KOPITOM U GLAVU
31.03.2005., četvrtak
Ko je Džo (i zašto)
Pojavile su se dileme, trileme, multileme, šećerleme... mislim ne znam kako bi ih nazvao, budući su, kao Lessi, došle same, nezvane i nepozvane, veselo dahćući ispružena jezika i trljajući se o nogavicu mojih Likuperica. Odma su mi se uvukle pod kožu, izmamile iskreni osmjeh, natjerale me da se dignem iz kauča i bacim im frizbi. I ponovim istu radnju više puta [vruš, vruš]. O čemu se u biti radi, pitate se možda vi, a možda i ne. No ja ću vam, htjeli nehtjeli, svakako reći.Naime kolegica Ane je, potaknuta kritikom neznanaca, sinoć malo mozgala o tome kako neke od nas zamišlja. Iskrena, kako samo prave žene znaju biti, priznaje kako nas vjerojatno doživljava potpuno pogrešno, te da nam je svakom ponaosob zalijepila etikete koje se njojzi sviđaju. E pa Joe ne želi da ljudi steknu pogrešno mišljenje o njemu. Da naša drugarice ne bi Džoa i dalje brkala sa švarcenegeričnim tipom bredpitovske bejbi face i greškimice maštala o njegovim četvero i peterocepsima, Joe će se ovom prilikom otkriti u potpunosti... Ja sam u biti žarkozeleno-ljubičasta električna moruzgva veličine kombajna "Tomo Vinković", a za one koji nikad nisu vidjeli kombajn, svoju bi veličinu usporedio s onižom Ličkom brvnarom. Inače se skrivam u tamnim dubinama Tihog oceana, no trenutno sudjelujem u programu razmjene studenata pa sam u Jarunu... Ovdje je malo skučeno, ali za nauku sam spreman mnogo podnijeti... Obzirom na vrijednu osobinu iliti svojstvo – elektrificiranost, u mogućnosti sam priključiti se na Internet preko telefonskih optičkih kablova postavljenih na dnu jezera. Otkriće ove sposobnosti potaklo je evoluciju u meni pa me sada krase stošesnajst pari izmišljenih očiju i dvajest osam pipaka. I volja za pisanjem. No kako jezik moruzgvi nitko ne razumije pa čak ni one same, ovo što čitate su nesuvisle žvrljotine koje postaju čitke tek pod utjecajem daljinske hipnoze, još jedne od vrijednih osobina koje mi je donijela evolucija, tako da, u biti, svaki od vas, ni ne znajući, čita različit tekst. Evo recimo Atif se trenutno cereka mom briljantnom osvrtu na novi Mercedes, a Ramiz u nevjerici čita natalni horoskop. Sve sam mu pogodio. Da drugovi i drugarice, iako sam šesan, nisam maneken. Jer moruzgve nisu pale toliko nisko da se zaozbiljanske šeću po pisti ko polugole vješalice. Osim eventualno za dobre pare. Jer i moruzgve imaju svoju cijenu... Nisam niti Neven Ciganović, stilisssst, koji je _______________________ (dopunite sami). Je se bojim da ne pretjeram. Sad kada ste me vizualizirali moram spomenuti i neke zanimljivosti o sebi. Od ostalih osobina koje me krase moram naglasiti karakternost, bistrinu i britkost. Karakteran sam ko morska spužva. Bistar ko maštilo u kojem se kupa stric Frane kad dođe iz polja. Britak kao zahrđali mač rahmetli mi čukundede Alije, kojeg sam davno bacio na tavan. Evo priznajem sad pred svima da sam ovisan o račićima, pa sam već pojeo tridesetak malih simbionata. Ne mogu si pomoći. Postupak je jednostavan, manirom prodavatelja osiguranja ih navedem da uđu u simbiozu sa mnom, a onda dok spavaju... Ponekad se sramim, ali život je takav, kratak i okrutan. Osim bloga i pive, omiljeni hobi mi je žongliranje getribama micubišija i popravljanje gefufne na cincilatoru. Kako Mile voli disko, a ja kolo šumadijsko, da budemo blisko, blisko (kod mene na radiju) harmonika svira disko. Često i glasno pjevam, omiljena serija mi je Bejvoč, a najvolim kad me zgodna vlasulja pipkom draška po osjetilnim senzorima. Tad popizdim i procvjetam ko alga. I naravno, nadasve sam ozbiljan. |
