.......postoji taj jedan koncert.....koji me nakon stavljanja slušalica u potpunosti odnese.....moj privatni rock vremeplov....i mada znam da je cijeli album nastao lijepljenjem pjesama koje su odsvirane na jednom drugom mjestu.........začas sam tamo,na livadi uz djevojke sa "zvoncarama".....u mirisu znoja,prašine i izgažene trave......."Izlazi...... Bijelo Dugme"......

Koncert kod hajdučke česme prvi je uživo album sarajevskog rock sastava Bijelo dugme, koji izlazi u prosincu 1977.g. Album dobiva ime po spektakularnom koncertu koji je održan kod beogradske "Hajdučke česme". Ideju za koncert dao je novinar Petar Popović i donesena je odluka da kao oproštaj pred Bregovićev odlazak na odsluženje vojnog roka održe besplatan koncert 28. kolovoza 1977.g. Posjeta koncertu je bila iznad svih očekivanja organizatora. Procjene broja prisutnih kreću se od pedeset tisuća (Dražen Vrdoljak u "VUS"-u), preko osamdeset tisuća ("Večernje Novosti"), do sto tisuća ljudi ( "Radio TV revija").Predgrupe Bijelom Dugmetu su bili: Tako, Nedžad Čamdžić Džadžo, Zdravo,te Leb i sol



- "Na kraju, svi su se vratili Dugmetu" zapisao je Duško Pavlović u Knjizi "Istina o Bijelom dugmetu."
Sam koncert protekao je u okolnostima opasnim po život. Tonski tehničari molili su po nekoliko puta da se koncert prekine. Publika je nekoliko puta u valovima nadirala prema pozornici i opasno prijetila da sruši postolje s "mix-pultom". Bregović je kasnije ispričao kako je bio strašno prepadnut i kako je po prvi put osjetio istinski strah jer su stvari mogle potpuno izbjeći kontroli. U jednom trenutku koncert je prekinut jer se je sve počelo rušiti. Bregović je u tom trenutku počeo govoriti kako je potrebno da se svi smire jer su u opasnosti, a publika ga je začudo poslušala, i do kraja koncerta ostala mirna. Laza Ristovski je izjavio : "Svirao sam mnogo koncerata u životu, ali nikada se nisam uplašio kao na Hajdučkoj Česmi".

Na povratku s koncerta u "Citroen GS" naguralo se osmero ljudi. Publika je u autu prepoznala članove "Bijelog dugmeta" i ponijela ga čitavih sto metara. Dragan S. Stefanović je otvorio prozor da zamoli oduševljenu masu da spusti automobil, i - dobio šaku u oko!

-"Ovaj je koncert prilično isprazno kasu "Bijelog dugmeta", ali im je napunio srca," - napisao je Duško Pavlović, i to je najtočniji prikaz tadašnjeg stanja u grupi. U srcu "Bijelog dugmeta" ponovno se našlo mjesta za "Bijelo dugme", pa je idućih šezdesetak dana aktivnosti ispunjeno istinskim žarom, profesionalnošću i međusobnim razumijevanjem. Nastup u Novom Sadu 28. rujna 1977. ostao je zabilježen kao jedna od svirački najuvjerljivijih predstava u čitavoj povijesti grupe.



Iz tehničkih razloga snimke s Hajdučke česme nisu iskorištene za album, pa je zakazano novo snimanje 25. listopada u sali radničkog univerziteta "Đuro Đaković" u Sarajevu. To je ujedno bio oproštajni koncert pred Goranov odlazak u vojsku. Koncert je bio zatvorenog tipa. Svih tristo ulaznica podijeljeno je Sarajevskim prijateljima grupe. Pred odlazak Goran je dao intervjue u kojima je vrlo određeno govorio o pravcima djelovanja grupe po svom izlasku iz vojske. Odbacio je sve kalkulacije o daljnjem postojanju grupe, ali je najavio duže pauze u radu, jer je shvatio da je dotadašnji tempo poguban i da ga ne valja prenositi u budućnost. Također je najavio da će pojedine aranžmane pokušati riješiti upotrebom simfonijskog orkestra, kao i da će se grupa probati probiti u inozemstvo.

