U skoro 15 godina ovdje sam ostavila 700 zapisa. Cini se puno, a opet malo u odnosu na sve ono sto sam htjela napisati. U dugim pauzama dogadjao se zivot.
Iz jednog mracnog vremena ni nemam zapisa.
Rijeci nisu tekle. Ni suze.
Iz tog vremena ostala je samo velika praznina.
Daleko sam dosla od klinke, gimnazijalke, koja je samo htjela ostaviti svoje male zapise svijetu, bili citani ili ne.
Neko vrijeme ovaj blog je bio sakriven, mojom voljom. Nisam bila u stanju ostvarivati bilo kakav kontakt s ljudima.
Sad sam ponesto drukcija osoba. Spremna otvoriti se, svoj mali svijet, ponekad pun boja, ponekad u nijansama sivih sjena. U fazama apsolutnog mraka i dalje ne pisem.
U sjecanje mi dolaze brojni ljudi koji su sudjelovali u stvaranju ovog bloga kakav je danas. Vecinu njih znam samo preko nickova. Ipak, mnoge od njih (i vas) smatram svojim prijateljima. Bili ste virtualno rame za plakanje, izvor inspiracije, prijateljski osmijeh.
I na tome sam zahvalna.
Do iduceg javljanja, pod brojem 701, zagrljaj salju Athropa i njezina svakodnevna verzija M.
Post je objavljen 08.04.2021. u 21:16 sati.