- 19:48 - Nabaci nešto svoje (5) - Odnesi doma - #
29.03.2005., utorak
Proljeće dolijeće
|
Oj Mosore, Mosore, Sve se diže u gore. Spuštaju se sa svih strana čete partizana... ...pardon, pomiješao sam papiriće. Khm... daklem... iznova... Oj, ej... Sve buja i raste. Sve raste i buja. Sve niče i šopenhauer i hegel i raste. Sve cvijeta. I buja i niče. I raste. Proljeće nam je eksplodiralo u facu pa je lijepo svima, a ne samo njima. Cika, radost i veselje širi se Lijepom Našom ko onomad skakavci Egiptom Cvjetni mirisi napali su nosnice. Šarena pelud opušteno lebdi zrakom. Širi se ko đubre po vinogradu. Ili peronospora. Joe nije alergičar pa ne šalje prirodu u onu stvar nego se smije širokim osmjehom i šarenim bojama stihove šara. Pa grli ljubičastu i rozu prirodu. Duboko je udiše. Hoda bos po travi, zelenoj od ljubavi. Trči gol kroz polja crvenih makova zadihan od nedostatka kondicije a žarko mu sunce tuče u potiljak. pa opijen i onemoćao pada u halucinogeni trans Nakon intervencije hitne službe dolazi sebi i zaklinje se: Odsada kroz polja makova samo obučen... Plavu i narančastu... Boje mora i suncokreta Vincentove boje Joe slika u glavi i zvižduće razigranu melodiju dok topli vjetar prebire po granama procvijetalih višanja, a susjedi plijeve i podrezuju vinograd. O, da... sve se budi... I duh revolucije po bivšim sovjetskim republikama. I naftni zloduh na Bliskom istoku. I radost među djecom. I ludost među odraslima. Sve je ustalo na noge i skandira ode životu. Slaže epske deseterce. Klikće ditirambe. Jedino medvjedi još spavaju... ...El Nino im sjebo bioritam. |
- 15:02 - Nabaci nešto svoje (9) - Odnesi doma - #
25.03.2005., petak
Odoh
|
Nepresušno vrelo inspiracije je već odavna presušilio. Kalendar u desnom gornjem uglu je krljaviji od babe Mande kad prije spavanja skine zubnu protezu. Joe je u nebranom grožđu i čeka da ga poberu... Ali ga ne napušta optimizam Žilava je on beštija. Anyway... Joe je ovih dana biti svjetski putnik po Hrvackoj. Put oko svijeta odradit će ne za 80 nego za 3 dana. Ali to neće biti pravi put oko svijeta nego umanjena maketa koja se prostire do Slavonije. Stoga neko vrijeme na ovim stranicama neće biti iskričave poezije, bistrih komentara i dubokih misli. Kao što ih, naravno, niti dosada nije bilo. Ali neće biti ni graje ni žamora ni radosne cike razdragane djece, neće biti niti titi riti titi, a kamoli bezbrižnih igara u pijesku ili gumi-gumija, školice, pikulanja, sličkanja, ljuljanja, gazi-gazija, žmirke, lovice, raznih igara s loptom, a posebno graničara. Ugasit će se struja u lunaparku. Zaustavit će se vrtuljci, Hali-gali, Tagada, Vlak smrti, Autići, Kuća strave... A i cirkus će otići iz našeg malog grada. Neće biti ni stoke sitnog zuba, ni živahnog brštenja mladica u obližnjem šumarku ili preživanja svježe djeteline. Iz buraga u kapuru, pa nazad. Azorska ciklona će nas zaobići i završiti u Sloveniji. Ako je nađe. Čak će i virus gripe nošen sjevercem otići jugozapadnije od naših krajeva. Sve će da prostite otići s lastama u dalek južni kraj, ako bi se tako mogao izraziti, a Joevi parkovi će opustjeti na neko vrijeme. O, da... sve će zamrijeti... ...ali samo nakratko. :) |
- 12:56 - Nabaci nešto svoje (9) - Odnesi doma - #
22.03.2005., utorak
LaSTaViCe
|
