Jeka tisine

petak, 30.04.2021.

Mama

Budim se u 5. Zapravo, Ona me budi. Gladna je i hrana mora biti tu odmah. Nakon hranjenja odbija spavati.
Umorna sam. Boli me glava. Onaj oziljak na vratu neugodno zateze. Ipak, igram se s njom dok se ne primiri. U pola sedam dolazi muz iz nocne, u 7 se dizemo nas dvije. Igramo se i gledamo crtice.

U osam opet papica. Beba odbija bocicu. Hoce jesti kao velika cura. Baka preuzima bebu, a ja joj kuham kasicu od jabuke i sljive. Prokuhavam vodu i spremam caj.

Tek onda kuham kavu. U procesu gotovo spalim kosu i napravim poplavu u kuhinji.
Hranimo bebu kasicom i spremam je na drijemanje.
Dok spava, prokuhavam flasice i dudice. Kasnije ih trljam limunom i pazljivo isplahnem. Ruke su mi zbog limuna ispucale. Nema veze, bar je sudje cisto.

Pijem terapiju. Navlacim traperice na gumicu. Umjesto majice nosim gornji dio muzeve pidzame.
Cekam da se beba probudi.
Navuci cu one tenisice na cvjetice i ici cemo u setnju. Ja u gornjem dijelu muzeve pidzame i trapericama na gumicu, a ona, sita, naspavana i sredjena.

Moje najdraze malo bice. I njezina mama.

srijeda, 28.04.2021.

U obranu nepostovanja

Nesto sam ovih dana razmisljala kako se sve vise forsira cistoca izrazavanja kad se radi o drugim kulturama, o manjinama svih vrsta, o vecinama koje na najmanju kritiku govore da su diskriminirane...
Uz to, kultura otkazivanja je postala jako in.
Politicka korektnost u uber verziji.

Gledam i pitam se... Gdje je nestalo zdravo nepostovanje?
Onaj bunt koji potice na promisljanje i pozitivne promjene?
Nestao iz straha od sveopceg nabacivanja drvlja i kamenja.

Smisljaju se lijepi nazivi, prihvatljivi nazivi, svi znamo da je celofan, ali hej, izgleda bas slatko. Iskreno, osjecam lagano gadjenje. Koliko god izbjegavala konflikte.

Zovimo stvari pravim imenom, tek tada cemo mozda nauciti istinski postovati. Znati svu tezinu neprikladnih i nepozeljnih imena. Teskih. Opterecenih proslosti. Opterecenih bojom. Opterecenih nacinom na koji zazivaju svoje bogove. Opterecenih s kime dijele svoj krevet. Opterecenih invaliditetom, bolesti, dijagnozom.

Kao osoba s psihickom bolesti, ne zelim da mi se podilazi i dodvorava. Zelim prihvacanje vlastite realnosti. Kao i mnogi ljudi s kojima pricam i koji nose vlastiti teret.

Bilo bi lijepo da zivimo u ruzicastom svijetu. Ali nije tako. I bolje je. Tezina zivota mora imati svoj odraz u realnosti. Trebamo barem sansu da netko prizna da se borimo. Ne zelimo slatkocu i celofan.

Potpisuju,
Vasa omiljena ludjakinja i njeno veselo drustvo

utorak, 27.04.2021.

Velikih 15 i jos vecih 2

Tu sam 15 godina. Biljezila svoje male zapise o Ljubavi.
O svjetlu i tami. Borbi.
Na danasnji dan prije 15 godina otvorila sam ovaj blog. Povremeno ga napustala. Vracala se.
U (nadam se) boljoj verziji sebe.
Nisam ocekivala da cu tako dugo biti tu.
Ali jesam. I jos sam tu.
Tu sam... Jos biljezim svoje male zapise.
Kratke crtice iz svakodnevice.

U pauzama izmedju zapisa dogadja se zivot.

