Nesto sam ovih dana razmisljala kako se sve vise forsira cistoca izrazavanja kad se radi o drugim kulturama, o manjinama svih vrsta, o vecinama koje na najmanju kritiku govore da su diskriminirane...
Uz to, kultura otkazivanja je postala jako in.
Politicka korektnost u uber verziji.
Gledam i pitam se... Gdje je nestalo zdravo nepostovanje?
Onaj bunt koji potice na promisljanje i pozitivne promjene?
Nestao iz straha od sveopceg nabacivanja drvlja i kamenja.
Smisljaju se lijepi nazivi, prihvatljivi nazivi, svi znamo da je celofan, ali hej, izgleda bas slatko. Iskreno, osjecam lagano gadjenje. Koliko god izbjegavala konflikte.
Zovimo stvari pravim imenom, tek tada cemo mozda nauciti istinski postovati. Znati svu tezinu neprikladnih i nepozeljnih imena. Teskih. Opterecenih proslosti. Opterecenih bojom. Opterecenih nacinom na koji zazivaju svoje bogove. Opterecenih s kime dijele svoj krevet. Opterecenih invaliditetom, bolesti, dijagnozom.
Kao osoba s psihickom bolesti, ne zelim da mi se podilazi i dodvorava. Zelim prihvacanje vlastite realnosti. Kao i mnogi ljudi s kojima pricam i koji nose vlastiti teret.
Bilo bi lijepo da zivimo u ruzicastom svijetu. Ali nije tako. I bolje je. Tezina zivota mora imati svoj odraz u realnosti. Trebamo barem sansu da netko prizna da se borimo. Ne zelimo slatkocu i celofan.
Potpisuju,
Vasa omiljena ludjakinja i njeno veselo drustvo
Post je objavljen 28.04.2021. u 20:21 sati.