Zubato sunce mu se smijalo s neba, a njegov odsjaj na djevičanski čistoj bjelini novonapadalog snijega prijetio je da će mu spržiti rožnicu. Čist, oštar zrak iz Sibirske anticiklone punio mu je pluća i ledio brkove. Nestvarna tišina ispunjavala je nepomičan krajolik. Tragovi jutarnje izmaglice polako su kopnili i činilo se da je na trenutak i vrijeme stalo. Tek poneki trag u snijegu, zaostao iza pospanih ranoranioca, radnika u komunalnim službama, ukazivao je na mogućnost postojanja života ispod tog snenog bijelog pokrivača. Jedini paradoks ovako savršeno postavljene pozornice sramežljivo se promaljao ispod streha nepomičnih starih kuća Gornjeg Grada, kojima je bijeli plašt barem na trenutak vratio dostojanstvo kakvo priliči spomenicima prošlih vremena. Ispod podstave tih građevina, što su kao osiromašeno plemstvo koje je živjelo u njima, uspravno i ponosno, čak i pomalo nadmeno, prkosile novom dobu i duhu procvata kapitalističkog trgovačkog poduzetništva, skrila se obitelj lastavica, koju je, izgleda ovaj kasni El Nino proljetni snijeg iznenadio. Ili nije. Možda su i one osjećale da se radi o zadnjim trzajima zime. Njihov cvrkut optimistično se širio trgom. Došle su u svoje staro gnijezdo prije prvih visibaba i zvučale su kao vjesnici buđenja prirode, nosioci nade, prethodnica novog vala života, koji će za tjedan-dva ispuniti sve zakutke trenutno pospanog i od teške zimske hrane tromog i otežalog grada. Njihova orkestralna kompozicija izazvala je u njemu blagi, uravnoteženi ushit, koji se manifestirao kao tup nejasan osjećaj u stomaku, što te prisiljava da se nasmiješ bez ikakvog vidljivog povoda. Iz čiste ljubavi prema životu i ljepoti kojom život zrači u pojedinim trenucima. Kao plašt istinske ljepote, ti nježni, jedva čujni zvuci malenih krhkih bića prekrili su sve nesavršenosti njegove duše, sve nečiste osjećaje koje se, kao i svakom ljudskom biću osobnim odlukama, slučajem ili jednostavno sudbinom zalijepe na dušu. U trenu su ispraznili mjeh gorkog pelina, što je u njemu vrio trenutak prije. Unijele mu svijetlo u oči i nataknuli osmjeh na lice. Osmjeh dovoljno velik da mu pomogne da pregazi još jedan dan. Krenuo je dalje svojim putem, mirno i sigurna koraka... |
- 12:36 - Nabaci nešto svoje (2) - Odnesi doma - #
18.03.2005., petak
Snalažljivost u Hrvata
|
[Evo nešto malo duže da imate šta čitat preko vikenda] Općepoznato je da su hrvati snalažljiv narod. Posljedica je to ijadugogodišnje borbe za svaki kamenčić ili grudicu zemlje svoje. Mnoge narodne pripovijesti veličaju tu korisnu karakternu osobinu. Obzirom na ozbiljan nedostatak slobodnog vremena, sada i ovdje vam neću dokazivati svoju tvrdnju nego od vas tražim da je prihvatite zdravo za gotovo. Šalim se, imam pričicu. Radi se o pomalo lijenom, ali dovitljivom učeniku. Pravom Rvatu. On bi mogao biti bilo tko od nas. I ti, i ja, i vi, i svi mi skupa sa mnom. Radi li se o stvarnom događaju ili preuveličanoj legendi teško je reći s ove vremenske distance. Ali mislim da to zaista nije niti bitno. E pa evo. U malom mjestu u Dalmatinskoj Zagori rastao je Martin, omalen, ali vižljast dječačić bistra oka i britka uma. Volio je mnoge stvari, da ih sad sve ne nabrajam, ali nijedna od tih stvari nije bila škola. Jednoga je dana tako na satu hrvatskog jezika, koji se tada zvao hrvatsko srpski, učiteljica, koju smo tada zvali drugarica, ispitivala novo gradivo. Bila je ona razumna i dobra učiteljica i nije tražila od svojih đaka više negoli su mogli dati. Tako im je naložila da za taj dan nauče sve o dva velika hrvatska pisca Tinu Ujeviću i Antunu Gustavu Matošu. Relativno lak zadatak, čak i za prosječnog učenika, rekli bi vi. Ali kako u školi ima i drugih predmeta, a treba stići i njivu okopat i kravu na pašu odvest i nogomet odigrat i djevojku kvalitetno servisirat, naš mali junak je, zbog ozbiljnog nedostatka vremena i volje, odlučio naučiti biografiju samo jednog od tih velikana hrvatske riječi. Izbor