Mutna, muljevita voda povukla se jednako iznenada kao što je i došla. Bila je noć, srp mjeseca tek se počeo zaokruživati i sve je još mirisalo na kišu. Jedno od mjesta koje zovem domom nikad mi nije djelovalo više strano i daleko, poput davno zaboravljene uspomene.
Sjećam se, sad već Negdje Drugdje, usred Velikog Grada i u nekoj drugoj tišini. Cigareta lagano izgara i gasi se u polumraku prazne sobe dok prsti u tami pronalaze tipke i pretaču misli u pisane riječi. Na jagodicama i pregibima prstiju još uvijek zaostalo trunje i trnje Jednog Sela Na Sjeveru.
Postoji nešto istodobno sveto i prokleto ispod tih livada, znam... Nešto što se pod kožu ureže puno dublje i trajnije od tih malih suvenira što mi sad svakim slovom kojeg ukucam izazove tihu i blagu bol. Možda je to baš Jesen, kraljica i vladarica tog malog mjesta, ona koja uporno razlijeva boje i mirise samo da bi ih svojim suzama koji trenutak kasnije izbrisala i pretvorila u sivilo... Možda to mjesto jest Jesen, i možda je trenutak da priznam da sam previše Njena i previše Ona da bi jednostavnim bijegom u Zemlju Asfalta prestala nositi Njezin trag.
Napravila sam joj spomenik, jednako prolazan i trajan i čvrst i krhak poput Nje. U šetnji širokim poljima, baš kao nekad, kad sam sama kročila njenim pustošima i oazama.
Krenula sam uz rijeku. Blato i mulj nisu se još sasvim povukli s polja i livada, ali uspjela sam naći osušeno bilje što raste uz vodu, prozračno, zamrznuto u vremenu. Ubrala sam čičaka, i trnja divljih kupina, divljeg šarenog cvijeća, zadnjeg koje je procvalo, koje ni ne zna da nema više leptira da uživaju u njihovom šarenom cvatu. Ubrala sam suhih, visokih trava uz puteljke... (Zaboga, zar su se ti puteljci ponovno smanjili, a sjenke bagrenja utanjile, ili ja to nisam predugo prošla baš tuda???) Ubrala sam jesenske plodove polja sa blatnih oranica i zlatne, grube listove u kojima rastu sad već zreli klipovi kukuruza.
Mirisalo je na Jesen, puno, a opet nekako sjetno. Tko bi rekao da se najveća ljepota pokazuje tek pri odumiranju i spremanju za mirovanje??? Njen, Jesenji buketić, smeđ i siv, a opet prepun boja i šara, međusobno pomiješani tek nikli zadnji cvjetovi i već suhe i šuškave trske i šaš, ...
Čudna je Jesen. Daruje toliko toga prekrasnog samo da bi izblijedila. Ona se i ne pretvara da je nježna, a opet nitko ne zna kao Ona milovati zadnjim toplim suncem, ispuniti svjetlosti i bojama. Tek pokaže ono najljepše od sebe da bi se sakrila u sivo i hladno ruho, divlje udarala u prozor s naletom prvog sjeverca ili beskrajno lupkala u krovove bezbrojem sitnih kapi...
Njen dugi veo magle obavija me i kao da polako tonem u san... Slušam Njeno tiho šaputanje i slutim u svojem nemirnom mirovanju... Previše je u sebi nosim da i u ovom bezbojnom i sivom mjestu ne bih napravila Njen Dom...
Post je objavljen 17.10.2010. u 23:20 sati.