlji jednom kad dođeš do njega. ničemu sličnog osjećaja olakšanja kad ti se pred očima kao zreo šipak rastvori komiška vala, osjećaja da si stigao kući preživjevši krvavu bitku. reći "jedva čekam" ne opisuje dovoljno dobro orgazmičke trnce koji me prolaze na najdubljoj razini tijela pri pomisli. no da se vratim na pravu misao. kao da mi je netko rastvorio mozak suočivši ga sa cijelim nizom nepovezanih otkrivenja i novih kuteva gledišta na cijeli niz životnih aspekata od glazbe do karijere a najviše od svega sebe same. ne sjećam se da je ijedna godina u mom životu bila iscenirana na tako suštinski formirajuć način. osjećam se kao da mi je razbila ljusku (koje nisam bila svjesna) lupajući kamenom po svim zadebljanjima dok se nisu natukli pa ih je samo s lakoćom skinula. što je najbolje od svega, još uvijek me uzbuđuje odlazak na more, čemu se čudim jer mi je otići u stanju u kojem sam u novu avanturu istovremeno jednako ispunjavajuće koliko i naporno. moraš se s nečim pogodit, inače ne bi bila pravedna razmjena. moraš dat dio svog obraza da ti raskrvare u borbi, kako bi inače znao što je to borba. proteklo poglavlje mog života doduše nije vezano uz prethodna dva retka. nitko mi nije raskrvario ništa, a borba je prije bila ona figurativna i bezopasna- borba dvije gole ženske u blatnom ringu. proteklo poglavlje je donijelo toliko blaga srcu dotad skrivenog a natuknulo toliko blaga umu nespoznatljivog da bih morala sastaviti popis da ne zaboravim, a početi od glazbe bi bio jedini logični omaž- pored širenja ili da kažem produbljenja percepcije u nekim glazbenim smjerovima u koje dakle kladim se u milijun jesenjeg lišća ne bi sama zašla nikad, i spoznaje o tome da ponekad o nekoj glazbi imamo tako suptilne predrasude, neutemeljene i preuranjene zatim spoznaja o slojevitosti fuzije individualnih stilova, razumijevanju ljudi, situacija i pojava (pritom ne gubeći vlastiti izraz), kompromisima koji ti idu na dugoročnu korist, dubokom osjećaju intuitivne povezanosti sa svime što jest i načinu da se aktivira, sada, sada, sada, sada, sada, sada, sada govoreći sada glavica se sve teže vraća u prošlo svršeno a sve lakše gleda u buduće potencijalno a najljepše se odmara u ovom vječnom sada a tek na jastuku zaklopiti oči umjesto da ih usmjeravamo ka ekranu ili štivu poslastica i pol. baš mi se jede slatko. |
08.07.2013., ponedjeljak
duhovne spike
|
e svi mogući misaoni eksperimenti i postavljanje pravila za uspjeh u životu i generalnu sreću totalno su sranje, padaju u vodu ma sve je sranje i pada u vodu a prava stvar je BOG brijat na boga tj na postojanje tj na svijest tj na ma znate na šta mislim tako je super icke napisao- sve je sranje, a beskrajna ljubav nije sranje vozim se ka doma s bajkom nakon što sam predala zadnji projekt u svom prediplomskom studiju (uspješan) i tisuću misli po glavi kako ću kasnije? šta sad? šta ću ja radit sa svojim životom? sve mi je u biti nekak neispunjujuće? ne da mi se brijat uokolo više ko muha? što ako je život dosadan? što ako sve dojadi? i onda si mislim- ma, izać iz matrice nije Zapravo u fizičkom realnom svijetu izać iz matrice, što sam spoznala u zadnjih par tjedana i osvijestila kroz razgovor ti se baviš i dalje životom, sve teče kako je i predviđeno jer si i rođen u matrici ali Iznutra si ti izvan kontrole sustava, svjež i sretan i čio i nitko ti ništa nemre i zadovoljan si s onim što radiš a naizgled ono