Bregović je otišao u vojsku 3.studenog 1977. Sve do posljednjeg dana pred odlazak u Niš, sjedio je u Jugotonovim studijima u Zagrebu i pokušavao usuglasiti publiku s Hajdučke česme i muziku iz Sarajeva. Ironija je da je grupa koja je na koncertima okupljala više desetaka tisuća ujednačenih glasova, za svoj koncertni album imala na raspolaganju svega tristotinjak glasova.

Album "Koncert kod Hajdučke česme" pojavio se na tržištu 30. prosinca 1977. godine i postao uglavnom autentičan dokument tog trenutka u postojanju "Bijelog dugmeta", mada to i nije pravi "živi" album grupe koja je tih godina bila neprikosnovena koncertna atrakcija.

IZVORI:http://hr.wikipedia.org/wiki/Koncert_kod_hajdu%C4%8Dke_%C4%8Desme
http://www.dernek.ba/blog/531412/_zeljkom_/koncert-kod-hajducke-cesme
http://www.inet.hr/~dpecuvci/Web%20stranica/povijest/povijest.htm

.....došao je kao i uvijek pola sata ranije....taman toliko da namjesti ozvučenje,popije na miru pivu,zapali cigaretu i razmijeni par "friških" viceva s konobarom.....negdje između dva vica....u kafić je ušla ona....u pratnji prijateljice.....
......Atropa Belladonna.....dim ga je zapekao u grlu i muklo se nakašljao.....djelio je s njom jedno ružno životno iskustvo.....iskustvo s čovjekom zbog kojeg će se on povlačiti po sudu pet godina a da ne dobije zadovoljštinu koju je zaslužio.....dok je ona od ruke tog istog čovjeka umalo završila na brdašcu ponad grada gdje se nalazi tihi dom njihovih sugrađana....dospjela je na sreću samo do bolnice.....i zatim jednom hrabrom eskivažom i na slobodu....
......Bio je šokiran transformacijom tog bića.....od umorne domaćice,podbuhlih,mrtvih očiju....do žene koja je svojom pojavom unijela proljeće u taj mali prostor.....nešto joj se dogodilo sa očima.....vidio je to kada je prišla šanku.....
..... "Hej, svirač".....rekla je prijateljica sjedajući kraj njega...."Da te upoznam.....ovo je..."
....."Znamo se mi..."....rekao je.....
......Belladonna je samo kimnula glavom.....
.....Zavrnuo je turu....pila je bijelo vino.....Prijateljica je odlepršala negdje i ostali su sami za šankom....
...."Čuo sam..."...počeo je nespretno.....prekinula ga je pogledom........"Nemoj....".....govorio je pogled
.....nasmiješili su se samo jedno drugome kao brodolomci kada se nađu uhvaćeni zajedno na samo jednom komadu drveta....
.....Prijateljica se vratila.."Šta ćeš nam danas svirati....daaaaj nešto veselo"
......veselo,kako ne....tko će slušat tuđu muku
....."So, so you think you can tell Heaven from Hell........blue skies from pain.......Can you tell a green field from a cold steel rail?......A smile from a veil?........Do you think you can tell?"
.....nakon pete ili šeste pjesme u lokal je ušla grupa od 20-tak "veselih" turista......nekoliko muških članova grupe targetiralo je dva ženska bića za šankom......nakon prvog refrena slijedeće pjesme....Belladonna je ustala.....i uputila se prema izlazu.....okrenula se i pogledala ga preko ramena.....izveo je udarac po žicama prigušivši akord dok joj je mahnuo.....i onda je nestala iz vidnog polja....a kafić se ubrzo ispunio dimom i žamorom gostiju.....
....."A sada nešto veselo"......najavio je
......"Jeeeeeee"........zagrajali su gosti

PONEKAD, KAD BACIM POGLED PREKO RAMENA
PA GA VRATIM,NAPRIJED KAO DA JE MANJE ZVIJEZDA
I KAO DA SE NEKE PTICE KOJE SU OTIŠLE NA JUG
VIŠE NE VRAĆAJU

SJEĆAM SE TE GODINE I TVOJE CRVENE LJETNE HALJINE
MILIJARDE MRAVA KOJI SU NAM SE PLELI POD NOGAMA
POLJUBACA KOJE SMO DIJELILI KAO PIJAN NOVCE
ŠEĆERNE VUNE,PREGLASNE GLAZBE I RINGIŠPILA

MAJ JE MIRISAO NA ĐURĐEVAK,A TI SI NOSILA SVOJU ŽENSTVENOST
PRVI PUT KAKO SPADA,BEZ SUVIŠNIH POKRETA
JURILA SI U SUSRET SUNCU KROZ KAPLJICE KIŠE
DOK SAM TE GLEDAO.....KOLIKO SRCE MOŽE IMATI DJEČAK ?

