Jeka tisine

subota, 31.03.2012.

Vjerojatno bi trebalo napisati priču o nama.

Ali ja to ne mogu. Ne sama.
Zajedno nismo ni mogli dovršiti
ni onu jednu pjesmu.

Ne mogu više prevoditi
čežnje u riječi.
Ne pripadaju mi više.

I kada lutam noću,
lutam sama.
Bez tuge i sjećanja.

Vjerojatno bi trebalo napisati priču o nama...
Ali tko više može znati
što je zbilja bilo
i gdje graniči san.

Više ne znam.
Nestala sam prije
nego smo mogli
ispisati i prvu riječ.

I zbog toga neću biti ta koja će napisati priču o nama.

Što da radim kad znam da zamišljaš nemoguće???

Nije moja stvar. Osim te jedne male činjenice,
da se radi o meni. Da ignoriram???

Dušo, ti znaš da ne mogu ostati dovoljno dugo
da budem ičija. Pa čak ni tvoja.

I znaš da nisam sve ono što si ikad želio
i istodobno mnoge stvari koje želio nisi.

Postoji tuga koju nosim u očima. I mnoge,
mnoge neisplakane suze. I što ćemo sad???

Gledaš me i znam da želiš vidjeti me sretnu.
Zaboravljaš... Sreća u ovom tijelu ne prebiva.

Dok lagano kružimo i vraćamo se na isto
uvijek dolazimo na ono Zašto? Ne znam.

Oh, da. Volim te. I voljet ću te zauvijek.
Ali što da radim s tobom??? Kad zamišljaš nemoguće.

srijeda, 28.03.2012.

Jednostavno je, zapravo.
Ti meni daješ suze, ja tebi dajem smijeh.
Pretpostavljam da je tako pravedno.

Ionako ne mogu osjećati sreću,
Pa ako je poklonim tebi
Kao da se s tobom smijem.

Svijetlo putuje, i mora dalje,
Jer ja sam mrak. Vječni.
Ali dajem ti tu zadnju iskru...
Prije nego što ugasnem.

Rekla sam ti, kako možeš
zadržati zraku svijetla u dlanu?

Oh, svijetlost putuje dalje
I ja moram s njom. Želim samo
Da ono što iza mene ostane
Bude vrijedno življenja.

utorak, 27.03.2012.

Nasmiješi se.
Za curicu koja te voljela.
Za onu malu
Koja nikad nije bila plava
I njene oči nisu bile nebeske.

Za onu koja ti je znala
Ispričati svakakve priče.
I onu koja je zurila u zvijezde
Onih davnih noći...

Nasmiješi se,
Samo to je željela za tebe.
Ona nikad nije tražila ljubav,
Pa čak ni riječ.

Znaš, nje više nema,
Jedne tihe noći
Nestala je u mraku.
Nasmiješila se. I otišla.

Nasmiješi se,
Ako treba
Naslikat ću ti sreću.
Na licu. Prstima.

Vidi nas sad.
Previše je prošlo.
I moje oči vide
samo mrak.

Svejedno, nasmiješi se.
Za onu curicu koja te voljela.

ponedjeljak, 26.03.2012.

Reci mi kako zvučim.
Gnjavim ga. Smiješim se svojim najzločestijim osmijehom.
Odabranim samo za tu priliku.

Reci mi...

Znaš valjda kako zvučiš, ti tu osluškuješ Noć...

Reci mi... Navikla sam na svoj zvuk. Ne čujem ga.
Prekriva se sa zvukovima svijeta. Reci mi.
Gleda me dugo. Znam da izbjegava odgovor.
Prislanja mi ruku na srce.

Ovako zvučiš, malo moje znatiželjno.
To je ono što budiš u meni.
Ritam njegovog srca je jak, ali sad već pomalo uznemiren.

Smiješim se ponovo. Plazim jezik.
Zna da je pročitan. Previše noći smo osluškivali zajedno.

Zbilja hoćeš znati kako zvučiš???

Mhmh...