baviš se sa stvarima košto se i svi ljudi bave sa stvarima jer nisi ništa bolji ni lošiji i trebaju ti pare i ljudska toplina itd. i onda si mislim jebemu mater da li postoji išta na svijetu što bi me u Toj mjeri ispunilo da mi je samo to potrebno i ono da zabrijem, znate one ljude koji zabriju na karijeru i pridonesu svijetu i sve me to skupa mrrrrrrrvicu zabrine doduše ne dovoljno jer na bajku te ništa nemre zabrinut, prezauzet si uživanjem u vjetriću (paralelno mi se pojavljuju misli- možda je život mješavina ovakvih trenutaka prolaznog zadovoljstva i velikih u principu tebi besmislenih i nespoznatljivih razdoblja) i dođem doma i onak pustim si hare hare hare mahadev evo je jednu prekrasnu i snažnu šivinu mantru (a pisala sam o toj simbolici/energiji i često ga se sjetim) i GOTOVO. kraj. finito. ZAGLUŠI ti misli jer... znate vi šta znači hare hare hare hare mahadev slavan, hvaljen, blagoslovljen, vječan šiva glory to the mahadev slava šivi! slava mahadevu! to je u biti ono hardkor duhovna misao kao hvaljen isus i zdravo marijo a šiva se uzima da je sve što postoji, život, svijest, BOG (a ujedno i u personifikaciji vrlo snažan ratnik, ljubav, istovremeno asket i aktivan koljač demona, creator i destroyer, vrlo moćna snažna nepokoriva ljubav) i ništa drugo- slava životu i teče i ide i ništa drugo slava životu slava životu slava životu jay shiva omkara = pobjeda šivi omu ta pobjeda je već njegova, jer on je pobjeda i pobjeda je sve što postoji, ovo postojanje je zapravo jedna jebačka pobjeda i shvatim isuse pa boli me kurac radit ću bilošta imat ću bilokakav život tako mi je svejedno da je to neopisivo i tako ću uživat na najjače u biločemu i u svemu i u svim ljudima koje upoznam i u svim poslovima dok uz sebe imam svijest o bogu i ljubavi i dok te opere ta milost ne postoji ta stvar na svijetu koja ti je do koljena tj u isto vrijeme sve jesu ma znate te emocije sveprožimajuće milosti jednostavno zaguše sve ostalo pre sveprožimajuće su čak ne bih rekla zaguše jer to implicira da postoji nešto što se treba zagušiti a u stvarnosti ne postoji, iluzorno je to nešto zato, samo ta misao zahvale i predanosti ma sama zahvala samo reć bilokome u koga god vjerujete što god vas fura- e hvala na svemu ovome ovom obilju i raju ovoj beskonačnoj paleti svega što jest i mogućnosti da ja ovo iskusim te vrati u tebe samog i ničeg te više nije strah jer si na kraju dana i ti šiva i svi smo mi to i svi su uvijek bili i vazda će biti aleluja amen da citiram jučerašnju tuđu misao (a da bar mogu citirati i iskreni entuzijazam i Znanje s kojim je izrečena)- život je toliko prekrasan da je to upravo nevjerojatno |
07.07.2013., nedjelja
razmišljanja o tibici/ skoro ću na more/ voljet sebe
 kad si bolestan, tijelo komunicira s tobom. tijelo komunicira ponekad vrlo izravno- npr. boli te tibica od stresa, što će reć- ej brate sćilaj malo. ponekad tijelo komunicira suptilno, imaš upalu mjehura koja je navezana na nešto sasvim deseto, neko vjerovanje ili suptilni disbalans u nekom drugom dijelu tijela (posljedičnost). ja sam jučer rigala jako puno. jebiga. bila sam se najela nekog jebenog namaza koji mi se sad gadi najviše na svijetu kojeg sam napravila ranije tog dana, a svi koji su ga probali su bili oduševljeni, uključujući mene. potom sam sve to što sam pojela izrigala i bilo mi je bolje i mislila sam- gotovo je, čak sam imala velebne planove ići van i