MAJ JE MIRISAO NA ĐURĐEVAK,A JA SAM TE VOLIO
I HRABRO I SNAŽNO I OPORO I SLATKO
MIRISALO JE BAŠ TAKO TOG PROLJEĆA
CIJELI MAJ MIRISAO JE NA ĐURĐEVAK








......A hold a felhok moge rejtozott,
ket csillag csak oz egen
mint a szemed,
mint a gyongyharmatka.......

Mjesec se sakrio iza oblaka, samo dvije zvijezde su na˙ nebu,oči su ti kao biserna rosa na đurđevku.....(prijevod Imre Paska)

......otišli smo tako kod jednog poznanika.....zvjezdoznanca....postavio je veliki teleskop pa nas je pozvao da dovedemo klince da gledaju mjesec...bila je hladna noć,ali smo baš uživali.....znao sam da je između ostalih svojih hobija i pasionirani sakupljač stripova....ali ono što me dočekalo kod njega nakon gledanja mjeseca i čaja od mente, ostavilo me bez daha......starinski ormar prepun starih izdanja Zagora,Bleka....i na najgornjoj polici stotinjak prvih brojeva Alana Forda...i to prvih Vjesnikovih izdanja iz sedamdesetih godina.....požutjele stranice, miris starog papira i tiskarske boje vratili su me natrag u osamdesete kad su Alan Fordovi bili neka vrsta platežnog sredstva među klincima (skupa sa klikerima i sličicama).Sa svoja dva bratića sakupljao sam ih i sam....čitao desetke puta....i uvijek.....baš uvijek bi mi izmamili osmijeh.....pa je eto ovaj post posveta ovom kultnom stripu koji je odgajao generacije mladih cinika....



Prije 44 godine, točnije u svibnju 1969. god. na kioscima širom Italije pojavio se novi strip već uigranog tandema autora koji su imena skrivali pod pseudonimima Magnus & Bunker. Bili su to crtač Roberto Raviola (Magnus) i scenarist Luciano Secchi (Max Bunker), a njihovo najnovije djelo nosilo je ime "Alan Ford".



Taj je dvojac zajedno radio i stvorio nekoliko stripova od kojih su među popularnijima bili Kriminal i Satanik, predstavnici tzv. "crnog stripa" (fumetto nero) koji su u tom razdoblju bili vrlo popularni u Italiji. 1968 godine objavljuju satirični strip Maxmagnus (25 epizoda), čija se radnja odvija u imaginarnom srednjem vijeku u kojem vladari iskorištavaju siromašan narod. Ime stripa je dobiveno kombinacijom autorovih imena, dok je Magnus sebe karikaturalno prikazao u liku ministra financija, koji će kasnije biti prebačen u lik Boba Rocka u Alan Fordu, jer je Maxmagnus svojevrsna preteča AF-a. Kratkim strip gegovima o kralju Maxmagnusu zakoračili su u svijet humorističnog stripa, a zatim se pojavio i Alan Ford, potpuna novost u svijetu stripa, humorističan, ali u sebi je sadržavao elemente "crnog stripa" samo što su ovaj put oni bili prikazani na sarkastičan i groteskan način. Za izgled glavnog lika Magnus je uzeo lice plavookog britanskog glumca Petera O`Toolea.Na samome početku publika nije prihvatila taj novitet, i nakon nekoliko objavljenih brojeva i slabe prodaje autori su već namjeravali odustati od cijelog projekta, međutim, sreća im se u zadnji tren osmjehnula i publika je masovno prihvatila strip te se on ipak održao na životu.