Pa cu zato i podijeliti jednu veliku stvar koja se dogodila isto na danasnji dan.
Na danasnji dan, prije dvije godine moj muz i ja smo izmijenili zavjete. I tako sam i sluzbeno postala Njegova.
Imamo svojih uspona i padova, ali on je uvijek moj topao zagrljaj, moja ljubav i moj najbolji prijatelj.
Iz nase ljubavi izrasla je nasa sestomjesecna Malecka, nase malo srce. Oni su moja obitelj, razlog zasto se budim ujutro, zasto kad mi je i najteze prezivim dan.

Znam da citas, Mazac. Neka ti je sretan nas dan... Jedan od puno koji slijede.

utorak, 20.04.2021.

Nasumicno (Trazenje posla)

Prosla je godina dana otkako sam doma. U izolaciji. Malecka je prosla 6 mjeseci i ozdravila sad od virozice. U meni se gomila nemir.

Kuham joj hranicu dok je ona u setnji s bakom. Usput gledam poslove. Nazalost, na vecinu mojih molbi nisam dobila ni odgovor.

Stvar je u tome da se stalno moram necim zaokupljati da bih izbjegla padanje u mracna stanja. Obozavam svoje dijete i muza. Ali nisam dizajnirana da budem kucanica.

Tako da vec neko vrijeme gledam i listam i pisem molbe. U skolama nikog novog ne primaju, za vecinu poslova ovdje sam prekvalificirana, Zagreb mi je daleko (3 sata putovanja dnevno jos ne dolaze u obzir).

I tako iz dana u dan. Nadam se skorom pronalazenju neceg... Ne mora biti ni struka.

ponedjeljak, 19.04.2021.

Sinusoida

Kratak opis mojeg raspolozenja. Ima dana koji prodju u savrsenom redu. Ima dana koji su uzasno teski. I sve ono izmedju. Usponi, padovi, ponovno usponi...

Zapravo nije ni neobicno. Moje dvije dijagnoze bore se za prevlast. Ceznem za mirom. Vec predugo.

Dugo sam mislila da se vrtim u krug, dozivljavam stalno isto. Onda sam shvatila da se zapravo odmicem.
Od svega sto sam bila samo koji trenutak prije.

Usponi postaju strmiji, padovi ostriji. Ali ipak ustrajem. Penjem se, padam. Otresem prasinu sa sebe. Ponovno se penjem.

Lijekovi koje trosim trebali bi smanjiti te oscilacije. I smanjuju ih do mjere da su izdrzive. Da me ne rastrgaju u komadice. Znam, borba je na meni.

petak, 16.04.2021.

Oziljak

Mjesec je nocas oblika oziljka na mojoj lijevoj ruci.
Savrsen srp.
Ne sjecam se kad sam ga dobila, kao da sam oduvijek obiljezena znakom Mjeseca.
Neobicne su ove zadnje noci.
Gotovo stalno sanjam dok uhvatim priliku za spavanje.
Snovi su neobicni... Osjecam kako se komesa nesto duboko u meni. Zakopano.
Budi se i... Ne znam je li to dobro ili lose.

Pokusavam procitati pricu o sebi. Urezanu u vlastitu kozu.

Zapravo imam cijelu galeriju oziljaka po sebi.
Onaj preko lijeve strane vrata, koji je definirao moje odrastanje. Kirurski rez, danas izgleda kao blijeda linija.
Ali tinejdzerskoj verziji mene izgledao je... Poput urusenog samopouzdanja. Poput svijesti o vlastitoj smrtnosti.

U galeriji imam i nekoliko njih iz djecjih igara. Linija od koljena do gleznja. Zubci u lijevom zglobu. Temeljito skresana koljena.
Imam i nekoliko od kemijskih opeklina, pegle, pecnice.
Sto mogu reci, nisam najspretnija osoba.

Kao da na svojoj kozi imam pisanu pricu. Razlog je to zasto ne trebam tetovaze. Moja koza govori price o borbi, o radostima i tugama. O boli i... Cijeljenju te boli.

I drago mi je da je tako, kad sve zbrojim i oduzmem. Imam stalan podsjetnik da sam bila, da sam zivjela, radovala se i plakala. Imam iscrtanu mapu vlastitog zivota, od ranih dana do danas.

četvrtak, 15.04.2021.