propustila sam navodno jebački dobar koncert, izlazak, itd., al nebitno u nekom trenutku mi se nije dalo više van, ležala sam na svom krevetu i mazilo mi se. a obavila sam to totalno samurajski misleći- ovo se mora obavit ako želim poboljšanje stanja, odbila sva farmaceutska sranja koja mi je otac gurao u usta, sjela u vajra-asanu, diamond pose i misaonim procesom bez guranja prstiju izbacila štetne tvari. no, gdje stadoh, nakon toga sam tako ležala i brijala ustat i ić van (iako me još jedan faktor tu večer spriječavao a to su olujna nevremena koja čovjeka spriječe u vožnji bajkom) ali mi je onda opet bilo loše. pa opet pa opet i tako je to trajalo i trajalo, danas me sve boli i micanje mi je teško. no, najbolje ti kažu homeopati zašto i kako. a pošto sam siromašna sam prisiljena voditi se vlastitim nosom i introspekcijom istražiti što mi tijelo govori. i jasno mi je ko dan. u želucu i probavnom sustavu (utrobi kao takvoj) ti stoji samosvijest. ego. samopouzdanje. ono zbog čeg se osjećaš kao lav ili ono zbog čeg se osjećaš kao janje i pokisli miš. ja se češće osjećam kao lav i sunce mi sjaji iz manipure češće nego kiša. ali, u zadnje vrijeme, što mi se sad vratilo ovim šarafljenjem u želucu, ego me stišće. i znam točno zašto i sad sam svjesna da me netko jučer prisilio da ostanem doma da se malo sredim i porazmislim o toj situaciji u svojoj tibici (što prije nisam imala vremena ni namjere). osjećam se malo kao da nestajem. kao da mogu pogledati svoju ruku i svoje tijelo i vidjeti kroz njih. lagano kao da lakše prolazim kroz zidove. lagano kao da sam nitko i ništa, i to ne na onaj prosvijetljen način nego više ekstremno nisko samopouzdanje. zašto se to dogodilo? znam savršeno zašto. prestala sam ja biti čuvar svoje sreće, što ti je jedini zadatak u životu. počelo me boljet više no inače u tibici dok sam razmišljala o tim stvarima i shvatila sam da nema smisla čekati da te netko pogladi i onda kad te pogladi odjednom ozaren izaći sretan i čio, a zapravo bi sam sa sobom trebao biti sretan i čio per se. i to je neusporedivo s ičim najbitnija stvar na svijetu, samo budi sretan, čuvaj svoj plamen. kako su to sve savršeno jasne stvari i jasni pojmovi i jasne istine, a tako zabriješ. tako ih zaboraviš. tako te trbuh mora jako zaboljeti da se pitaš što ne štima. kao što je don juan napisao, a te riječi mi sve dolaze u prave časove- Ako nekomu muškarcu kažete da ga volite, a on vam odgovori: »Ali ja tebe ne volim«, je li to razlog da patite? Samo zato što vas je netko odbacio, ne znači da i vi morate odbaciti sebe. Ako vas ne voli jedan muškarac, voljet će vas neki drugi. Uvijek postoji netko drugi. A ujedno je bolje biti s nekim tko želi biti s vama, nego s nekim tko mora biti s vama. Morate se usredotočiti na najbolji odnos koji možete imati: na odnos sa sobom. Tu nije riječ o sebičnosti, nego o ljubavi prema sebi. Ta dva pojma nisu jedno te isto. Sebični ste zato što u sebi nemate ljubavi. Potrebno je da volite sebe, i ta ljubav rast će sve više i više. Kad se upustite u odnos, nećete to učiniti zato što vam je potrebno da budete voljeni. Odnos će postati vaš izbor. Kad poželite, možete odabrati nekoga muškarca, ali tek onda kada uspijete uvidjeti tko on uistinu jest. Kada vam nije potrebna njegova ljubav, tada ne morate lagati sama sebi. Vi ste cjeloviti. Ako iz vas izvire ljubav, tada nećete tragati za ljubavlju zato što se plašite biti sami. Ako volite sebe, tada možete biti i sami, i to vam neće stvarati nikakve teškoće. Sretni ste i sami, a i u zajedništvu s nekim. |