Tko je zapravo Alan Ford? On je samo jedan u nizu siromašnih stanovnika New Yorka, koji spajajući kraj s krajem nastoji preživjeti i pronaći posao. Igrom slučaja postaje agent grupe tajnih agenata koji su i sami tek skupina odrpanaca. Tako, osim Alana Forda, vječnog plavokosog mladića, stidljivog i naivnog, čije ime krasi korice stripa, tu je cijela galerija karakterističnih likova, Broj Jedan, glava Grupe TNT, metuzalem, paralitik u kolicima koji zna sve o svemu i svakome, a njegova škrtost identična je onoj Baje Patka (uncle Scrooge). Slijede, Bob Rock, iskompleksiran zbog niska rasta i velika nosa, Sir Oliver, engleski plemić dugih prstiju koji nikada ne propušta priliku da svoje ruke zavuče u tuđe džepove, debeli Šef, nekad zamjenik Broja Jedan a danas samo naslonjač Jeremiji, starcu koji pati od svih mogućih bolesti, stvarnih i nestvarnih, te koji zajedno sa debelim Šefom vrijeme provodi spavajući u Cvjećarnici, glavnome sjedištu Grupe TNT. Tu je zatim i Grunf, izumitelj stvari koje nikome nisu potrebne, a s par centi koje mu Broj Jedan daje za nabavku materijala sastavlja raznolika prijevozna sredstva koja traju toliko koliko i vrijede. Grunf je poznat i po svojim nesuvislim parolama koje su ispisane na majicama koje nosi, poput, "tko spava nije budan" ili "tko hoda ne trči".



Osim tih likova koji čine okosnicu stripa tu je još cijela gomila sporednih likova koji često i nisu sporedni, zapravo, stvoren je jedan cijeli imaginaran svijet čijim stanovnikom postaje i sam čitalac. Tu su tako obični ljudi poput poštara (Pisistrat Nelson i Sigmund Listić), doktora (Brokoli), policajaca (Luke Cikcak), inspektora (Brok), generala (War) te mnogih drugih. Slijede za strip (ne)klasični neprijatelji, poput Superhika, čovjeka smrtonosnog alkoholnog zadaha, modernog Robin Hooda koji pljačka siromašne da bi dao bogatima, koji je ujedno i parodija na američke superheroje; Baby Kate, duh lijepe gangsterke ubijene u Chichagu 20ih godina koju smrt ipak nije spriječila da sa svojom bandom povremeno krene u nove pohode; Gumiflex, čovjek gumena lica koji se u trenu može pretvoriti u bilo koga; njemu sličnih sposobnosti je Arsen Lupiga, manje džentlmen-više lopov, koji za razliku of Gumiflexa nema gumeno lice već je patuljak, vrlo vješt u prerušavanju, i još mnogi, mnogi drugi. Ali niti to nije sve, tu je i cijelo životinjsko carstvo od zmija (Xeres), pelikana (Pellicus), psa (Nosonja), mačka (Prudy), zamorca (Skviki) te nezaobilaznog Klodovika, papagaja koji govori, gotovo ljudskog a ne životinjskog predstavnika Grupe TNT.



Pustolovine su raznolike, od rješavanja razno-raznih klasičnih detektivskih zadataka pa do zarobljavanja zločinaca pomoću prsta uperenog u leđa, putovanja u svemir u kanti za otpatke, sudjelovanja na kvizu u kojem se za pogrešan odgovor dobiva metak u čelo, i sve to da bi po izvršenom zadatku agenti najtajnije grupe na svijetu zaslužili plaću po starom pravilu Broja Jedan, "jedan za sve, sve za jednoga", odnosno po dolar za sve, a ostatak njemu. Danas, 32 godine i skoro 400 epizoda poslije, točnije u rujnu 2001. god. na kioscima širom Italije još se uvijek svaki mjesec pojavljuje sada već stari strip jednog od dvojice autora koji se i dalje skriva pod pseudonimom Max Bunker. Međutim, strip je već odavno izgubio onaj šarm, duhovitost, svježinu, a i publiku koju je nekad imao. Nakon samo 75 nacrtanih epizoda nezamjenjivog Magnusa zamjenjuje Paolo Piffarerio, isprva loše prihvaćen, ali kasnije su mnogi žalili i za njegovim radovima. Već je tada uslijedio polagan pad, kako u primjetnoj kvaliteti crteža, tako, na žalost i u kvaliteti scenarija. Ideje su polako blijedile, a i ona prvotna ideja i koncept stripa sve se više gubila. Nakon Magnusovog odlaska još je desetak godina strip bio prilično popularan ali onda počinje nezaustavljiv pad koji traje još i danas, a broj čitatelja, kao i njihova dobna granica sve se više smanjuje.

