[Evo nešto malo duže da imate šta čitat preko vikenda]
Općepoznato je da su hrvati snalažljiv narod. Posljedica je to ijadugogodišnje borbe za svaki kamenčić ili grudicu zemlje svoje. Mnoge narodne pripovijesti veličaju tu korisnu karakternu osobinu. Obzirom na ozbiljan nedostatak slobodnog vremena, sada i ovdje vam neću dokazivati svoju tvrdnju nego od vas tražim da je prihvatite zdravo za gotovo. Šalim se, imam pričicu. Radi se o pomalo lijenom, ali dovitljivom učeniku. Pravom Rvatu. On bi mogao biti bilo tko od nas. I ti, i ja, i vi, i svi mi skupa sa mnom. Radi li se o stvarnom događaju ili preuveličanoj legendi teško je reći s ove vremenske distance. Ali mislim da to zaista nije niti bitno. E pa evo.
U malom mjestu u Dalmatinskoj Zagori rastao je Martin, omalen, ali vižljast dječačić bistra oka i britka uma. Volio je mnoge stvari, da ih sad sve ne nabrajam, ali nijedna od tih stvari nije bila škola.
Jednoga je dana tako na satu hrvatskog jezika, koji se tada zvao hrvatsko srpski, učiteljica, koju smo tada zvali drugarica, ispitivala novo gradivo. Bila je ona razumna i dobra učiteljica i nije tražila od svojih đaka više negoli su mogli dati. Tako im je naložila da za taj dan nauče sve o dva velika hrvatska pisca Tinu Ujeviću i Antunu Gustavu Matošu. Relativno lak zadatak, čak i za prosječnog učenika, rekli bi vi. Ali kako u školi ima i drugih predmeta, a treba stići i njivu okopat i kravu na pašu odvest i nogomet odigrat i djevojku kvalitetno servisirat, naš mali junak je, zbog ozbiljnog nedostatka vremena i volje, odlučio naučiti biografiju samo jednog od tih velikana hrvatske riječi. Izbor je pao na Tina Ujevića. Brate mili, pedeset posto šanse, koeficijent 1.8, to je odličan omjer, pomislio je naš veseljak. Svaki kladioničar bi vam to potvrdio.
Kako bilo da bilo, pred kraj sata, kad je naš mangupčić već mislio da se ovaj puta izvukao, razredni dnevnik (imenik), koji je bio još jedan od rijetkih koji nije bio zapaljen u toj školi, se okrenio baš na stranici naše lole.
- Martine - autoritativnim glasom je upitala učiteljica - što ti znaš o A Ge Matošu?
Malog barabu presjeklo je u trbuhu, ko kad je onomad Klojfert zabio u zadnjoj sekundi utakmice, srušio sistem šest od osam sa četri fixa i odnio mu već ubilježenih tisuću kuna iz džepa. Sleđena pogleda stajao pred učiteljicom nekoliko sekundi. Osjetio je hladan znoj kako mu se slijeva niz leđa...
- Paaaaa... Antuuun Guuustaaav Maaatoooššš jeee biiiiooo... - rastezao je riječi pokušavajući dobiti na vremenu.
...naaaš veeliiikiii piiisaaac... – sekunde su bile kao vječnost.
...veeeeliiikooog ooopuuuusaaa raaazniiiih knjiiiižeeeevniih djeeelaa... – klopka se sužavala.
... vrrrrlooo cijeeeeenjeeen i štoooovaaaannnn...
...Ali kaaakaaaav je pisac Tin Ujević bio... To svijet nije vidio, drugarice... Tin Ujević vam je rođen 5. lipnja 1891. godine u Vrgorcu blizu Imotskog u porodici učitelja. Osnovno obrazovanje stekao je u zavičaju, potom u Imotskom i Splitu, a studije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu – u jednom dahu zaspe riječima Martin učiteljicu, pa nastavi...
...Žudnja za znanjem i žeđ za poezijom vodit će ga dalje od Zagreba do Pariza, gdje je proveo pet i po godina u društvu velikih pjesnika, mislilaca, slikara više nego li na studiju. Mnoge noći provesti će medu pariskim boemima, u burnom, bučnom šarenom svijetu sanjara, vilenjaka i vidovnjaka, fantasta i čudesnih umjetnika onoga vremena, Ujević je nalazio, ali i gubio sebe, uspinjući se ka najvišim vrhovima evropske kulture. On je bio nesvakidašnji pjesnik i čovjek, slobodni mislilac i bistri, čisti liričar tuge, stradanja i patnje... – Ehheeee, našeg Martina karta krenila, navalio pa se ne zaustavlja...
...Ono što ostade iza njega jesu knjige stihova: ”Lelek sebra” i ”Kolajna”, ”Ojađeno zvono” i ”Žedan kamen na studencu”, te ”Auto na korzu”, ”Mudre i lude đebice”, zatim knjige eseja ”Skalpel kaosa”, ”Ljudi na vratima gostionica”, ”Dva glavna Bogumila”, brojni prevodi iz antike, klasike, prepjevi poezije, a stiže da piše oglede o Danteu, Petrarki, Tolstoju, Geteu, Šopenu, Jesenjinu i blistave ocjene o Kranjčeviću, Šantiću, Musi Ćazimu Ćatiću i mnogim drugima. A tek brojne polemike, rasprave, i vatrene okršaje između Ljevice i Desnice, između filozofije i religije, socijalističkih ideja i socijalne borbe...
Ne bi učiteljica naivna, ali takav duh i ideju nije mogla kazniti protupitanjem – A znaš li ti Martine išta o Matošu? – nego je, uz širok osmjeh, bistro momče nagradila peticom.
P.S (paz` vamo)
Zelenu granu s tugom žutog voća
U kakvom starom spljetskom perivoju
Sanjarim s mirom dok se duša noća
I vlaga snova hvata dušu moju
Al' čežnja dršće kao ptiće golo,
K'o plava pjesma naglo prekinuta,
k'o neko blijedo i beznadno kolo,
K'o bosi prosjak na pô pusta puta.
Sva ljubav moja usred ceste kisne,
Moje je srce od sedam komada;
Pod svakim mačem jedan plam da vrisne
Nad mojim dahom mramorna gromada
Tmurne se misli reska svjetla boje;
Krv u moždane, mozak van da skoči;
Nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje,
Tuđinska ženo, samilosne oči.
Post je objavljen 18.03.2005. u 17:39 sati.