je pao na Tina Ujevića. Brate mili, pedeset posto šanse, koeficijent 1.8, to je odličan omjer, pomislio je naš veseljak. Svaki kladioničar bi vam to potvrdio. Kako bilo da bilo, pred kraj sata, kad je naš mangupčić već mislio da se ovaj puta izvukao, razredni dnevnik (imenik), koji je bio još jedan od rijetkih koji nije bio zapaljen u toj školi, se okrenio baš na stranici naše lole. - Martine - autoritativnim glasom je upitala učiteljica - što ti znaš o A Ge Matošu? Malog barabu presjeklo je u trbuhu, ko kad je onomad Klojfert zabio u zadnjoj sekundi utakmice, srušio sistem šest od osam sa četri fixa i odnio mu već ubilježenih tisuću kuna iz džepa. Sleđena pogleda stajao pred učiteljicom nekoliko sekundi. Osjetio je hladan znoj kako mu se slijeva niz leđa... - Paaaaa... Antuuun Guuustaaav Maaatoooššš jeee biiiiooo... - rastezao je riječi pokušavajući dobiti na vremenu. ...naaaš veeliiikiii piiisaaac... – sekunde su bile kao vječnost. ...veeeeliiikooog ooopuuuusaaa raaazniiiih knjiiiižeeeevniih djeeelaa... – klopka se sužavala. ... vrrrrlooo cijeeeeenjeeen i štoooovaaaannnn... ...Ali kaaakaaaav je pisac Tin Ujević bio... To svijet nije vidio, drugarice... Tin Ujević vam je rođen 5. lipnja 1891. godine u Vrgorcu blizu Imotskog u porodici učitelja. Osnovno obrazovanje stekao je u zavičaju, potom u Imotskom i Splitu, a studije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu – u jednom dahu zaspe riječima Martin učiteljicu, pa nastavi... ...Žudnja za znanjem i žeđ za poezijom vodit će ga dalje od Zagreba do Pariza, gdje je proveo pet i po godina u društvu velikih pjesnika, mislilaca, slikara više nego li na studiju. Mnoge noći provesti će medu pariskim boemima, u burnom, bučnom šarenom svijetu sanjara, vilenjaka i vidovnjaka, fantasta i čudesnih umjetnika onoga vremena, Ujević je nalazio, ali i gubio sebe, uspinjući se ka najvišim vrhovima evropske kulture. On je bio nesvakidašnji pjesnik i čovjek, slobodni mislilac i bistri, čisti liričar tuge, stradanja i patnje... – Ehheeee, našeg Martina karta krenila, navalio pa se ne zaustavlja... ...Ono što ostade iza njega jesu knjige stihova: ”Lelek sebra” i ”Kolajna”, ”Ojađeno zvono” i ”Žedan kamen na studencu”, te ”Auto na korzu”, ”Mudre i lude đebice”, zatim knjige eseja ”Skalpel kaosa”, ”Ljudi na vratima gostionica”, ”Dva glavna Bogumila”, brojni prevodi iz antike, klasike, prepjevi poezije, a stiže da piše oglede o Danteu, Petrarki, Tolstoju, Geteu, Šopenu, Jesenjinu i blistave ocjene o Kranjčeviću, Šantiću, Musi Ćazimu Ćatiću i mnogim drugima. A tek brojne polemike, rasprave, i vatrene okršaje između Ljevice i Desnice, između filozofije i religije, socijalističkih ideja i socijalne borbe... Ne bi učiteljica naivna, ali takav duh i ideju nije mogla kazniti protupitanjem – A znaš li ti Martine išta o Matošu? – nego je, uz širok osmjeh, bistro momče nagradila peticom. P.S (paz` vamo) Zelenu granu s tugom žutog voća U kakvom starom spljetskom perivoju Sanjarim s mirom dok se duša noća I vlaga snova hvata dušu moju Al' čežnja dršće kao ptiće golo, K'o plava pjesma naglo prekinuta, k'o neko blijedo i beznadno kolo, K'o bosi prosjak na pô pusta puta. Sva ljubav moja usred ceste kisne, Moje je srce od sedam komada; Pod svakim mačem jedan plam da vrisne Nad mojim dahom mramorna gromada Tmurne se misli reska svjetla boje; Krv u moždane, mozak van da skoči; Nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje, Tuđinska ženo, samilosne oči. |
- 17:39 - Nabaci nešto svoje (14) - Odnesi doma - #
14.03.2005., ponedjeljak
Mediokriteti
|