......i na kraju.....prije nekoliko ljeta.....kupio sam jedan Specijal Alan Forda......pročitao sam samo nekoliko stranica......tip koji je radio prijevod masakrirao je cijeli strip......od tada čitam samo stare reprinte.....i uvjeren sam da je za veliki uspjeh ovog stripa na ovim našim zemljopisnim širinama imao upravo prijevod Nenada Brixyja.....tako da sam u zadnji tren promijenio naslov posta....danas bez glazbe...ali uz jednu od epizoda Alana Forda....enjoy.....

IZVORI:http://www.stripovi.com/enciklopedija/strip/af/alan-ford/
http://www.stripovi.com/enciklopedija/autori/magnus/346/

Dana 25. travnja 1915, osam mjeseci nakon početka Prvog svjetskog rata, saveznički vojnici iskrcali su se na obalama poluotoka Gallipolje .Bio je to teritorij Turske koja je u to vrijeme bila njemački saveznik . Saveznički vojnici su poslani tamo, kao dio plana za otvaranje tjesnaca Dardaneli kojim bi saveznička flota mogla zaprijetiti tadašnjem Carigradu kao glavnom gradu Osmanlijskog carstva,te prisiliti turke na predaju. Savezničke snage naišle su tada na neočekivano jak otpor turaka, a obje strane su u ovom sukobu pretrpjele velike gubitke ljudskih života.



Kampanja na Galipolju je međutim skupo koštala saveznike, koji su nakon devet mjeseci napustili poluotok i evakuirali svoje preživjele vojnike. Gotovo trećina pripadnika ANZAC korpusa koji su sudjelovali bili su ubijeni.I čini se da su svi ti mladi životi bili izgubljeni uzalud, jer ova loše provedena kampanja nije imala značajan utjecaj na ishod rata.



Kada je australski redatelj Peter Weir, planirao svoj sljedeći film nakon završetka Piknika na Hanging Rocku (1975), želio je priču koja će biti smještena u Francuskoj,te koja će prikazati velike bitke 1916-1917 .Prijatelj mu je predložio da snimi film o napadu savezničkih snaga Australije i Novog Zelanda (ANZAC) na turski poluotok Galipolje. Weir je 1976 godine otputovao u Istanbul . Nakon što je proveo dva dana u penjanju na brda i lutanju po rovovima gdje su se australci borili, Weira je pogodilo ono što je pronašao: gumbe, staro kožno remenje i druge predmete koje su prije juriša ostavili pripadnici ANZAC-a. On je odlučio tada i tamo da će doista napraviti film o Galipolju, govoreći: "Osjećao sam se kao da stvarno dodirujem povijest."



Njegova izvorna ideja je bila ispričati sveobuhvatnu priču od regrutacija 1914 godine, do povlačenja savezničkih snaga s Galipolja pred kraj 1915, ali nakon nekoliko nacrta, bio je nezadovoljan rezultatima. Umjesto toga, odlučio je napisati priču o dva prijatelja i njihovom putu u rat.Rezultat je izvanredan anti-ratni film Gallipolje (1981).

...........Pogledavši ga ponovno sa vremenskim odmakom od nekih desetak godina,nakon posljednje scene ostao sam glupo buljiti u ekran.......valjda sam očekivao drugačiji kraj.Opet iznova šokiran glupošću ljudi i svih ratova koji su ikad vođeni.Preporučujem vam film.....zbog odličnog i meni dragog redatelja.....izvrsnih glumaca.....Jarreove glazbe....i zbog jednog dijaloga tamo negdje na polovici filma.....

Camel Driver: Kamo idete?
Archy: U Perth
Camel Driver: Tražite posao?
Archy: Ne,idem u rat.
Camel Driver: Koji rat?
Archy: Rat protiv Njemačke.
Camel Driver: Poznavao sam jednom davno jednog nijemca. Kako je počeo?
Archy: Ne znam točno, ali nijemci su krivi.
Camel Driver: Australci se već bore?
Archy: U Turskoj.
Camel Driver: Turskoj? Kako to?
Archy: Zbog toga jer je Turska njemački saveznik.
Camel Driver: Ne vidim kakve to veze ima s nama.
Archy: Ako ih ne zaustavimo tamo,mogli bi završiti ovdje.
Camel Driver: (nakon pomnog promatranja pustinjskog krajolika) Tu će biti dobrodošli.