Zvučiš kao jebeni uragan.
Prolaziš divlje i raznosiš sve za sobom.
I sve što tvoji tanki prsti taknu...
I mnoge stvari koje ne taknu...
Nikad više neće ostati iste jednom kad prođeš.
Ljudi te se boje zbog toga što jesi.
A opet... Ne mogu se ne diviti tvojoj razornoj ljepoti.
Evo, tako zvučiš, Ljubavi.

nedjelja, 25.03.2012.

Danas sam postala za trunčicu više nemoguća.
Ne znam kad se točno zapalila u meni... Ta vatra. Vječna vatra.
Ljubav.
Zanemarujem strah. Činim stvari koje prije nisam ni zamišljala.
Plovim plavim morima sna. Kapetanica svoje sudbine.
O, da...

Godine spašavanja Voljenih.
Držanja za ruke u kolima hitne pomoći.
Beskrajni sati u čekaonicama i bolničkim sobama.
Uski hodnici s mirisima hidrogena.
A opet sam tu.

Dok je plakala, u bolovima, dala sam joj svoju snagu.
I postala sam njena. Još više.
I modre oči koje volim... Još uvijek blješte.
Tu smo.

Život nas još nije pregazio.
Nosimo ožiljke, da... Ali ratnice smo. Volimo.

Kad bude trebalo,
pružit ću ruku. Ponovno.
Obrisati suze.
I biti najjača.

Voljet ću... više od svega.
Makar to ponovno značilo
moj put u mrak.

subota, 24.03.2012.

Trenutak kad se poravnavaju računi...

Pogledaj me, Demone.
Pogledaj me u oči. Nisam više stvorenje koje će skrenuti pogled.
Vidjet ćeš trnje i vidjet ćeš plamen. Vječni.
Možda vidiš i otisak mjeseca i zvijezda...
Možda...
Neću skrenuti pogled, neću zaplakati. Više...
Pogledaj me.
Izrasla sam u jako biće.
U divlju crvenokosu. U vučicu.
Gledaj me, ako možeš.
Ako hoćeš nebo, pokazat ću ti Nebo.
Mogu to sad. Uvijek sam mogla.
Više me nije strah.
Vidi me.
Nikad nisam bila lijepa,
i nikad nisam bila sretna,
ali znaš li...
Ožiljke sam uvijek nosila s ponosom.
Pogledaj ih.
Pogledaj šest dugih godina između nas.

Vrijeme je na mojoj strani sad.
Nadrasla sam te. Postala starija.
Borila sam se,
izgorjela,
digla se iz tla. Jača.
Pogledaj me...

Zar nam je trebalo sve to,
da se sretnemo i napustimo,
i vrebamo u dugim noćima???

Pogledaj me...
Zar je trebalo doći
to malo, krhko biće
da shvatim...

Postoje pogreške koje neću ponavljati.
Posebno ne tvoje.
Pogledaj me!

četvrtak, 22.03.2012.

... jutarnje zrake svijetla prodiru kroz debele zavjese i gube se u crvenilu moje raščupane kose.
osjećam još jedno proljeće u zraku, neizbježno, ali u meni ostaje samo umor. noć je bila preduga.
još uvijek opijena lijekom, mutna pogleda ulazim u stvarnost. korak mi je nesiguran.
prsti igraju onu staru igru... igrajmo se riječi, dušo.
dočarat ću ti najljepše stvari. otkrit ću ti sve što poželiš. ovaj put igramo bez granica.
i... ulozi nikad nisu bili veći. it's a deal with the devil. oklada koju ne možeš dobiti.
jer sve je ovo samo san... budiš li se sad, negdje u daljini???
gdje su te našle ove jutarnje zrake???
svijetlost mora putovati dalje. a moram i ja s njom.
sanjala sam te opet. bio si dijete sa zelenim očima.
a dobro znaš kakvo je pravilo. nemoj me zvati noću. jer ja jesam noć koja te obavija.
dok se gubim u beznadnim udaljenostima među zvijezdama, znam da mi preostaju samo dvije sudbine.
mogu se ugasiti. ili mogu pregorjeti.
u oba slučaja, svijetlost putuje dalje. putujem i ja s njom.
vidiš, zato, dušo, više nikada nećeš biti sam.
navlačim zavjese i skrivam se u tamu. gasne žar u mojoj kosi.

dajem ti u dlanove komadić vječnog plamena.

<	ožujak, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.

----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.