Nasumicno

Ispricavam se na nejavljanju (i unaprijed). Malecka nam je pokupila neku virozu, pa nemam ni vremena ni snage komentirati. Ipak vas citam i pratim.

Malecka i njezin tata su zaspali, on iza posla, ona iza fine vocne kasice. Moje dvije ljubavi.
Neobicno je koliko koncentrirane ljubavi u cetiri kvadrata prostora. Promatram ih dok drijemaju i... Volim.

Zadnji dani su bili naporni. Nasa mala ljubav se razboljela. Proci ce, ali ipak me zabrinulo. Na srecu, moj muz i roditelji uskacu kad je velika kriza.

Ipak se osjecam nekako iscrpljeno. Spavam kad mogu, sanjam cudne snove i budim se zgazena. Pusim opet. I to previse. Ostajem funkcionalna, ali sam na minimumu energije.

Pokusavam se suociti s nekim stvarima iz proslosti. I mislim da uspijevam, ali to je tema za neki buduci post. Proces je u tijeku i ne zelim ga prekidati.

Tu sam i dalje. Do iduceg javljanja.

petak, 09.04.2021.

Prioritet

Osjecam kako se mijenjam ponovo. Iz temelja.
Cudno je promatrati taj proces dok sam u njemu.
Postajem blaza, a opet jaca.
Spremnija pruziti ruku. Oprostiti.
Zaboraviti lose.

Mirim se sa vlastitom proslosti.
Nakon dugo, dugo...
Valjda je to utjecaj Malecke.
Donijela mi je novu perspektivu.
Novi pogled na Ljubav.

Ona je od trenutka kad je rodjena postala moj prioritet.

Neke stvari nisam planirala.
To jest, plan je bio drukciji.
U jednoj fazi prije nje htjela sam postati nesto drugo.
Znanstvenica. Osoba s karijerom.
(Iako mi je uvijek nedostajalo ambicije.)
Zivjeti u nekom drugom gradu.
Usavrsavati se.

I... Nisam nista propustila, shvacam.

Za nju je bolje da odrasta na selu.
Da ima dva roditelja koji je vole.
I koji se medjusobno vole.
Da se bavim stvarima koje me vesele, a ne onima za koje mislim da bih trebala.

I dalje sam to ja. I dalje rastem i usavrsavam se.
Samo, ovaj put u drugim stvarima.
Rastem, razvijam se i usavrsavam u Ljubavi.

Ako me moras pamtiti...

Ako me moras pamtiti
Pamti dane sunca
I majskih ruza.
Jedan drugi svijet.

Imaj za me osmijeh,
Bez tuge i sjete.
Bez hladne jeseni
I kraja naseg puta.

Zasluzujes pjesmu,
Ne tek stih. U prolazu.
Ne tek nekoliko rijeci,
U vremenu koje blijedi.

Ako te moram pamtiti
Pamtit cu dane sunca
I majskih ruza.
Bez hladnoce jeseni.

I imat cu za te osmijeh
Bez tuge i sjete...
Oci pune topline.
I rijeci prijatelja.

četvrtak, 08.04.2021.

700

U skoro 15 godina ovdje sam ostavila 700 zapisa. Cini se puno, a opet malo u odnosu na sve ono sto sam htjela napisati. U dugim pauzama dogadjao se zivot.
Iz jednog mracnog vremena ni nemam zapisa.
Rijeci nisu tekle. Ni suze.
Iz tog vremena ostala je samo velika praznina.

Daleko sam dosla od klinke, gimnazijalke, koja je samo htjela ostaviti svoje male zapise svijetu, bili citani ili ne.
Neko vrijeme ovaj blog je bio sakriven, mojom voljom. Nisam bila u stanju ostvarivati bilo kakav kontakt s ljudima.

Sad sam ponesto drukcija osoba. Spremna otvoriti se, svoj mali svijet, ponekad pun boja, ponekad u nijansama sivih sjena. U fazama apsolutnog mraka i dalje ne pisem.

U sjecanje mi dolaze brojni ljudi koji su sudjelovali u stvaranju ovog bloga kakav je danas. Vecinu njih znam samo preko nickova. Ipak, mnoge od njih (i vas) smatram svojim prijateljima. Bili ste virtualno rame za plakanje, izvor inspiracije, prijateljski osmijeh.
I na tome sam zahvalna.