Mi smo. Ali hej... to je okej. Dok znamo tko smo i gdje smo i gdje nam je mjesto. [Joe je frustriran] Zašto je Joe frustriran? Zato jer želi biti jak i moćan, slavljen i voljen. Želi bespogovornu podršku, bezočno uvlačenje, umiljavanje i hvalospjeve, ode, fan klub ko Silvio i Dario, ko Saša, Tin i Kedžo. Crveni tepih. Fanfare na ulasku u svaku prostoriju. Vrisak obnemoćalih tinejdžerki. I nije njemu Hrvatska dovoljno velika. On želi planetarnu slavu. Intergalaktičku. [Joe se malo srami zbog kopi-pejst tehnike] I šta brate mili misli taj Antun Branko da je malen i sitan biti lako. Pa di su te zvijezde o kojima pjeva Ja samo rane od trnja vidim. [gotovan Joe bezočno laže] Jer Joe je ljukav. Ljukav ko ljisic. Politika u rukavicama. To je odgovor. To je piće za mladiće Kad ste vidjeli Joa da se svađa s moderatorima Kad ste ga vidjeli da spama. [dobro ajde možda bi i spamao da zna šta to znači] Ili da diže revolucije. Ne dira se on u osinjak. Jer samo prave lole znaju čemu služi pojas. Preko ustiju. [Tiho, tiše k´o padanje kiše] I mrvice ispod stola su fine dok nema tragova biča na leđima [joe se umiljava jačima od sebe] A vi iz naslova bješte s puta jer ide baba ljuta. Joe će na silu stići do vrha. Herostratova djeco čuvajte se njegovih laktova. Nećete ni čuti kad vam dođe s leđa. Ko Jerko Tipurić britka sikirica iz Konjica. Otpilit će vam noge klizećim. Izbit bubrege. Prošetat zube. Poslat će vas u gulag. A rodbinu i znance stavit na listu za odsrel. Pa mu stanite na put. Čik ako smete. [joe se bahati] Nije vam ovo Kocka, kocka, kockica pa da se uhvatimo u kolo i pjevamo: U svijetu postoji jedno carstvo u kome caruje drugarstvo u njemu je sve lepo u njemu je sve nežno u njemu se sve raduje. Takve fore još samo Dizni prodaje. Nema vam ovdje kuća od čokolade s prozorima od marmelade. Iako ga je standard malo omekšao Život nije dječja igra. Ne živi se od zraka. Zato se Novo doba i mili barabama kao Joe. Jer njegovih pet minuta dolazi. A kad dođu, rastegnuće ih on kao Enterprajz u singularitetu. Na beskonačno godina. Bit će vječan i neuništiv. [Joe je nekritičan] Face it. Nećemo u povijesne knjige ući. Mediokriteti mi smo. Ali hej... to je okej. Jer nije svak Zagor Te-Nej pa da viče Hokahej... P.S (teta anketa) Kriterij veličine čoeka je: a) moć b) slava c) bogatstvo d) snaga e) um i razum f) srce g) srce h) srce |
- 20:42 - Nabaci nešto svoje (11) - Odnesi doma - #
10.03.2005., četvrtak
DORA FORA
|
S malo velikim zakašnjenjem vas obavještavamo da se u maloj zemlji za veliki odmor, u domovini malih velikih junaka, održalo veliko glamurozno natjecanje za pjesmu koja će tu malu gordu zemlju predstavljati na Neuroviziji. Tompsona mi, bilo je odlično. Barem tako kažu. Sukladno informacijama, koje smo dobili od našeg neimenovanog izvora pobijedila je pjesma grupe Skladište – Marija Magdalena, pardon Betlehem. Ili tako nešto. Dakle ova pobjednička pjesma, kao paradigma originalnosti naznaka je novog svitanja u našoj industriji glazbe. Mača mi moga, ona je nešto novo, nešto drugačije od svega što smo dosad čuli. Ona je oda novom dobu. Zato je i pobijedila. I kakve veze ima šta je koreografkinja te pjesme sjedila u žiriju. Vi bi samo radili afere tamo di ih nema. Niste valjda mislili da će pobijediti onaj mali bosi dukatić s krasnom proljetnom melodijicom, šminkom i frižiderima u tekstu (ili tako nešto) i pam-pam-parampam klapom iza leđa. Pa recite mi vi u kojem je on lobiju. Koga on ima iza sebe. Ajde ljudi ne budite smiješni. Takvi sporedni likovi ne pobjeđuju. Pa nije publika zviždala žiriju, nego njemu. Pobjednik, kao što ste primjetili, nije niti general Gotovina. On je