približio se još jedan početak novog poglavlja- ljeto.
ruke su mi do jeseni razriješene. sad čak i da te itko gnjavi nešto, kažeš na moru sam, na odmoru sam, sori.
cijele godine te jebu, sad je tiho. godišnje utočište.
s početkom ovog poglavlja poklapa se završetak prošlog- jednog kojeg mi je percepcija tek pod utjecajem nedavnih događaja i razmišljanja, bez obzira na to što sam sigurna da je tim nedavnim prethodio cijeli niz iskustava sličnog intenziteta ali različite..frekvencije.
večeras su me nosili valovi uzbuđenja dok sam se sjetila splitske luke, splitske rive, onog specifičnog smrada trajekata, užeglog sunca, užurbanog hodanja sa 50 kila na leđima i kapom i cvikama.
komiške rive i raja na zemlji jednom kad dođeš do njega.
ničemu sličnog osjećaja olakšanja kad ti se pred očima kao zreo šipak rastvori komiška vala, osjećaja da si stigao kući preživjevši krvavu bitku.
reći "jedva čekam" ne opisuje dovoljno dobro orgazmičke trnce koji me prolaze na najdubljoj razini tijela pri pomisli.
no da se vratim na pravu misao.
kao da mi je netko rastvorio mozak
suočivši ga sa cijelim nizom nepovezanih otkrivenja
i novih kuteva gledišta na cijeli niz
životnih aspekata od glazbe do karijere
a najviše od svega
sebe same.
ne sjećam se da je ijedna godina u mom životu bila iscenirana na tako suštinski formirajuć način.
osjećam se kao da mi je razbila ljusku (koje nisam bila svjesna)
lupajući kamenom po svim zadebljanjima dok se nisu natukli
pa ih je samo s lakoćom skinula.
što je najbolje od svega, još uvijek me uzbuđuje
odlazak na more, čemu se čudim jer mi je otići u stanju u kojem sam
u novu avanturu istovremeno jednako ispunjavajuće koliko i naporno.
moraš se s nečim pogodit, inače ne bi bila pravedna razmjena.
moraš dat dio svog obraza da ti raskrvare u borbi, kako bi inače znao što je to borba.
proteklo poglavlje mog života doduše nije vezano uz prethodna dva retka.
nitko mi nije raskrvario ništa, a borba je prije bila ona figurativna i bezopasna- borba dvije gole ženske u blatnom ringu.
proteklo poglavlje je donijelo toliko blaga srcu dotad skrivenog
a natuknulo toliko blaga umu nespoznatljivog
da bih morala sastaviti popis da ne zaboravim, a početi od glazbe bi bio jedini logični omaž-
pored širenja ili da kažem produbljenja percepcije u nekim glazbenim smjerovima u koje dakle kladim se u milijun jesenjeg lišća ne bi sama zašla nikad, i spoznaje o tome da ponekad o nekoj glazbi imamo tako suptilne predrasude, neutemeljene i preuranjene
zatim
spoznaja o slojevitosti fuzije individualnih stilova, razumijevanju ljudi, situacija i pojava (pritom ne gubeći vlastiti izraz), kompromisima koji ti idu na dugoročnu korist, dubokom osjećaju intuitivne povezanosti sa svime što jest i načinu da se aktivira, sada, sada, sada, sada, sada, sada, sada
govoreći sada glavica se sve teže vraća u prošlo svršeno a sve lakše gleda u buduće potencijalno a najljepše se odmara
u ovom vječnom sada
a tek na jastuku zaklopiti oči umjesto da ih usmjeravamo ka ekranu ili štivu
poslastica i pol.
baš mi se jede slatko.
Post je objavljen 10.07.2013. u 01:59 sati.