06.07.2013., subota
liquids
|
statusirala sam sljedeće: prestala sam pit mlijeko (zbregov) i sise su mi se smanjile za jedan broj. gola fakta. u 3 tjedna. ili je bolje reći prestala sam pit hormonalno-antibiotičku bijelu vodicu... znači prije 3 tjedna sam išla si kupiti grudnjake pošto su mi svi stari izjebani. nisam mogla nać d košaricu jebeno nigdje. kupila sam 1 C-cup iako mi je bio premali. danas mi je taman. taman je. i onak tuširam se i gledam ih i kompaktnije su, više nisu tolko disproporcionalne. moje sise su konačno onakve kakve su zamišljene da budu. nema više nabreknutosti ni napuhnutosti i osjećam se normalno. eto. nikad više. a nisam ni prije pila puno mlijeka bar sam mislila da nisam, u čaj, u kavu, s čokolinom. (a čokolino sam isto srezala gađenje zbog mlijeka žešće) ali očito nisu potrebni hektolitri da ti organizmom prostruje hormonalni kokteli uostalom, zobeno mi je čak finije. znači finije i još jedna bitna stvar- nisam odustala od svih mliječnih proizvoda (što sam naime učinila dva ljeta ranije kad su mi se isto smanjile sise) nego sam nastavila konzumirati kefir jer mi nekad previše paše da bi se suzdržala ali zapravo je logično, kefirne gljive maltene pobrišu štetne pizdarije u mlijeku i tog se sjećam još kad sam ih imala i opsesirala s tim kefirom svakodnevno i onda su narasle ko kurac skoro su preplavile cijelu kuhinju a kefir mi više nije bio tolka špica pa sam dala dalje a ni ne vjerujem da su mliječni proizvodi štetni (eventualno zbog sluzi, što je druga tema) u svakom slučaju je bolje pojest jogurt nego popit neki E-filled sok ili kolu ili neko sranje ali vjerujem da su mlijeka na našem tržištu štetna jer ko i s pivom, potrebne su ogromne količine da napoje naciju i jednostavno održavat toliko krava u pogonu, zdravlju i životu zahtijeva dostatnu količinu antibiotika i hormona da im potakne izlučivanje toliko mljekeca a kravice to sve probave i izbace kroz sebe i onda mi to popijemo nakon što prođe kroz njihov organizam (ne razgradi se, ne budite naivni, u našoj pišalini vidiš unazad 3 tjedna kad si pušio joint) u tom smislu vjerujem da su male mljekarne i domaće mlijeko okej za konzumirat al ova sranja... nemojte ljudi nemojte iako su to sve stvari koje su prošle testove i rečeno je da je neštetno za ljude, mi realno nemamo pojma. dugoročno nemaš pojma ni kak ti organizam reagira na te hormone ni kak će ti to utjecat na razvitak možebitnih cisti i takvih pizdarija a stvarno je mala minijaturna stvar prebacit se na neko normalnije kupovno mlijeko, zobeno, pirovo, rižino, sojino dont because gmo ili bar veronikino (ista stvar s pivom, kaže frend, velike količine zahtijevaju ubrzani proces fermentacije i hmeljiranja i štavećradeonitamo i onda s raznim kemijskim katalizatorima radi velikih zahtjeva naprave smeće = ožujsko, karlovačko) (a ove male pivovare koje se drže prirodnih ritmova tih procesa koji su realno dugotrajni i koje imaju manju potražnju, naprave bez katalizatorskih sranja i onda te idući dan ne boli glava = vukovarsko primjerice) (a strane pive tipa heineken se isto proizvode u našim pivovarama s nekim mrvicu drukčijim miksom ali je u principu isto sranje) (osim stranih piva koje se zaista uvoze- leffe, erdinger, sve dvoznamenkasto iznad 20) (kad smo već