U onome što sam jučer napisala ima i iznimaka. Primjerice, kada se ništa ili nitko shvaćaju kao imenice. Ne kao imeničke zamjenice, nego baš kao imenice.
S nitko imamo poznati primjer iz Odiseje, u epizodi kada Odisej osljepljuje Polifema, ali mu prethodno kaže kako se zove Nitko. Početno veliko slovo u govoru se ne čuje pa kada se ostali Kiklopi (da, veliko slovo jer su Kiklopi u grčkoj mitologiji pleme divova, a IHJJ se može požderati! ) strče oko njega i pitaju ga tko mu je uništio ono jedno jedino oko, Polifem ustrajno odgovara: "Nitko, Nitko!" Na što kiklopska ekipa pomisli da je poludio i raziđe se.
Ništa se nalazi kod Lukrecija - primijetite da sam izostavila negaciju uz glagol, u spjevu O prirodi, gdje rimski filozof kaže ex nihilo nihil, a on je ideju pak preuzeo iz Parmenidova aksioma... ovdje slijede hijeroglifi koje sam pretvorila u sliku – dolje je u post scriptumu. U prijevodu iz ničega (ne biva) ništa.
Glagol je u zagradi jer ga ni u grčkome ni u latinskome nema. Prema starome dobrom običaju da se glagoli sa značenjem biti ili postajati uredno izostavljaju, naročito ako su u trećem licu, bilo jednine bilo množine. Pa se ti misli što rečenica zapravo znači.
P. S.
Oznake: jezik, pravopis, gramatika
|