i was swallowing the shine of the sun
|
jučer dok nisam bila vrtila mi se po glavi jedna pjesma kao zaštekana gramofonska ploča, na koju mi se utroba uvijek stisne u osušenu groznicu- riječ je o good woman od cat power live '99 a uopće ne brijem tak a kad mi se krene vrtit po glavi tako me tako me tjera na riganje. kao od mirisa benzina na crpki u isto vrijeme ju mrzim i mislim da je prekrasna i sigurna sam da u trenucima kad osjećaš to što ona pjeva postaneš ta pjesma toliko se spojiš s njom taj krajnji očaj koji opisuje kad ne postoje više riječi samo je svedeno na- i want to be a good woman i don't want you to be a bad man a osjetila sam sentiment jedne druge pjesme koju sam jednom pejstala ovdje i proklinjem taj trenutak do groba jer je toliko kiseo taj osjećaj toliko vruć toliko peče kao da ti je tisuću čikova zapiknuto u pleksus ili kao da te netko cijedi kao krpu iznutra uzduž i popreko i stišće i stišće i ti dišeš po tome da se ohladi al baš drži i tjera suze preko vrućih obraza a nisi ni sam siguran zašto i onda zaspiš i smiren si bar dok te glava ne odvede tamo opet. kažu za cat power da je luda a ipak, sjećam se dok me ova pjesma cijedila uzduž i popreko losing the college you've been faking prestalo me bit briga u nekom trenutku. doduše često se moram iznova podsjetiti da ništa od tog nije bitno tu sam samo ja od početka do kraja i ne znam ništa drugo. čula sam te riječi i bacile su mi duboko u utrobu udicu i izvukle van prazninu a svaka praznina kaže prazan si, sjeti se nisi ove riječi. Sjedila sam tako pred tvojom zgradom i gledala sam prvo ruže i drveće i razmišljala kako oni tu tiho rastu bez obzira na to što se događa oko njih i bez obzira na to gdje sam dosad bila, sad sam ovdje kroz par minuta ću biti negdje drugdje. Gledala sam zvijezde i bile su čarobne i razmišljala sam kako ih je netko postavio gore zbog nas kako bi nam bilo ljepše i kako je netko postavio nas tu dolje zbog njih i osjećala sam se kao da me svemir zagrlio i kao da me nina u naručju kao malo dijete. Bila sam ispunjena neopisivo snažnom i prekrasnom toplinom najviše u solarnom pleksusu a pogled mi je bio toliko bistar Da sam se zapanjila i mislila sam si- ovakav je osjećaj kad nestaneš Jer sam nestala na tren i izgubila sam se u svemu oko sebe i mislila sam si kako mistično iskustvo i kako zanimljivo. Onda sam gledala tebe i bio si mi tako smiješan i tako sladak kako hodaš i kako pričaš i osjećala sam se kao da si mi dijete. Ne u patronizirajućem smislu nego u smislu da ti ne bi nikad mogla zamjeriti ništa i da obožavam to kakav jesi. Ne znam kakva sam. I svjesna sam da me različiti ljudi percipiraju na različit način i da na tu njihovu percepciju neminovno utječe sve u njihovom životu, a najmanje od svega moje ponašanje, koje iz sve iskrenosti stvarno ne formuliram u nekakve koncepte. Ponajviše jer mi se ne da, stvarno je naporno pokušavati ući u hlače koje su manji broj od tebe. A sve u šta se stavljaš je beskonačno i neopisivo manji broj nego što tebi treba. (golotinja je way to go). Ali, nekad mi se desi spontano, podsvjesno, nenamjerno i vođeno nekim lažnim vjerovanjima i neočitim na prvi pogled nevidljivim osjećajima. Problem sa stvarnošću je što ona nikad nije idealna niti ju je moguće dogmatizirati, pa samim time sve što kažeš ne stoji, a da ne ulazim još u promjenjivost sentimenata, karaktera, raspoloženja itd. Znači mijenjam se, svi se mijenjaju i to je život- promjena, i to je jedina konstanta. Postoji i nešto što se zove ljudska priroda ili ljudski temperament i apsolutno se slažem s time ali zar ne misliš također da postoji određen prostor u kojem se te bazične nijanse nadilaze i u kojem postojimo i ti i ja i svi ljudi na svijetu? Istine nisu nikad isključive pa je i jedno i drugo, ovisi na kojoj razini i s kojim naočalama gledaš. A ti kad meni pričaš o meni na taj jedan specifičan romanizirajuć način (pojednostavljenje u likove) pričaš mi zapravo o svojim naočalama. Ja sam tebi takva kakvom me ti percipiraš, a ne ono što „doista jesam“, a i tvoja percepcija mene se vjerojatno promjeni tisuću puta po x, y i z osi. Kao što si i ti meni nekad nježni zaigrani dječak a nekad si mi super lik iz kvarta a nekad si mi pastuh a nekad si mi prijatelj a nekad brat, a šta da kažem kakav si? Jer život je gorkoslatka simfonija. Nije to ništ novo nit je loše i ptice na grani pjevaju, svi ju znaju, prihvati. Spava mi se kao nikad, jučerdanas sam bila tako kratka sa živcima, intenzivirale su mi se emocije i nadam se do sutra izbrisat cendravost i umor, nadam se da se ego nikad neće vratiti i da ću jednom zauvijek zaboravit na potrebu da me netko mazi i pazi bio to ti ili bilotko drugi na svijetu. da li je to uopće moguće? korijenska uvjetovanja. moguće |