čvrsto odlučio da, za razliku od Blaškića i ostale ekipe, neće predstavljati Rvacku pred nikakvim Europskim žirijima. Na kraju vam se moramo ispričati na kašnjenju s izvještajem. Razlog tome je što je vašem reporteru pozlilo na generalnoj probi. Tako iskusan novinar nije si smio dopustiti da neke pjesme sluša na tašte. Kako bilo da bilo, zbog teškog otrovanja šundom vaš reporter je proveo ovaj tjedan tamo gdje i carevi idu pješke, s nezadrživim proljevom i obilnim povraćanjem. Toliko za danas od... A pardon... Šta je Ismaile... Aaaaa... Vrapca mu poljubim, izvinte čini mi se da smo ipak pogriješili, iz režije mi kažu da je pobijedila pjesma od onog malog komitebeuze od onog ćelavog StorykakosezoveSuperNova bosanca, pardon bošnjaka. Dakle pobjednička pjesma je "Vuci, vile i hajduci umiru osamljeni u domovima za nezbrinute dok brodovi plove Dunavom i drugim plovnim rijekama" E pa hvala našem neimenovanom izvoru Anti Hulji što nas je tako zajebo. Aha... aha... dobro... Evo Ismail me trka da obavezno spomenem Mesnu Pitarević, jer da mu je ona u svemu naj, naj, naj... bez obzira na položaj. Evo Ismail bi htio... Šta je Ismaile, šta bi ti još... Jatagana mi moga, prekini mi prekidati vijesti, jer ćeš biti u idućem avionu za Nevjork. Šta se smiješ. Mrtav sam ozbiljan, Džihada mi. Eto to bi bilo sve od dnevne redakcije vijesti. Za Afganistansku talibansku nacionalnu izvještajnu agenciju koja nema nikakve veze s Alkaloidom iz Niša izvještavao je Hasandžoni junior bin gladen od jučer.. I naravno, Alahu akbar. |
- 20:00 - Nabaci nešto svoje (9) - Odnesi doma - #
04.03.2005., petak
KRUHA I IGARA
|
Dobar dan... doviđenja... rekao sam svojoj plaći. Hebiga, nakupilo se računa pa ćemo idući mjesec i službeno živjeti od zraka. I ljubavi. Ali to je dobro, čeliči čovjeka. Još i danas se sjećam onih divnih dana kad je u frižideru bila poluprazna (ili kako sam je optimistično nazivao - polupuna) tegla krastavaca i pola table špeka, tko zna otkuda i tko zna otkada. Čak je i crni kruh bio luksuzna roba. WC-papira bi se uvijek našlo po kafićima i restoranima. Empirijskom metodom se utvrdilo da je voće fino i kad se digne s poda tržnice nakon zatvaranja. I zelena salata isto. Začudno je kako čovjek gubi osjećaj stida i morala kad pregladne. Sada su ipak druga vremena. Lijepo se jede, a malo se kreće. Pa se zaokružilo. Službeni naziv za takvo stanje je pretilost. Višak kolesterola ne smeta, dok ga službeno ne objave u labaratoriju za vađenje krvi. Bezvoljnost, depresija, ošamućenost i vrtoglavice se pripisuju poslu, stresu i brzom životu, a ne nekontroliranom unosu hrane. Obzirom na gro dvosmislenih i debilnih istraživanja kojim nas obasipaju burek, pica i hamburgeri su u ovome establišmentu i dalje svrstani pod zdravu hranu. Dapače zalomi se dana kada su to ručak, doručak i večera. I to upravo danim redoslijedom. Uz krafne za desert. Za održavanje željene linije važno je piti i alkohol. Ali samo umjereno. Do šest pivi. Od litre. I ne da se može nego se i hoće. Ponekad u gluhim noćima huk vjetra mi iz tamnih dubina donese bolni jauk jetre. Bubrezi se odavna ne javljaju. Uništeni i isušeni leže stisnuti iza žućne kesice i čekaju transplantaciju. Ali za potrebe ovog teksta to i nije najbitnije, već činjenica da ovakva umjerena konzumacija alkohola u kombinaciji s hranom iz prethodnog odlomka dovodi do nevjerojatnih promjena u fizionomiji. Pimpeka sam zadnji put vidio uživo 23.8.2003. Pri održavanju u pravoj formi važno je i kretanje. Posebice sport. Od kretanja imamo šetnje po Billi, i nošenje vrećica iz dućana. Teška je to, ali i ispunjujuća, aktivnost. Sport