Za prijatelje!
„Važno je nekoga
poput Tebe u životu imati,
S Tobom se čovjek
može nasmijati,
A kad je u srcu teško
Svoju bol Ti povjeriti.
Mnogima je teško shvatiti
Da povjerenje treba osvojiti.
Uloga prijatelja je najteža
Jer to nije gluma
Samo gola istina
I razumijevanje..."
(Ivana Stančin)
Ovu pjesmu posvećujem svojim prijateljicama i prijateljima…
Ljudima koje volim, koji su uvijek uz mene…
Onima s kojima se smijem,
Onima koji me slušaju iako pričam istu stvar po stoti put,
Onima koji me razumiju,
Onima koji mi puno znače…
"Prijatelji su poput svjetiljke na dugom, mračnom putu.
Oni ga ne mogu učiniti kraćim,
Ali ga mogu učiniti svjetlijim..."
Grlim vas...
Neki čudan...
Baš takav - čudan osjećaj koji se često pojavljuje.
Počne pritiskat u prsima, pa se spusti do želuca, malo ga stisne, okrene, drži...
Onda mi onaj "MORAM" sjedne na glavu i tupi svoje:
"Moram ortodontu, moram na lječnički, moram počet skupljat literaturu za faks, moram učit, moram se naspavat, moram se konačno odlučit želim li ja stvarno farmaciju studirat, moram, moram, moram..."
Pritisak sa svih strana..Sve nešto naopačke, zbunjuje me, tjera...
Imam osjećaj kao da imam tako malo vremena, a moram toliko stvari napravit, odlučit...
Sad je kao neki trenutak u životu kad moram razmišljat o budućnosti, ali onoj koja označava moj život...
Tako je sve to blizu-plaši me, priznajem.
Ne snalazim se u tom odraslom svijetu, tek sam zakoračila u njega!
Evo, ovoga trena želim još jednu godinu biti dijete! Ne zato što se držim za majčine skute, jednostavno zato što vrijeme prebrzo prolazi...
Bojim li se promjene?
Zapravo se bojim da neću biti sretna.
Prvi dan jeseni
Prije godinu dana, posljednji pozdrav uputili smo jednom divnom čovjeku, obiteljskom prijatelju. Ovaj post posvećen je Njemu, ali ponajviše njegovoj supruzi koja i danas nosi veliku tugu u sebi.
Priča je izmišljena iako je insiprirana Njegovom smrću.
To je zapravo priča o Njoj...
Saznala sam to jednog dana kad ju je Ona pročitala na prijedlog moje majke...
Dok sam pisala po papiru, i to u muškom rodu, zapravo nisam znala što je Ona razmišljala, kako je pokušala preboljeti, jednostavno sam pogodila, ne znam kako...
5. prosinca, 2005.
Spustili su lijes u grob i začas je nestala pod hrpom zemlje. Tog su trenutka teške grude zatrpale svaku radost u meni. Srce mi je obuzela crna tišina i sve oko mene progutala je tuga. Koračao sam među grobovima polako i bez cilja. Znam da sam se kasno u noć vratio u malenu garsonijeru ispunjenu mirisom već dogorjele svijeće i legao u krevet.
Probudila me zraka sunca što se jedva probijala kroz zavjesu. Rukom sam prešao po njenoj strani kreveta. Ne našavši njeno toplo tijelo, s velikim sam strahom otvorio oči.
Ne, nije bila tamo…nije bila niti u kuhinji ni u kupaonici niti se vratila iz dućana iako sam čekao satima. Tog sam dana shvatio. Nikada se više neće vratiti…Nikada više…
Zaboravio sam na odlazak na posao. Telefon bi svaki puta uzalud zvonio. Nisam nikoga htio čuti, nisam želio da me tješe i govore kako moram preboljeti…Nisam htio preboljeti…
Ni sam ne znam koliko je puta Mjesec zamijenio Sunce kad je jedno popodne netko sjeo na zvono.
Čuo sam odjeke negdje u podsvijesti, ali nisam smogao snage dići se iz kreveta. Nekoliko trenutaka kasnije, netko je snažno pokucao na vrata i nastavio lupati neodavajući niti jedne riječi.
Ustao sam, dovukao se do kvake i polako otvori vrata. Ugledao sam nešto neodređeno u majčinim očima, tugu i ljutnju, užaš i iznenađenje, sve to odjednom. Odvukla me bez riječi pred ogledalo i natjerala me da se pogledam. Prestrašio me moj vlastiti odraz u zrcalu. Gledale su me umorne oči praznim pogledom, blijedo lice k'o u mrtvaca, podočnjaci i beživotni udovi. Majka me natjerala da se odjenem jer mi želi nešto pokazati. Zajedno smo izašli. Nije mi ostavila izbor, bila je vrlo odlučna u svojem naumu. Nakon dugo vremena udahnuo sam svjež zrak.
