Jeka tisine
nedjelja, 17.10.2010.
Jesenski buket Jednog Sela Negdje Na Sjeveru...
Mutna, muljevita voda povukla se jednako iznenada kao što je i došla. Bila je noć, srp mjeseca tek se počeo zaokruživati i sve je još mirisalo na kišu. Jedno od mjesta koje zovem domom nikad mi nije djelovalo više strano i daleko, poput davno zaboravljene uspomene.
Sjećam se, sad već Negdje Drugdje, usred Velikog Grada i u nekoj drugoj tišini. Cigareta lagano izgara i gasi se u polumraku prazne sobe dok prsti u tami pronalaze tipke i pretaču misli u pisane riječi. Na jagodicama i pregibima prstiju još uvijek zaostalo trunje i trnje Jednog Sela Na Sjeveru.
Postoji nešto istodobno sveto i prokleto ispod tih livada, znam... Nešto što se pod kožu ureže puno dublje i trajnije od tih malih suvenira što mi sad svakim slovom kojeg ukucam izazove tihu i blagu bol. Možda je to baš Jesen, kraljica i vladarica tog malog mjesta, ona koja uporno razlijeva boje i mirise samo da bi ih svojim suzama koji trenutak kasnije izbrisala i pretvorila u sivilo... Možda to mjesto jest Jesen, i možda je trenutak da priznam da sam previše Njena i previše Ona da bi jednostavnim bijegom u Zemlju Asfalta prestala nositi Njezin trag.
Napravila sam joj spomenik, jednako prolazan i trajan i čvrst i krhak poput Nje. U šetnji širokim poljima, baš kao nekad, kad sam sama kročila njenim pustošima i oazama.
Krenula sam uz rijeku. Blato i mulj nisu se još sasvim povukli s polja i livada, ali uspjela sam naći osušeno bilje što raste uz vodu, prozračno, zamrznuto u vremenu. Ubrala sam čičaka, i trnja divljih kupina, divljeg šarenog cvijeća, zadnjeg koje je procvalo, koje ni ne zna da nema više leptira da uživaju u njihovom šarenom cvatu. Ubrala sam suhih, visokih trava uz puteljke... (Zaboga, zar su se ti puteljci ponovno smanjili, a sjenke bagrenja utanjile, ili ja to nisam predugo prošla baš tuda???) Ubrala sam jesenske plodove polja sa blatnih oranica i zlatne, grube listove u kojima rastu sad već zreli klipovi kukuruza.
Mirisalo je na Jesen, puno, a opet nekako sjetno. Tko bi rekao da se najveća ljepota pokazuje tek pri odumiranju i spremanju za mirovanje??? Njen, Jesenji buketić, smeđ i siv, a opet prepun boja i šara, međusobno pomiješani tek nikli zadnji cvjetovi i već suhe i šuškave trske i šaš, ...
Čudna je Jesen. Daruje toliko toga prekrasnog samo da bi izblijedila. Ona se i ne pretvara da je nježna, a opet nitko ne zna kao Ona milovati zadnjim toplim suncem, ispuniti svjetlosti i bojama. Tek pokaže ono najljepše od sebe da bi se sakrila u sivo i hladno ruho, divlje udarala u prozor s naletom prvog sjeverca ili beskrajno lupkala u krovove bezbrojem sitnih kapi...
Njen dugi veo magle obavija me i kao da polako tonem u san... Slušam Njeno tiho šaputanje i slutim u svojem nemirnom mirovanju... Previše je u sebi nosim da i u ovom bezbojnom i sivom mjestu ne bih napravila Njen Dom...
| < | listopad, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.