jučer dok nisam bila vrtila mi se po glavi jedna pjesma kao zaštekana gramofonska ploča, na koju mi se utroba uvijek stisne u osušenu groznicu-
riječ je o
good woman od cat power
live '99
a uopće ne brijem tak
a kad mi se krene vrtit po glavi tako me
tako me
tjera na riganje.
kao od mirisa benzina na crpki
u isto vrijeme ju mrzim i mislim da je prekrasna i sigurna sam da u trenucima kad osjećaš to što ona pjeva
postaneš ta pjesma
toliko se spojiš s njom
taj krajnji očaj
koji opisuje kad ne postoje više riječi samo je svedeno na-
i want to be a good woman
i don't want you to be a bad man
a osjetila sam sentiment jedne druge pjesme koju sam jednom pejstala ovdje
i proklinjem taj trenutak do groba jer je toliko kiseo taj osjećaj
toliko vruć toliko peče
kao da ti je tisuću čikova zapiknuto u pleksus
ili kao da te netko cijedi kao krpu iznutra
uzduž i popreko i stišće i stišće i ti dišeš po tome da se ohladi
al baš drži i tjera suze preko vrućih obraza a nisi ni sam siguran zašto
i onda zaspiš i smiren si bar dok te glava ne odvede tamo opet.
kažu za cat power da je luda
a ipak, sjećam se dok me ova pjesma cijedila uzduž i popreko
losing the college you've been faking
prestalo me bit briga u nekom trenutku. doduše često se moram iznova podsjetiti da ništa od tog nije bitno
tu sam samo ja
od početka do kraja
i ne znam ništa drugo.
čula sam te riječi i bacile su mi duboko u utrobu udicu
i izvukle van prazninu
a svaka praznina kaže prazan si, sjeti se
nisi ove riječi.
Sjedila sam tako pred tvojom zgradom i gledala sam prvo ruže i drveće i razmišljala kako oni tu tiho rastu bez obzira na to što se događa oko njih i bez obzira na to gdje sam dosad bila, sad sam ovdje kroz par minuta ću biti negdje drugdje.
Gledala sam zvijezde i bile su čarobne i razmišljala sam kako ih je netko postavio gore zbog nas kako bi nam bilo ljepše i kako je netko postavio nas tu dolje zbog njih i osjećala sam se kao da me svemir zagrlio i kao da me nina u naručju kao malo dijete.
Bila sam ispunjena neopisivo snažnom i prekrasnom toplinom najviše u solarnom pleksusu a pogled mi je bio toliko bistar
Da sam se zapanjila i mislila sam si- ovakav je osjećaj kad nestaneš
Jer sam nestala na tren i izgubila sam se u svemu oko sebe i mislila sam si kako mistično iskustvo i kako zanimljivo. Onda sam gledala tebe i bio si mi tako smiješan i tako sladak kako hodaš i kako pričaš i osjećala sam se kao da si mi dijete. Ne u patronizirajućem smislu nego u smislu da ti ne bi nikad mogla zamjeriti ništa i da obožavam to kakav jesi.
Ne znam kakva sam. I svjesna sam da me različiti ljudi percipiraju na različit način i da na tu njihovu percepciju neminovno utječe sve u njihovom životu, a najmanje od svega moje ponašanje, koje iz sve iskrenosti stvarno ne formuliram u nekakve koncepte. Ponajviše jer mi se ne da, stvarno je naporno pokušavati ući u hlače koje su manji broj od tebe. A sve u šta se stavljaš je beskonačno i neopisivo manji broj nego što tebi treba. (golotinja je way to go). Ali, nekad mi se desi spontano, podsvjesno, nenamjerno i vođeno nekim lažnim vjerovanjima i neočitim na prvi pogled nevidljivim osjećajima. Problem sa stvarnošću je što ona nikad nije idealna niti ju je moguće dogmatizirati, pa samim time sve što kažeš ne stoji, a da ne ulazim još u promjenjivost sentimenata, karaktera, raspoloženja itd. Znači mijenjam se, svi se mijenjaju i to je život- promjena, i to je jedina konstanta.
Postoji i nešto što se zove ljudska priroda ili ljudski temperament i apsolutno se slažem s time ali zar ne misliš također da postoji određen prostor u kojem se te bazične nijanse nadilaze i u kojem postojimo i ti i ja i svi ljudi na svijetu?
Istine nisu nikad isključive pa je i jedno i drugo, ovisi na kojoj razini i s kojim naočalama gledaš.
A ti kad meni pričaš o meni na taj jedan specifičan romanizirajuć način (pojednostavljenje u likove) pričaš mi zapravo o svojim naočalama.
Ja sam tebi takva kakvom me ti percipiraš, a ne ono što „doista jesam“, a i tvoja percepcija mene se vjerojatno promjeni tisuću puta po x, y i z osi. Kao što si i ti meni nekad nježni zaigrani dječak a nekad si mi super lik iz kvarta a nekad si mi pastuh a nekad si mi prijatelj a nekad brat, a šta da kažem kakav si?
Jer život je gorkoslatka simfonija. Nije to ništ novo nit je loše i ptice na grani pjevaju, svi ju znaju, prihvati.
Spava mi se kao nikad, jučerdanas sam bila tako kratka sa živcima, intenzivirale su mi se emocije i nadam se do sutra izbrisat cendravost i umor, nadam se da se ego nikad neće vratiti i da ću jednom zauvijek
zaboravit na potrebu da me netko mazi i pazi
bio to ti ili bilotko drugi na svijetu.
da li je to uopće moguće? korijenska uvjetovanja. moguće
Post je objavljen 04.07.2013. u 00:23 sati.