Zubato sunce mu se smijalo s neba, a njegov odsjaj na djevičanski čistoj bjelini novonapadalog snijega prijetio je da će mu spržiti rožnicu. Čist, oštar zrak iz Sibirske anticiklone punio mu je pluća i ledio brkove. Nestvarna tišina ispunjavala je nepomičan krajolik. Tragovi jutarnje izmaglice polako su kopnili i činilo se da je na trenutak i vrijeme stalo. Tek poneki trag u snijegu, zaostao iza pospanih ranoranioca, radnika u komunalnim službama, ukazivao je na mogućnost postojanja života ispod tog snenog bijelog pokrivača. Jedini paradoks ovako savršeno postavljene pozornice sramežljivo se promaljao ispod streha nepomičnih starih kuća Gornjeg Grada, kojima je bijeli plašt barem na trenutak vratio dostojanstvo kakvo priliči spomenicima prošlih vremena. Ispod podstave tih građevina, što su kao osiromašeno plemstvo koje je živjelo u njima, uspravno i ponosno, čak i pomalo nadmeno, prkosile novom dobu i duhu procvata kapitalističkog trgovačkog poduzetništva, skrila se obitelj lastavica, koju je, izgleda ovaj kasni El Nino proljetni snijeg iznenadio. Ili nije. Možda su i one osjećale da se radi o zadnjim trzajima zime. Njihov cvrkut optimistično se širio trgom. Došle su u svoje staro gnijezdo prije prvih visibaba i zvučale su kao vjesnici buđenja prirode, nosioci nade, prethodnica novog vala života, koji će za tjedan-dva ispuniti sve zakutke trenutno pospanog i od teške zimske hrane tromog i otežalog grada. Njihova orkestralna kompozicija izazvala je u njemu blagi, uravnoteženi ushit, koji se manifestirao kao tup nejasan osjećaj u stomaku, što te prisiljava da se nasmiješ bez ikakvog vidljivog povoda. Iz čiste ljubavi prema životu i ljepoti kojom život zrači u pojedinim trenucima. Kao plašt istinske ljepote, ti nježni, jedva čujni zvuci malenih krhkih bića prekrili su sve nesavršenosti njegove duše, sve nečiste osjećaje koje se, kao i svakom ljudskom biću osobnim odlukama, slučajem ili jednostavno sudbinom zalijepe na dušu. U trenu su ispraznili mjeh gorkog pelina, što je u njemu vrio trenutak prije. Unijele mu svijetlo u oči i nataknuli osmjeh na lice. Osmjeh dovoljno velik da mu pomogne da pregazi još jedan dan. Krenuo je dalje svojim putem, mirno i sigurna koraka...
Post je objavljen 22.03.2005. u 12:36 sati.