Dva najdraza bica zaspala su tu kraj mene.
Bili smo u setnji... Proljece u zraku.
Divlje tresnje i vocke sad su u najljepsem cvatu.
Setali smo sve dok vjetar nije divlje zapuhao.
Sad sklonjeni, u nasem malom svijetu..
Jutro je bilo naporno. I da, opet pusim.
Radije to nego da pijem Misar za smirenje.
Skuhale smo sunku, jaja, ispekle pogacu.
Onda sam trazila po livadama najljepse listice.
I obojala jaja kako to radim svake godine.
Popodne su moji sve to odnijeli na posvecenje.
Nisam neki vjernik, ni moji...
Ali tradicija se postuje, svake godine.
Neobicno sam umorna zadnjih dana.
Cudno sanjam, snove iz kojih se ne mogu probuditi.
Puno mi je pomogao povratak nekih dragih ljudi.
Tesko reci koliko mi to znaci. Srce mi je puno.
Puno... Svega. Svjetla i boja. Mraka i tisina...
Ali uvijek sam iskreno vjerovala da je svjetlo ipak jace.
Uvijek mozemo drukcije i bolje.
Uvijek mozemo odabrati graditi, a ne razarati.
Uvijek imamo izbor, cak i kad to nemamo u svijesti.
I ja sam ovog dana odabrala voljeti.
Ponovno i iznova. Osjecati zahvalnost i mir.
Izaci van svojih okvira i jednostavno biti...
Post je objavljen 03.04.2021. u 17:04 sati.