kod pive, mi nemamo pravu tamnu pivu. tomislav je karamelizirano svijetlo pivo užasno kalorično kao da se našopaš šećerom (400 kcal) a ono kad se brzo napiješ od nje nije od alkohola nego jer te šećer zašora, sigurno ste primjetili tromost i nemogućnost ustanka od stola nakon 2 tomislava ili ne daj bože više pa ti organizam doživi šećerni šok) (za velebitsko tamno nisam sigurna ali mi ne šmeka kao prave gorke tamne pive koje probasmo u belgiji pa se ne bi upuštala ni u to. uostalom malo teško pada na želučić) |
dobro je imati dobrog ufuratora
|
kao da mi želi reć prek dana e zajebi ovo, odi. odi. introspekcije obavljaj u hodu. dvije stvari moraju biti iznesene za početak, 1) bila sam upućena u solo album bivšeg gitarista pips, chips i videoclips. naime, radi se o jednom interesantnom pojedincu koji je na vrhuncu kreativne fuzije unutar benda ostavio tadašnju potencijalnu budućnost i odlučio snimiti sam sebe crno na bijelo, svoje vlastite stvari i svoju energiju. u obliku jednog duhovnog i osobnog izričaja. ponajviše osobnog. jer to nije.. kako da kažem, to u neku ruku nije muzika, to je on. ali da se razumijemo, to je skroz muzika. sve dionice na svom mjestu, pjesme cjelovite i dovršene i izbrušene, svaki instrument za sebe. to je on. baš kao da je netko skupio specifičan zvuk i energiju koji se provlačio kroz najbolje pjesme pipsa (a da tog nismo bili svjesni) i posložio ih opet u tom njegovom solo albumu. a naravno, logično, to je njegova individualna energija. mislim takav je i taj album ponavljam, to je on. i možda nije kao bog i nije tako uhvatljivo žanrovski lako definirajuće, više je lagano kao neki proljetni povjetarac, pogladi te vrlo blago i utopiš se na to vrijeme, u Njemu. u tom liku, kao i svaki drugi iskreni autorski rad, pokaže ti se. takvi su i tekstovi... i nije ni loše ni dobro baš je stvar u tome da nije ni loše ni dobro nemojte me krivo shvatiti, DOBRO JE. sam kaj nemreš...kriitizirat hvaliit šajaznan kak da komentiraš kad je to on i takav je lik i šta sad tu ti imaš baš, ništ, ak ti se ne sviđa nećeš slušat ali osobno mi je tako zanimljivo osjetit nečiji pečat takva komunikacija, bokte. uostalom aplodat ću na dropbox pa ćete čut. tristan karas se zove lik, tićo. sad je ribič. bitno je to, pecat. (a nema ga na internetu. nema ničeg o tom na internetu. to de facto, ljudi moji, ne postoji.) (i ima zanimljivu boju glasa koju ćete prepoznati iz back vokala pamtljivih trenutaka Boga) (podsjeća me na rebel star~srbe) (a melodije su prefakingcatchy) (sad ga stalno slušam) 2) 3.43. zakucava me materija. htjela sam pisati o prijatelju svome, m. kako ga volim jako. kako ga vidim rijetko. kako uvijek dođe kad ga nazovem. kako se ne vidimo dugo i ne čujemo dugo i onda dođe taj trenutak kad znam da je trenutak da se družimo i onda je najbolje druženje. kako priča o idealističkom jednostavnom svjetonazoru onom koji te strefi kad izađeš iz srednje i promatraš kako ti sustav guta prijatelje jednog po jednog, suptilno smanjujuć im energetske naboje i elan i želju i vatru. promijeni se stvarnost, a ti se moraš mijenjati s njom, zapravo mijenjaš se htio ti to ili ne, ritam života, svako doba ima svoje. to everything there is a season. osim ako ti je integralan dio osobnosti akcija, ajmo? a svakom svoje, tako me veseli slušati ga dok priča o juti strastveno kao da se radi o njegovoj vlastitoj djeci ...anđeli anđeli anđeo i masu ih je, znači MASU čini ti se nekad nema ih a svi su tako fino podešeni na frekvencije koje ti tako fino sjedaju i dođu kad ih trebaš i ostanu koliko ih trebaš. 