Reci mi kako zvučim.
Gnjavim ga. Smiješim se svojim najzločestijim osmijehom.
Odabranim samo za tu priliku.
Reci mi...
Znaš valjda kako zvučiš, ti tu osluškuješ Noć...
Reci mi... Navikla sam na svoj zvuk. Ne čujem ga.
Prekriva se sa zvukovima svijeta. Reci mi.
Gleda me dugo. Znam da izbjegava odgovor.
Prislanja mi ruku na srce.
Ovako zvučiš, malo moje znatiželjno.
To je ono što budiš u meni.
Ritam njegovog srca je jak, ali sad već pomalo uznemiren.
Smiješim se ponovo. Plazim jezik.
Zna da je pročitan. Previše noći smo osluškivali zajedno.
Zbilja hoćeš znati kako zvučiš???
Mhmh...
Zvučiš kao jebeni uragan.
Prolaziš divlje i raznosiš sve za sobom.
I sve što tvoji tanki prsti taknu...
I mnoge stvari koje ne taknu...
Nikad više neće ostati iste jednom kad prođeš.
Ljudi te se boje zbog toga što jesi.
A opet... Ne mogu se ne diviti tvojoj razornoj ljepoti.
Evo, tako zvučiš, Ljubavi.
Post je objavljen 26.03.2012. u 12:50 sati.