Hodali smo bez riječi, a onda me zaustavila pred kazalištem. Nisam bio raspoložen za boravljenje među ljudima, već sam bio zaboravio kakav je to osjećaj. Međutim, usprkos mojim pokušajima da me ostavi na miru i pusti da se vrati u svoju jazbinu tuge, čvrsto me uhvatila za ruku i odvukla u ložu.
Sjedili smo u tišini dok se gledalište popunjavalo. „Što radim ovdje?“, pitao sam se bezbroj puta i odlutao mislima…Sjeo sam na grob i i ugledao Njeno beživotno lice…Rekao sam Joj da mi oprosti…da ju nisam zaboravio, da mi nedostaje, da moje srce, iako slabo, još uvijek kuca samo za Nju…a onda me nešto snažno počelo vući natrag, u stvarnost…
Nježan zvuk harfe ispunio je moja osjetila i bio kao osjećaj koji tako dugo nije stanovao u meni.Iako sam se odupirao, nisam želio da prestane. Plesali su polako, a kako je glazba postajala sve dinamičnija, tako su i oni grabili prostor sve snažnije, uživali u ljubavi, Suncu što se spustilo iz stropa, potoku što se pojavio na pozornici…
„To može postojati i u mome svijetu! Pronaći ću opet ono što sam zagubio negdje duboko u sebi, onoga dana…kad je sve nestalo s Njom…“
Jesam, stvarno! Pronašao sam tu pokopanu radost. Još i danas u meni živi slika lijesa, groba i Njenog vječno usnulog lica, ali duboko unutra. Ponekad ispoljava na površinu i bude mi teško. I dok suze klize niz obraze pustim da mi harfa svira i osuši ih…A onda se vraćam životnim radostima i stvarnome svijetu.
Love Story
Kada se naše dvije duše uzdignu uspravne i jake jedna uz drugu,
tihe, privlačeći se sve bliže i bliže,
sve dok nam krila vatrom ne planu u svakoj svojoj točki;
kakvu nam to gorku nepravdu Zemlja može učiniti kojoj se mi ne bismo mogli suprotstaviti?
Zamisli!
Gore u Visinama, anđeli bi nas salijetali želeći da neku savršenu pjesmu ispjevamo u našoj dubokoj, prekrasnoj tišini.
Ostanimo radije na Zemlji, voljeni, gdje neprikladna raspoloženja drugih uzmiču izdvajajući čiste duše omogućujući im da stvore kratkotrajno gnijezdo ljubavno kojeg mrak i smrtna ura okružuju...
Chill out
Fascinantno je to kako na informatici skoro nikad ništa ne radimo...
Trenutno sam na msn-u s 8 ljudi koji sjede metar od mene i baljezgamo o glupstima, da ne mogu biti veće...
Hm, danas ću markat prvi put u životu...i to ne zato kaj nisam naučila filozofiju, engleski i napisala dz iz matematike...
Samo zato da ga duuuugo grlim prije nego ode...
Falit će mi, znam...
Još ne shvaćam da ga duuugo neće biti kraj mene...
Još nisam percipirala stvarnost...
"Sjećanje" na početak ekzistencije
Bio je četvrtak, 12.svibnja prije 18 godina, 18:45 na bolničkom satu...Curica je!
Ugledah svjetlo dana i prvo što me dočekalo-pras po guzi!!!
Prvi put sam udahnula....i još dišem!
Dugačka 48 cm teška 2620g. To je kao da držiš dvije boce mlijeka pakiranog u plastičnim bocama.
Faca mi je bila veličine maminog dlana (vjerujte, ima mali dlan), smežurana k'o da sam izašla iz
veš-mašine, podočnjaci, a onda sam još dobila i žuticu. Dofurali oni mene doma s malim zakašnjenjem zbog žutila i onda su počele muke, uglavnom mamine. U početku baš i nisam htjela jesti (zbog bolesti sam pala na 2400g), al kad mi je krenulo, nisam stala, samo kaj su onda
počele poteškoće-grčevi u crijevima-urlanje-guranje toplomjera u guzu-malo olakšanje (oslobađanje "demona" iz mene).
Svakodnevno, bolje reći - SVAKU NOĆ - buđenje oko 3 ujutro i maltretiranje staraca (tada još u mladim danima), koji nisu mogli spavati od moje dernjave.
I tako sam ja rasla (okej, budimo realni, nisam puno narasla od tada), krenula u vrtić, gdje je započela moja socijalizacija s vanjskim svijetom, zatim u školu.....
Godine prolaze nervoznim korakom, godine prolaze, mi stojimo...
Sada, maturantica opće gimnazije, stojim na velikom raskrižju života.
Kojim putem krenuti?
Vrijeme je odluka koje život znače...
A ja se još uvijek smatram djetetom!