3) sutra padaju neke žešće odluke. otić na moojija. počet s jogom. prestat s cugom. prestat s pušenjem. svega. udubit se u materiju, literaturu. konačno imam vremena i sad je taj trenutak ma zajebi sve to, bog. bog, bog, bog i samo bog. želim pit izravno s izvora, prestara sam za spike, vrijeme je za hc. poštelat se i vidjet kak će bit i jebemu mater baš sam danas m. objašnjavala kojeg je šokiralo kad nisam više s njim htjela pit pive i kojeg je šokiralo što je ta "faza" tako dugo trajala kako to ne smije biti eksperiment PRAVI eksperiment u brijačini je kada se potpuno posvetiš tome što si odlučio i ne mrdaš za majku vlastitu nego si maltene uvjeren da će tako biti ostatak života tvoga i to je jedino što vrijedi tek tad bez rezerve i bez sigurne luke u koju možeš u svakom trenutku pobjeći ( But still you'll never get it right, cos when you're laid in bed at night, watching roaches climb the wall, if you call your Dad he could stop it all. ) možeš vidjeti kako ti je i to je stvar s tim odlukama prije nego doneseš ikoju moraš baš odlučit odlučivat ne vjerujem nikom |
04.07.2013., četvrtak
i was swallowing the shine of the sun
|
jučer dok nisam bila vrtila mi se po glavi jedna pjesma kao zaštekana gramofonska ploča, na koju mi se utroba uvijek stisne u osušenu groznicu- riječ je o good woman od cat power live '99 a uopće ne brijem tak a kad mi se krene vrtit po glavi tako me tako me tjera na riganje. kao od mirisa benzina na crpki u isto vrijeme ju mrzim i mislim da je prekrasna i sigurna sam da u trenucima kad osjećaš to što ona pjeva postaneš ta pjesma toliko se spojiš s njom taj krajnji očaj koji opisuje kad ne postoje više riječi samo je svedeno na- i want to be a good woman i don't want you to be a bad man a osjetila sam sentiment jedne druge pjesme koju sam jednom pejstala ovdje i proklinjem taj trenutak do groba jer je toliko kiseo taj osjećaj toliko vruć toliko peče kao da ti je tisuću čikova zapiknuto u pleksus ili kao da te netko cijedi kao krpu iznutra uzduž i popreko i stišće i stišće i ti dišeš po tome da se ohladi al baš drži i tjera suze preko vrućih obraza a nisi ni sam siguran zašto i onda zaspiš i smiren si bar dok te glava ne odvede tamo opet. kažu za cat power da je luda a ipak, sjećam se dok me ova pjesma cijedila uzduž i popreko losing the college you've been faking prestalo me bit briga u nekom trenutku. doduše često se moram iznova podsjetiti da ništa od tog nije bitno tu sam samo ja od početka do kraja i ne znam ništa drugo. čula sam te riječi i bacile su mi duboko u utrobu udicu i izvukle van prazninu a svaka praznina kaže prazan si, sjeti se nisi ove riječi. Sjedila sam tako pred tvojom zgradom i gledala sam prvo ruže i drveće i razmišljala kako oni tu tiho rastu bez obzira na to što se događa oko njih i bez obzira na to gdje sam dosad bila, sad sam ovdje kroz par minuta ću biti negdje drugdje. Gledala sam zvijezde i bile su čarobne i razmišljala sam kako ih je netko postavio gore zbog nas kako bi nam bilo ljepše i kako je netko postavio nas tu dolje zbog njih i osjećala sam se kao da me svemir zagrlio i kao da me nina u naručju kao malo dijete. Bila sam ispunjena neopisivo snažnom i prekrasnom toplinom najviše u solarnom pleksusu a pogled mi je bio