Do iduceg javljanja, pod brojem 701, zagrljaj salju Athropa i njezina svakodnevna verzija M.

srijeda, 07.04.2021.

Moje svjetlo

Usnula je nakon prematanja, cepica, mijenjanja obloga i hranjenja. Danas je opet dobila piku.
Bila je hrabra.
Malo placa, puno zagrljaja.
Suze su se osusile.
Spava snom malog andjela.

Ne postoje rijeci kojima bih opisala koliko volim to malo stvorenje. Ona je najbolje od mene.
Svjetlo koje nadvlada svaki mrak.
Dovoljan je mali osmijeh.
Dodir sitnim rucicama.
I srce mi je puno.

Ne mogu zamisliti roditelja koji bi mogao nauditi jednom takvom malom stvorenju.
Ne mogu zamisliti roditelja koji bi napustio jednu takvu veliku ljubav.

Znam da ih ima.
Plasi me pomisao da negdje takvi mali andjeli pate.
Hladni trnci prodju kad vidim crne vijesti.
O andjelima, poput ovog mog...

Boli me. Istinski.
Jer ima andjela koji nemaju svoj zagrljaj.
Koji nemaju nekog da ih voli.
Ni s polovicom srca.
A zasluzuju vise.
Zasluzuju... Svu ljubav ovog svijeta.
Sretno djetinjstvo i odrastanje u osobu kakvu odaberu biti.

Svim malim svjetlima ovog svijeta zelim samo...
Ljubav.

utorak, 06.04.2021.

Od oka

Za jednu kemicarku koja je specijalizirala analitiku, previse toga radim od oka.
Cak i kad vazem. Nikad nije tocno u decimalu bilo.
Uvijek nesto vise-manje.
Sto si mogu kad nisam olicenje preciznosti.

Ali sam zato ubojito dobra u omjerima.
Ako je malo vise sastojka A, znam tocno koliko treba sastojaka B i C. I to pogadjam.
Uvijek i bez greske.

U labosu, u kuhinji... Pa mozda i u zivotu?

Prolazim kroz jednu tezu fazu, vazem puno...
Opet neprecizno.
Ali znam... Omjeri se iscrtavaju sami.

Znam koliko tocno ljubavi i topline trebam, i tocno koliko ih mogu dati. Koliko zrnaca povjerenja.
Kolika je sirina zagrljaja. Koliko rijeci, koliko tisina.

Vazem, da... Vazem sve. Od oka.

subota, 03.04.2021.

Nasumicno (Velika subota)

Dva najdraza bica zaspala su tu kraj mene.
Bili smo u setnji... Proljece u zraku.
Divlje tresnje i vocke sad su u najljepsem cvatu.
Setali smo sve dok vjetar nije divlje zapuhao.
Sad sklonjeni, u nasem malom svijetu..

Jutro je bilo naporno. I da, opet pusim.
Radije to nego da pijem Misar za smirenje.

Skuhale smo sunku, jaja, ispekle pogacu.
Onda sam trazila po livadama najljepse listice.
I obojala jaja kako to radim svake godine.
Popodne su moji sve to odnijeli na posvecenje.

Nisam neki vjernik, ni moji...
Ali tradicija se postuje, svake godine.

Neobicno sam umorna zadnjih dana.
Cudno sanjam, snove iz kojih se ne mogu probuditi.
Puno mi je pomogao povratak nekih dragih ljudi.
Tesko reci koliko mi to znaci. Srce mi je puno.

Puno... Svega. Svjetla i boja. Mraka i tisina...
Ali uvijek sam iskreno vjerovala da je svjetlo ipak jace.

Uvijek mozemo drukcije i bolje.
Uvijek mozemo odabrati graditi, a ne razarati.
Uvijek imamo izbor, cak i kad to nemamo u svijesti.
I ja sam ovog dana odabrala voljeti.

Ponovno i iznova. Osjecati zahvalnost i mir.
Izaci van svojih okvira i jednostavno biti...

<	travanj, 2021					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.

----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.