u pravilu imamo na TV-ekranu uz namirnice iz prethodna dva članka. Prihvatljivo je još kartanje (remi, vist) i društvene igre (skrabl, pikšneri), uz konzumiranje namirnica iz prethodnog članka, naravno. Sada su ipak druga vremena. Barem dok ne krenu rate za kredit. Jedino je zabranjeno čitanje Vite, Doktora u kući i sličnih časopisa, jer nakon čitanja istih svaki prosječni hipohondar, među koje se ubraja i vaš skromni autor, ima barem 8 (slovima:osam) novih bolesti, među kojima su prema redu važnosti jedan teški moždani udar, bulimija, i unutrašnje krvarenje, zbog čega drugi dan obavezno ide po uputnice za tri-četri specijalista. I nikad više ne jede Kivi ili stoji na jednoj nozi. P.S. Želite li pomoći Jou da nastavi živjeti životnim stilom koji će ga u tridesetšestoj dovesti do četvrtog srčanog udara, svoje donacije možete uplatiti na račun ZABE br.59384750, a emajle podrške šaljite na vevevetočkajoemajstoremitevolimomajmuntočkahr ili na link pod nazivom nabaci nešto svoje koji se nalazi odmah ispod linka pod nazivom nabaci nešto svoje, ali ovog drugog, jer se onaj prvi nalazi iza onog prvog. U biti možete se linkati na bilo koji, jer sam tako napravio bubući sam informatički mag i znalac prve klase. I ako ste mislili da su mi uši kao prase, pogriješili ste jer nisu i ... khm... u biti šaljite pare točka... |
- 15:34 - Nabaci nešto svoje (8) - Odnesi doma - #
02.03.2005., srijeda
24 sata
|
Eto ga, dočekali smo i taj dan. Izašle su novine "24 SATA". Ajmo reklamica: "24 SATA" – DNEVNE NOVINE NOVE GENERACIJE Tako nešto svaki pravi čovjek i građanin mora iskomentirat. Daklem, kao što ste mogli naslutiti ja nisam taj i takav. Zato ću danas pričati o lizalicama. Ne. Šalim se. Danas ću pričati o žvakama. Ili žvakati o pričama. Još nisam siguran. Ali sam siguran da bi mogao žvakati žvake 24 sata dnevno. Mada mi se u nekim trenucima čini da one mene žvaču. Sve je počelo još davno. Rodio sam se kao vrlo mali i nisam mario za obične dječje stvari. Jedva sam čekao da mi narastu zubi kako bi mogao žvakati proizvod od kaučukovca pomiješan sa sladilima, koji, uz prirodne konzervanse koje su izmislili kemičari, sadrži i čvrstu tvar (koja je uvijek značila – bolje da ne znate šta sadržava). Navukao sam se preko bubble double (babl-dabl), čunga lunga i onih krasnih malih žvaka u obliku cigareta, koje nas majčinski nježno uvode u svijet pušača. Ima li išta ljepše od pogleda na malog Ivicu kako u birtiji Kod Mome ponosno puši žvaku-cigaretu kraj svog pijanog oca koji u isto vrijeme uz šestu pivu slini Drinu, koju će u novije vrijeme zamijeniti Kolumbom ili Stošom. Neimenovani doktori koje neću imenovati jer sam ih upravo izmislio kažu da je žvakanje posljedica prvih kontakata djeteta sa stvarnim svijetom. A preko čega drugog negoli preko majčine bradavice ili u novije vrijeme posude za izdajanje. Da, učenici moji, natezanje majčine sise je prvi i glavni uzrok kasnije sklonosti pušenju. Majke su krive što duhanske industrije moraju na paketićima pisati da se od cigarete može umrijeti. Trebalo bi strogo kazniti te neodgovorne vještice, što nevinoj i neupućenoj novorođenčadi, i bez njihove suglasnosti, daju da cuclaju mlijeko iz sise. Trebalo bi im preko grudiju napisati da dojenje može uzrokovati mnoga kancerogena oboljenja, utisnuti markicu ministarstva financija, a djecu odma počet hraniti kobasicama, ćevapima, tartarskim odreskom ili biftekom, ovisno o staležu. Uz možda malo zelene salate. Ali otišao sam malo s teme pa ću se (zrr- zrr- rrr- vrr- zrc) vratiti na početak. Super su mi žvake mada ih sada koristim više kao četkicu