toliko bistar Da sam se zapanjila i mislila sam si- ovakav je osjećaj kad nestaneš Jer sam nestala na tren i izgubila sam se u svemu oko sebe i mislila sam si kako mistično iskustvo i kako zanimljivo. Onda sam gledala tebe i bio si mi tako smiješan i tako sladak kako hodaš i kako pričaš i osjećala sam se kao da si mi dijete. Ne u patronizirajućem smislu nego u smislu da ti ne bi nikad mogla zamjeriti ništa i da obožavam to kakav jesi. Ne znam kakva sam. I svjesna sam da me različiti ljudi percipiraju na različit način i da na tu njihovu percepciju neminovno utječe sve u njihovom životu, a najmanje od svega moje ponašanje, koje iz sve iskrenosti stvarno ne formuliram u nekakve koncepte. Ponajviše jer mi se ne da, stvarno je naporno pokušavati ući u hlače koje su manji broj od tebe. A sve u šta se stavljaš je beskonačno i neopisivo manji broj nego što tebi treba. (golotinja je way to go). Ali, nekad mi se desi spontano, podsvjesno, nenamjerno i vođeno nekim lažnim vjerovanjima i neočitim na prvi pogled nevidljivim osjećajima. Problem sa stvarnošću je što ona nikad nije idealna niti ju je moguće dogmatizirati, pa samim time sve što kažeš ne stoji, a da ne ulazim još u promjenjivost sentimenata, karaktera, raspoloženja itd. Znači mijenjam se, svi se mijenjaju i to je život- promjena, i to je jedina konstanta. Postoji i nešto što se zove ljudska priroda ili ljudski temperament i apsolutno se slažem s time ali zar ne misliš također da postoji određen prostor u kojem se te bazične nijanse nadilaze i u kojem postojimo i ti i ja i svi ljudi na svijetu? Istine nisu nikad isključive pa je i jedno i drugo, ovisi na kojoj razini i s kojim naočalama gledaš. A ti kad meni pričaš o meni na taj jedan specifičan romanizirajuć način (pojednostavljenje u likove) pričaš mi zapravo o svojim naočalama. Ja sam tebi takva kakvom me ti percipiraš, a ne ono što „doista jesam“, a i tvoja percepcija mene se vjerojatno promjeni tisuću puta po x, y i z osi. Kao što si i ti meni nekad nježni zaigrani dječak a nekad si mi super lik iz kvarta a nekad si mi pastuh a nekad si mi prijatelj a nekad brat, a šta da kažem kakav si? Jer život je gorkoslatka simfonija. Nije to ništ novo nit je loše i ptice na grani pjevaju, svi ju znaju, prihvati. Spava mi se kao nikad, jučerdanas sam bila tako kratka sa živcima, intenzivirale su mi se emocije i nadam se do sutra izbrisat cendravost i umor, nadam se da se ego nikad neće vratiti i da ću jednom zauvijek zaboravit na potrebu da me netko mazi i pazi bio to ti ili bilotko drugi na svijetu. da li je to uopće moguće? korijenska uvjetovanja. moguće |
01.07.2013., ponedjeljak
daleko je zemlja apaša
|
znači cijeli dan me pucaju takve inspiracije htjela sam ostavit sve i tipkat čak i na mašini sam htjela i pripremila sam ju na sredinu sobe da me spotakne ako ju zaboravim. a na mašini tipkam samo u posebnim prilikama kad tolko zgrabim šta moram napisat da imam dovoljno strpljenja otipkat to kak spada a ne ovi tokovi svijesti pićke materine no, šta se događalo u ubrijanom svijetu moje glave s nastupom večeri i lagano čak noći već i za koju vuru jutra na pozornicu gubi na važnosti pripada prošlosti a iz prošlosti možeš samo prepričati što je krajnje nezadovoljavajuće ako uzmemo da je cilj ove aktivnosti izražavanje i zakucavanje trenutnog no, što mi je ono bilo trenutno prije par minuta samo malo da uskočim sama sebi u usta hop--- čini