Mjesec je nocas oblika oziljka na mojoj lijevoj ruci.
Savrsen srp.
Ne sjecam se kad sam ga dobila, kao da sam oduvijek obiljezena znakom Mjeseca.
Neobicne su ove zadnje noci.
Gotovo stalno sanjam dok uhvatim priliku za spavanje.
Snovi su neobicni... Osjecam kako se komesa nesto duboko u meni. Zakopano.
Budi se i... Ne znam je li to dobro ili lose.
Pokusavam procitati pricu o sebi. Urezanu u vlastitu kozu.
Zapravo imam cijelu galeriju oziljaka po sebi.
Onaj preko lijeve strane vrata, koji je definirao moje odrastanje. Kirurski rez, danas izgleda kao blijeda linija.
Ali tinejdzerskoj verziji mene izgledao je... Poput urusenog samopouzdanja. Poput svijesti o vlastitoj smrtnosti.
U galeriji imam i nekoliko njih iz djecjih igara. Linija od koljena do gleznja. Zubci u lijevom zglobu. Temeljito skresana koljena.
Imam i nekoliko od kemijskih opeklina, pegle, pecnice.
Sto mogu reci, nisam najspretnija osoba.
Kao da na svojoj kozi imam pisanu pricu. Razlog je to zasto ne trebam tetovaze. Moja koza govori price o borbi, o radostima i tugama. O boli i... Cijeljenju te boli.
I drago mi je da je tako, kad sve zbrojim i oduzmem. Imam stalan podsjetnik da sam bila, da sam zivjela, radovala se i plakala. Imam iscrtanu mapu vlastitog zivota, od ranih dana do danas.
Post je objavljen 16.04.2021. u 20:46 sati.