za zube negoli za pravljenje balona i druge oblike uživanja. Orbit, Winterfresh, Menta fresh, Ice fresh, Fresh fresh, i sl... I rijetko mi se u zadnje vrijeme dogodi da natrpam četri pet čunga lungi u usta pa ne mogu ni disat ni pričat ni pravit balone, ali sam sretniji od preseta u malo blata, lije među kokošama (naziv posuđen od kolege Letice) ili mungosa u leglu tek izleglih anakondi. Žvakanje mi sve više postaje automatska aktivnosti, nestao je zanos, dječja radost i iskreno veselje. Ponekad mi se čini da sam postao ovisnik, pa nabavljam žvake kod dilera, te ih, nervozno se tresući, trpam u usta, samo da osjetim dah mentola. Kako li sam samo dopustio sam sebi da se dovedem u ovakvo stanje? Da se spustim ovako nisko. Razlog bi mogao biti to što sam se otrgnuo od majčine sise. Daklem, od kad sam se ostavio pušenja i odbacio iza sebe arhetip dojenja, žvaka mi je osim obitelji, posla, rodbine, prijatelja, hobija, hrane, pive, kompjutora, nogometa, skijanja, kina i kazališta, u biti, jedina utjeha. Zato i vas savjetujem - čitajte 24 SATA, jer su to dnevne novine novih generacija dikobrazovih ispljuvaka i mentalno retardiranih činčila. Nećete pogriješiti, jer se s njima puno bolje čisti guzica negoli s tvrdim i hrapavim papirom Večernjaka. Ili nedaj bože Jutarnjeg. |
- 15:44 - Nabaci nešto svoje (5) - Odnesi doma - #
01.03.2005., utorak
U našem cirkusu...
|
Budući su trenutno važnije stvari na rasporedu danas ćemo vam pustiti reprizu iz naše arhive: Naaaavaaaaliiiii naaaarooodeeee... ima u nas svega, ima jeftine pameti, poštene sirotinje, jeftine sirotinje, izgažene golotinje, pokvarenih političara, propalih satiričara, rahitičnih odlikaša, bahatih sportaša, nogometaša, novoniklih bogataša, mafijaša, sirove snage, surove odmazde, niskih strasti, nečiste savjesti, prezira vrijedne slabosti, prljavih misli, nečistih plahti, i jahti, za bludnice gumice, za luđake ludnice, za pevaljke stolovi, i lagani golovi, za narcise kamera, al u kutu sakrivena, nađe se i poneka, sasvim dobra namjera, pa čak i topla ljudska gesta, može i to, samo da nije česta. Samo kod nas možete nabaviti i lijepih žena i ružnih žena, i starih i mladih, i novopečenih i podbuhlih, natečenih, natučenih žena, pametnih žena, netaknutih žena, skupih žena, i lakih ima. Ali manje. Ljudi traže... Navalite ljudi dok još ima. Samo za vas svih mogućih seksualaca i fila, i homo i bi i metro i pedo, pa čak i karam, ima veselih maturantica, siromašnih studenata, po danu patnika, po noći ratnika, propalih đankija, što slušaju sve od hausa do fankija, bivših rokera, raznih fejkera, densera, rejvera, singera, swingera, za pet minuta slave ili za dvije krafne rade sve i sva, imamo i žmigavaca od fiće i oni rade, ne rade, rade, ... aaaa jebo ti to, atife goni ove žmigavce... Ajmo ljudi, još malo pa nestalo... Ima razigrane mladeži, djece cvijeća u polju makova, dugih veza, ozbiljnih ljubavi i svakakvih brakova, novih brakova, srednjovječnih, dugovječnih, sretnih brakova, ali manje, dok je više posvađanih, zavađenih, pomirenih, umirenih, umornih i sumornih. Maaaaa doooođiiiteeee vaaaaamoooo znate da ima i đubradi i lopova, lažnih popova, svakakvih gadova i smradova. Skrivaju se iza lažnih osmijeha. Ali ima i smijeha i cike djece, ima graje, veselja i bezbrižne igre, prvih ljubavi, prvih poraza i prvih pravih drugova, brižnih roditelja, prijatelja, spasitelja. Ima brate mili u nas svega, samo uđite i pasite oči, otvorite srca i džepove pa izaberite po svom ukusu... A ako sam nešto zaboravio, ma ima i toga... Jer svega ima u našem cirkusu... Priredio Đelo Hađiselimović |