mi se da kad se prepustim valovima u smislu kad se prestanem bavit s "egom" uz utočište teoretske potpore da se s istim ne treba baviti nego samo kako da kažem pustiti ono, želiš ga ubit i onda se postavi pitanje does Nobody want to kill anything? (a nobody si kad, jel. ga nema više, a poatna je be nobody, nećemo sad ulazit u problematiku) dogodi se sljedeće. kao da zaboravim na ljubav. ne mislim na romantičnu ljubav naravno nego ono iskonsko razumijevanje ljudi i djelovanje iz srca koje je jedino vrijedno spomena (ostalo je šum) (ostalo nisi ti) sad tu progovaraju malo i moji koncepti ali majke mi u meni se javi automatski neki glupi negativan stav prema ljudima koje čak ni ne poznajem jer kao da zaboravim da i oni sanjaju i da u njihovom svijetu neke stvari dolaze s razlogom kojeg ja ne vidim i da nisam bolja niotkoga niti itko zaslužuje a najmanje ja beznačajnu iritaciju s tim glupim negativnim stavovima koji iskaču ono baš neka totalno kriva perspektiva baš ono zapravo, egocentrična i to je moje iskustvo prestanka bavljenja s egom. jednostavno mi nije u prirodi moje bavljenje egom se svodi na to da prepoznajem reakcije u svom tijelu i psihi i razumijem ih i samim time imam više razumijevanja i empatije za druge ljude u smislu netko je kreten negdje vani nije bitno naiđeš na seljačinu i prvi impuls ti je ne voliš ga kak moš bit takav daj makni se ono al onda prepoznaš taj impuls koji se javi unutar tebe i uvidiš da je on samo impuls uzrokovan nekom tvojom trenutnom percepcijom i nekim tim međudjelovanjem sila koje čine stvarnost i kao da te to automatski podsjeti na neke druge stvari nekako se spontano sjetiš čak ni ne svjesno da ta Osoba prema kojoj si tako ružno ispočetka nastrojen ima doma mamu i tatu ili sestru brata i da i ta osoba kad legne u krevet navečer razmišlja o nekoj drugoj osobi i uviđanjem toga kao da ti ta osoba postane plastična (ovo se sve događa simultano a ove riječi su samo opis za jedan poseban doživljaj razumijevanja koji je instantan i sveobuhvatan) i vidiš ono što je iza te osobe netko te gleda iza tih očiju tko te voli tko jesi..ti ovo izražavanje "tko jesi ti" je malo već passe jer smo pohvatali već tu razinu metafore na neki način to je samo drugi način da kažeš da smo svi mi iz praha potekli u prah se vraćamo a tinja u nama isti život koji tinja u svemu ostalome (neki bi rekli svijest) i to je to a moglo bi se opisat na tisuću načina što vidiš i nema više tog negativnog garda iznutra koji te u biti ograničava, Tebe sputava ispunjava te nekom ogorčenošću i nekim svijetom u kojem ti nije prirodno bit nekak mi se čini da plivaš u vodi samo kad si svjestan da si u vodi a da ove stvari koje ti se povremeno zakelje na nožurde alge i ribice koje grickaju nisu tolko bitne da bi zumirao na njih i bavio se njima a prestanak bavljenja egom kao da me baca da se koncentriram na ribu gle gricka me pa se koncentriram na naborane jagodice od vode pa na ovo pa na ono a zapravo zaboravim da ja cijelo vrijeme plivam u toj vodi nego samo gledam i osjećam ribicu kak me gricka i kao okej probiješ to iskustvo boli te i kao u njemu si proživljavaš ga i doživljavaš ali zaboravljaš da ti ta ribica neće ništa i da zapravo ako nisi koncentriran na to da te gricka te čak nekako i fino škaklja i onda prođe i pliva dalje jer si joj u biti nezanimljiv zbog svoje ne-reakcije smiješan si foxtrot, poderane guze na crnom jarbolu :) |
