Ovaj put zbilja posljednji. ČPR. Već sam i sama sebi dosadila, ali dovršit ću kad sam već započela. A nešto mi i štucka tehnika pa da me imate razloga mrziti naredna dva-tri dana dok se ne vratim u blogosferu.
Nije nam ostalo puno toga: prilozi i brojevi, a i to ne svi.
Uz priloge koji označavaju količinu (koliko, toliko, nekoliko, malo, mnogo, puno, više, najviše i slično) glagol dolazi u jednini, a imenica odnosno zamjenica čiju količinu ti prilozi određuju – tko kaže da se prilozi odnose isključivo na glagole? – nalazi se u genitivu, bilo jednine bilo množine.
Takva je i gornja rečenica: Nije nam ostalo puno toga. Ili pak: Svake godine na more dolazi sve manje turista.
Glavni brojevi, a oni nas ovdje zanimaju, također označavaju količinu, samo što je i točno određuju. Ti su brojevi uglavnom nepromjenjiva vrsta riječi. Iznimka su: jedan, dva, tri i četiri te oba. O sročnosti sam već pisala u drugom nastavku, a ovdje ću iskoristiti priliku pa navesti njihovu deklinaciju.
S jedan, jedna, jedno nema puno problema: deklinira se u sva tri roda, i to po pridjevskoj deklinaciji.
Broj dva ima tri roda - najprije navodim muški, zatim ženski, a nakraju srednji rod: dva, dvije, dva – to su nominativ i akuzativ, te eventualno vokativ. Genitiv glasi dvaju, dviju, dvaju, a dativ, lokativ i instrumental dvama, dvjema, dvama. Oba je isti slučaj kao i dva, samo mu je značenje drukčije: i jedan i drugi. Ili i jedno i drugo. Kombinirajte. 
Broj tri ima jednake oblike za sva tri roda: genitiv mu glasi triju, akuzativ je jednak nominativu, a dativ, lokativ i instrumental glase trima. Isto je i s brojem četiri: u genitivu imamo četiriju, a u dativu, lokativu i instrumentalu četirima. Oblik četirma koji se katkad navodi u gramatikama i rječnicima definitivno je zastario.
Zapravo se deklinacija glavnih brojeva većinom osjeća kao zastarjela i upotrebljava se u takozvanom biranom stilu, ono, kad pišete diplomski rad ili nekakvu stručnu raspravu. Meni, međutim, ipak silno smeta kada se brojevne imenice dvoje, troje, četvero itd. pogrešno upotrebljavaju. Te imenice, naime, uvijek označavaju osobe različitog spola: dakle, bar jedna od njih mora biti žensko ili muško. Zamislite opis dvoboja u nekom kaubojskom romanu, oba revolveraša mrki, opaki i neobrijani, a onda se pojavi ovakva rečenica: Oboje su istovremeno opalili. Grrrr! 
Deklinacija svih tih brojevnih imenica jednako glasi: N. A. i V. dvoje, G. dvoga, a D. L. i I. dvoma, a ostale se dekliniraju po istome obrascu, ali se i ta deklinacija osjeća kao zastarjela. Zato uopće ne čudi zaprepaštenje cure koja je u šoku i nevjerici stavila ovu sliku na Facebook - to je inače posveta na početku Llosina romana Surova vremena u prijevodu Dinka Telećana.
No snalažljiva smo mi čeljad. U praksu je ušlo da se ni brojevi ni »raznospolne« brojevne imenice ne dekliniraju ako pred njima stoji prijedlog. Umjesto troma prijateljima moglo je stajati i za troje mojih prijatelja i sve pet.
P. S. Za one koji možda ne znaju što znači kratica ČPR: to je akronim za »časna pionirska riječ«, skraćeno »časna pionirska« ili ČP. 
Oznake: jezik, gramatika, sintaksa
|