IZVOR:http://www.lewrockwell.com/gee/gee9.html
http://www.anzac.govt.nz/significance/index.html

THE BAND PLAYED WALTZING MATILDA

Eric Bogle

When I was a young man I carried me pack
And I lived the free life of the rover
From the Murray's green basin to the dusty outback
I waltzed my Matilda all over
Then in 1915 my country said: Son,
It's time to stop rambling, there's work to be done
So they gave me a tin hat and they gave me a gun
And they sent me away to the war

And the band played Waltzing Matilda
When the ship pulled away from the quay
And amid all the tears, flag waving and cheers
We sailed off for Gallipoli

It well I remember that terrible day
When our blood stained the sand and the water
And how in that hell they call Suvla Bay
We were butchered like lambs at the slaughter
Johnny Turk, he was ready, he primed himself well
He rained us with bullets, and he showered us with shell
And in five minutes flat, we were all blown to hell
He nearly blew us back home to Australia

And the band played Waltzing Matilda
When we stopped to bury our slain
Well we buried ours and the Turks buried theirs
Then it started all over again

Oh those that were living just tried to survive
In that mad world of blood, death and fire
And for ten weary weeks I kept myself alive
While around me the corpses piled higher
Then a big Turkish shell knocked me arse over head
And when I awoke in me hospital bed
And saw what it had done, I wished I was dead
I never knew there was worse things than dying

Oh no more I'll go Waltzing Matilda
All around the green bush far and near
For to hump tent and pegs, a man needs both legs
No more waltzing Matilda for me

They collected the wounded, the crippled, the maimed
And they shipped us back home to Australia
The armless, the legless, the blind and the insane
Those proud wounded heroes of Suvla
And when the ship pulled into Circular Quay
I looked at the place where me legs used to be
And thank Christ there was no one there waiting for me
To grieve and to mourn and to pity

And the Band played Waltzing Matilda
When they carried us down the gangway
Oh nobody cheered, they just stood there and stared
Then they turned all their faces away

Now every April I sit on my porch
And I watch the parade pass before me
I see my old comrades, how proudly they march
Renewing their dreams of past glories
I see the old men all tired, stiff and worn
Those weary old heroes of a forgotten war
And the young people ask "What are they marching for?"
And I ask myself the same question

And the band plays Waltzing Matilda
And the old men still answer the call
But year after year, their numbers get fewer
Someday, no one will march there at all

Waltzing Matilda, Waltzing Matilda
Who'll come a-Waltzing Matilda with me?
And their ghosts may be heard as they march by the billabong
So who'll come a-Waltzing Matilda with me?

.......kako je to MacGowan otpjevao

GYPSY DANCE

Climb up the hill where gypsies hide,
And breathe on the wind of a restless tide;
Where notes of sorrow from a violin,
Cry out to the night from a heart within.

The day is dim and night is alive,
And gypsies dance like bees in a hive;
They spin and turn while the fire burns bright,
And sparks fly up to kiss the night.

Old men sit while weaving a tale,
While young men sit drinking their ale;
And fires of night flicker and glow,
While the winds of night moan and blow.

They dance to fast, they dance too far;
They follow the light of a fallen star;
But there in the sky a sickle shaped moon,
Dances with gypsies in the fires of June.

poem by ELIZABETH WESLEY,Canada

izvor:http://www.voicesnet.org/allpoemsoneauthor.aspx?memberid=1217900010




CIGANSKI PLES

Popni se na brijeg gdje se cigani kriju
Udahni taj vjetar nemirne plime
Gdje plaču u noći iz dubine srca
Tužne note violine

I već se mrači,a noć je živa
Cigani plešu k´o u košnici pčele
Okreću se,vrte,dok vatre gore
A iskre nebo poljubiti žele

Tu starac sjedi pletući priču
Dok mladci sjede i pivo piju
Vatre noći trepere i sjaje
Dok vjetri noći jecaju , briju

Prebrzo plešu,plešu daleko
I svjetlo zvijezde što pada prate
Na nebu iznad i mlađak pleše
Ciganski ples uz lipanjske vatre

prijevod:Floyd